PENZIĆ ZLATKO VOLI COUNTRY

PENZIĆ ZLATKO VOLI COUNTRY

10. listopad, 2017.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Penzić i vuk-samotnjak u suvlasničkom dijelu obiteljske kuće na Zagrebačkoj cesti, stalno u društvu s glazbom i svojim crnim mačkom. Nisam militarist, volim sve ljude oko sebe, uz jedan jedini uvjet: da nisu komunisti, lašci i prevrtljivci. Da drže do svoje riječi

Napisao: Josip Frković

Malo je Siščana koji ne poznaju 66-godišnjega sugrađanina hitrih pokreta, Zlatka Jurja Špišića. Upoznajmo ga. Majka mu Sofija bila je iz obitelji Budašev, porijeklom iz plemenitaškoga turopoljskog Gornjega Hruševca u Vukomeričkim goricama, a otac Branko i brat mu blizanac Rudolf samo rođenjem iz srbijanskoga Knjaževca i Skopja. Uglavnom, djed je bio željezničar, pa je u radne „prekomande“ tadašnje jugo-kraljevine selio s obitelji. U makedonskom glavnom gradu, pred sam Drugi svjetski rat, braća Špišići su završili zanate. – Majka i otac bili su vršnjaci, rođeni 1923., priča nam Zlatko, zaljubljenik u country-glazbu, snažna pojačala i nepresušni audio-fond. S njim je za note američkoga Divljega zapada, svojedobno, u posebnim diskografskim i tematskim emisijama zabavljao slušateljstvo najstarije radijske postaje Radio-Siska iz 1964. Srednjovalnim rashodovanim odašiljačem Radio-Dubrovnika i zračnim antenama, koje je osposobio i između palače češkoga doktora Gutschyja petrinjski „Žestrin deda Domobran“, Emil Lončarević, osnivač tamošnjega razglasa, conutry taktovi dopirali su tada sve do Gušća… Jedan je Zlatkov djed Đuro Špišić bio iz Hrvatske Dubice i dičio se titulom plemenitaša. Kad je počeo Drugi svjetski rat, odnosno uspostavom NDH, makedonski su Bugari predložili braći Špišić da se sada mogu vratiti u svoju, vlastitu državu. Tako je i bilo. Majka i otac upoznali su se, nimalo slučajno, na željezničkom kolodvoru iz 1862. Tata je radio u staroj ložionici oslonjen uz likerske pogone Petra Teslića, i to na mjestu kasnijega narodnog heroja i generala JNA Vlade Janića Cape. – Sjećam se da je odande donio i priču Lace Holubeka iz Ciganskoga firtla (poznati hokejaški golman „Segeste“ koja je trenirala na bari iza tvornice tanina – op.p.), koji je govorio kako komunisti ne vole raditi, samo politiziraju. Slično iskustvo imala je i majka, ratna suradnica žabenskih komunista, kojoj su iza 1945. kazali da će za dokazivanje zasluga i dobivanje crvenih privilegija trebati pedesetak svjedoka. Bila je ponosita. Sve ih je poslala u vražju mater i odustala od takve ponižavajuće torture.

Zaljubljen u country ritmove

Radije bi golih ruku hvatali željezo užareno mijehom, negoli bilo išta radili…Tata Branko meni i bratu gotovo je branio gledanje partizanskih filmova i poruka njihovih besmislica, ali sam tek kasnije shvatio zašto nije volio taj pokret i komunizam. Premda je cijelo vrijeme ratnih godina bio pripadnik domobranske časne radne službe – poput opkopara ili inžinjeraca gradili su ceste i mostove, pa puške nisu ni zaduživali – ali je na kraju dospio u kolonu smrti na križni put. Kod Zidanoga Mosta, partizanski stražari trebali su majstora, pa se tata javio da pomogne. Ipak, kod Dravograda partizani su, vidjevši iz osobnih dokumenata mjesto očeva rođenja, promislili i odlučili navodnoga Srbina osloboditi. Kad se vratio u Sisak, on i majka živjeli su u uglovnici između staroga mlina i Teslićke, u kojoj je desetljećima „naprijed, otraga, dolje i gore brijući“ radio Ferdo Vesely. Doznajemo od našega sugovornika da je u mlađim danima bio i dobar nogometaš, pa se i zagrebački „Dinamo“ 70-ih godina zanimao za vižljastoga Siščanina. – Dražan Jerković je, štoviše, dolazio na pregovore s mojim ocem, ali sam ubrzo dobio poziv za odsluženje vojnoga roka u JNA. Kao „plavac“ najprije sam dospio u Sombor, a potom u Zemun. Ondje sam se nešto načistio lišća u krugu vojarne, a po povratku sam se 1972. zaposlio, a 1978. i oženio. Supruga je bila moja jedina ljubav. Imali smo jednu kćer, ali je brzo nastupio razlaz. Njen nedobronamjerni ujak bio je protiv mene. I kći se nije dobro ponijela prema meni. Razveli smo se 1996., a one su 17. studenoga otišle u petrinjsko Češko Selo.

