PETA GODIŠNJICA SMRTI BOŠKA PETROVIĆA

PETA GODIŠNJICA SMRTI BOŠKA PETROVIĆA

19. ožujak, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Igor Koruga

Pet godina prošlo je od preminuća Boška Petrovića i zatvaranja BP Cluba, nezaboravnog sastajališta istinskih zaljubljenika u jazz i mjesta koje je, na neki čudan način, u nevelikom prostoru, uspjelo uspokojiti (naizgled barem) sasvim obične ljude, živopisne umjetnike i boeme te poznate obrtnike, liječnike, odvjetnike i pripadnike elita u najširem smislu. U tom sad već povijesnom zagrebačkom ¨podrumu¨ nekad je glazba doslovno carevala; nerijetko je pružala toliki užitak da je određivala i ponašanje publike, ponajprije one otvorenije prema žanru koji se upija(o) s određenim naporom. Ali, kao i svakoj prelijepoj priči, i toj je došao kraj; sve je utihnulo odjednom, zbog tragedije, naglo i neočekivano, odlukom Kolje Petrovića, Boškovog shrvanog sina. Klupski klan šutke je prihvatio činjenicu umirivši se u iščekivanju nekog novog fenomena koji se ¨po prirodi stvari¨ morao ubrzo dogoditi. Međutim, neugodan mir potrajao je do današnjih dana. Pokušaja i planova je bilo, čak vrlo pretencioznih uzmemo li u obzir prostrani i nikad u potpunosti osmišljeni Vip klub. No, ljudi poput Dražena Kokanovića nisu uspjeli pronaći Boškovu poslovnu formulu u kojoj se, kao i u njegovoj glazbi, uvijek uspijevalo sjediniti nemoguće s mogućim. Ostatak svih drugih kalkulacija sveo se tek na obilježavanje obljetnica Boškove smrti i zatvaranja BP Cluba.

U najzahtjevnijoj ulozi

Petoj se obljetnici pristupilo organizacijski besprijekorno, u obliku koncerta pod nazivom Glazba Boška Petrovića, održanog u utorak 15. ožujka u 20 sati u Malom Lisinskom i ostvarenog posredstvom koncertne dvorane Lisinski i Marija Mavrina, basista nekadašnjeg Trija Boška Petrovića i današnjeg Jazz Continua. Mavrinu su se na pozornici pridružili i vrhunski glazbenici poput slovenskog gitarista Primoža Grašića, također člana uglednog Boškovog trija i današnjeg Jazz Continua, Davida Gazarova, podjednako uspješnog jazz i klasičnig pijanista te legendarnog zabavljača, klavijaturista i pjevača iz Velike Britanije, Georgiea Famea. U svakako najzahtjevnijoj ulozi vibrafonista bilo je teško čak i zamisliti nekog drugog osim Vida Jamnika, mladog i afirmiranog slovenskog umjetnika, nekad Boškovog najvjernijeg i najvrijednijeg đaka, a danas predvodnika Jazz Continua i polaznika glasovitog bostonskog sveučilišta Berklee College of Music.

Emocionalni naboj

Cjelovečernji koncert bio je prožet snažnim emocionalnim nabojem koji je, usuglašen s pozamašnom i zatamnjenom fotografijom Boška Petrovića na pozorničkoj pozadini, predstavio svakog glazbenika na specifičan način. Primjerice, Gazarova je i Grašića, osim početnog slova prezimena, povezao i nalet treme kojem se jednostavno nisu mogli oduprijeti; riječ je naime bila o finesama koje su, utkane u svojstvene improvizacije, ocrtale njihov suptilniji (ili krhkiji) osjećajni profil. S teškim ozračjem nosili su se i Mario Mavrin i Georgie Fame, ali na posve drugačiji način: motivirano, tek ponegdje blago suzdržano, pred kraj čak i zabavno, uz fućkajuće improvizacije (i klavirsku pratnju) unutar jazz formata. No, ovacije su se ipak, one prave, pojavile nakon vrlo nadahnutog, a u konkretnoj prilici i Bošku posvećenog, bluesa Floyda Dixona – Don’t Send Me Flowers When I’m In The Graveyard (Cause Baby I Can’t Small A Thing).

Prigodnije nego potrebnije

S emocionalne strane zanimljiv je bio i portret Vida Jamnika. Objektivno gledano, on je prema svim očekivanjima, i kao vibrafonist, trebao imati najveću tremu. Stoga nije čudila mala ¨prekontroliranost¨ njegovih ruku u uvodnoj skladbi With Pain I Was Born u kojoj se, srećom, ni na koji način nije pomaknula fino ugođena estetika sola unutar teškog sedamosminskog timinga, inverznog u svakom trećem taktu. Na neki se način očekivala i Jamnikova tehnika sviranja, sukladnija onoj Boškovoj, s dvije umjesto s četiri palice, reduciran(ij)a i melodijski orijentiran(ij)a. U svemu planiranom mlađi je Slovenac uvelike i uspio, što se konačno pokazalo puno prigodnije nego potrebnije. Možda zato jer je Vid u biti već potpuno formatirani glazbenik, s manirima koji mu već prirodno leže i koje lako mijenja – ususret prilici i svrsi te na zadovoljstvo publike i/li kolega. A i zato jer, s vrelom ideja koje sve ljepše i umješnije usklađuje s harmonijskim obrascima, ostvaruje i zavidan skladateljski potencijal, sad već nevezan uz uzore. Stoga, dakle, zaključujem da bi umjetniku poput njega u skorašnjem vremenu, unatoč svemu, trebao predstojati vrlo ambiciozan radni plan, povezan s bezuvjetnim ustrajanjem u provođenju vlastitih zamisli. U tome ga svakako ne bi trebale pokolebati osigurane brojne nagrade i sva prateća priznanja.T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.