Za život zahvalan Bogu i dr. Obradoviću

Dok sam bio u bolnici nisu me posjećivale. Bilo je to nakon moga povratka u život. U otklanjanju posljedica teške bolesti, karcinoma želuca, najveću zahvalnost dugujem dragom Bogu i sisačkom kirurgu dr. Željku Obradoviću. Da nije bilo nedobronamjernih šefova i direktora socijalnoga osiguranja, poslije izlječenja mogao sam još raditi kao službenik, ali…Postao sam penzić i vuk-samotnjak u suvlasničkom dijelu obiteljske kuće na Zagrebačkoj cesti, stalno u društvu s glazbom i svojim crnim mačkom. Nisam militarist, volim sve ljude oko sebe, uz jedan jedini uvjet: da nisu komunisti, lašci i prevrtljivci. Da drže do svoje riječi. Politički, sam pobornik nove suverenističke stranke „Nezavisni za Hrvatsku“ Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, te istinskoga heroja generala Glasnovića. Postat ću svakako njen član, jer je jedino svjetlo u maglovitom hrvatskom političkom ozračju, domeće Zlatko Špišić. T



3 komentara

Komentari tjedno.hr
  1. Anonimno
    #1 Anonimno 10 listopad, 2017, 20:39

    Ma bravo.
    Ti si legenda Sisačkog Radija/ onog pravog pod tim nazivom/ u kantri glazbi. Ovi danas su nikakvi i pod drugim imenom – nek ne zamjere…..Izdali su staru gardu i pali pod noge “tuđinaca”.
    Gospon Frković i vi ste nekad radili u toj KUĆI.
    A Vi gospon Špišić samo nek Vam Bog da zdravlje. Držite se te glazbe i bešte od politike i stranaka.
    VRHOVNICI GLEDAJU SAMO SEBE I SVOJ ŽEP.
    BOLI NJIH ĐOKA ZA NAROD.
    Bilo bi mi drago da odgovorite na ovaj komentar.

    Bilo je super družiti se s tobom, a i sada kada se sretnu STARI SIŠČANI.

    Odgovori na komentar
    • Anonimno
      Anonimno 11 listopad, 2017, 07:03

      ZAHVALJUJEM NA OVOM VAŠEM KOMENTARU,ISTINA JE DA SAM CIJELI SVOJ ŽIVOT UVIJEK RADIO ZA DOBROBIT ONOG “DRUGOGA” NO TAKO SAM ODGOJEN I NIKAD NISAM SEBE STAVLJAO U PRVI PLAN I U GLAZBI TE U NOGOMETU GDJE OVAJ PUT NEĆU BITI SKROMAN NEKI I DANAS PRVOLIGAŠKI NAZOVIMO IH GOL IGRAČI MENI NEBI MOGLI NI KOPAČKE ČISTIT JER NE ZNAJU DA SE NOGOMET IGRA SA SRCEM A NE AKO NEZNAŠ U LIGI PRVAKA NI PRAVILNO BACITI AUT A GOL IGRAČI SE RAĐAJU I MENI NIKAD NIJE JASNO KAKO OVE DANAŠNJE “ZVIJEZDE” MOGU I PO VIŠE PUTA PROMAŠITI PENAL A POSEBNO SU MI SMIJEŠNI DANAŠNJI GOLMANI KOJI OD SEBE PRAVE KLAUNOVE KADA SE BACE A DOBE GOL PO SREDINI GOLA A I JA SMATRAM DA SE NOGOMET MORA IGRATI UNAPRIJED A NE KAO DANAS KADA SE LOPTA NEPRESTANO VRAĆA UNAZAD I NA KRAJU JA KADA SAM BIO U 16 METARA NIKAD NISAM DODAVAO LOPTU NIKOME JER SVRHA NOGOMETAŠA JE POSTIĆI GOL!!! I NA KRAJU NAŠ GLAZBENI COUNTRY POZDRAV “KEEPING COUNTRY MUSIC” Zlatko!!!

      Odgovori na komentar
      • Anonimno
        Anonimno 11 listopad, 2017, 10:14

        Vidi se da si igrač STAROG kova, tu mislim na dugogodišnju privrženost gradu, radu, hobiju i naravnom tvom gradskom štihu. Nisam protiv ove moderne tehnike, ali ona nekadašnja i hitovi”evergrini” stalno se vrte i pjevaju. Interesantno je da ono što smo mi slušali kaj klinci vrti se i danas, a još bolje to slušaju i ovi tinejdžeri. Živjela tradicija.

        Odgovori na komentar

Your data will be safe!Your e-mail address will not be published. Also other data will not be shared with third person.