PARIZ I ZIMI IMA SVOJ ŠARM

PARIZ I ZIMI IMA SVOJ ŠARM

7. veljače, 2017.

 

Nemoguće ga je u planiranom “blitz-kriegu” kako smo mi željeli i razmišljali zauzeti rukometom, ali i turističkim naletom. Ostalo je tek dotaknuti njegove obode i ostaviti ostatak za neki drugi put. Turizam je danas postao tek veliki red u čekanju za neku od atrakcija. Doduše, osjetno manji u siječnju, negoli u svibnju ili kolovozu, ali… Stara vremena u kojem ste mogli ući u Louvre bez čekanja, popeti se na Tour Eiffel, tek su sjetne epizode iz života jednog putnika koji dugo pamti

Napisao i snimio: Šiško Španiček  20170127_151017

Trebao je to biti sjajan vikend u Parizu. Ispao je nažalost tek dobrim. Nekoliko dana po povratku, kako bi u poslovnom svijetu nakon sastanka nazvali “wrap-up-a” prisjetio sam se očekivanja, događanja razočaranja i povratka u svakodnevnicu iz grada svjetla.

A sve je tako lijepo počelo. Sažeti trodnevni vikend s posjetom jednom od najljepših gradova na svijetu, koji godišnje posjeti 50 posto više turista nego cijelu Hrvatsku, koji doduše dobrim dijelom još živi na staroj slavi, uživanjem u, barem smo prije ulaska u Bercy tako mislili, prvoklasnom sportskom događaju i naravno nesputanog vlastitog užitka u malim stvarima koje veliki grad dopušta i nudi.

Grad svjetlosti

Pariz sjaji stoljećima i ne samo od sredine 19. stoljeća kad ga je urbanistički preuredio barun Haussmann nemilosrdno rušeći cijele gradske četvrti kako i na taj način omogučivši da novi izgled grada dobije prostrane široke avenije i bulevare gradeći pritom i preostalu infrastrukturu koja je nedostajala, između ostalog i preko 50 tisuća plinskih svjetiljki po kojima uostalom dobiva ime La cité de la lumière ili grad svjetla. Grad je ostao modernim i do danas, neka od rješenja su aktualna i dan danas, a zanimljivo je da bi promet po nekim realnim mjerilima bio podnošljiv i danas kad bi se gledale veličina prometala koja danas prometuju gradom. Nažalost, frekvencija prometa nije mogla biti predviđena i promet danas ubija grad. Upravo zbog toge prije dva su tjedna uvedene i vinjete (6 razina) koje označavaju stupanj onečišćenja koje proizvodi vozilo kojim upravljate. Svi su obvezni pridržavati se isticanja vinjeta bez obzira na grad ili zemlju iz kojih dolaze. Sve te pripreme vode prema tome da se kroz koju godinu u potpunosti zabrani promet vozilima na dizelski pogon u centru Pariza. Objektivno to je danas vrlo vjerojatno i najveći problem ovog grada. Gradski je prijevoz odlično organiziran što se tiče podzemne željeznice, iako nije bio među prvim evropskim gradovima koji su u 19.st. uveli podzemnu željeznicu, ali ne i cestovnog prometa (bus, taxi..) Naime ceste su jednostavno nedostatno protočne da progutaju promet i usprkos tome što su trake na vrlo precizno označene za gradski promet, većina se vozača toga ne pridržava. Iskreno, ne krivim ih jer gmizanje u kolonama nažalost u Parizu više se ne može nazvati vožnjom. No, to je danas problem svakog većeg grada i ne postoji način na koji će se u bližoj budućnost to moći riješiti na zadovoljavajući način.

Smiješno danas izgleda nekadašnji Boulevard Peripherique, kružna ulica oko Pariza koji je završen 1973. i koji je trebao riješiti problem gužvi u tadašnjem Parizu. Danas je on tek jedna od ulica u kojoj vozeći se puževim korakom pokušavate pronaći neki od manje opterećenih ulazaka u grad. I veći gradovi koji su jednostavno prekopirali takva rješenje ne mogu se nositi s tim velikim problemom pa tako primjerice i Peking koji je sagradio takvih 6 kružnih ulica oko grada razmišlja i o sedmoj….

Neljubazni domaćini

Pariz i u zimi ima svoj šarm i nemoguće ga je u planiranom “blitz-kriegu” kako smo mi željeli i razmišljali zauzeti rukometom, ali i turističkim naletom. Ostalo je tek dotaknuti njegove obode i ostaviti ostatak za neki drugi put. Turizam je danas postao tek veliki red u čekanju za neku od atrakcija. Doduše, osjetno manji u siječnju, negoli u svibnju ili kolovozu, ali…

Stara vremena u kojem ste mogli ući u Louvre bez čekanja, popeti se na Tour Eiffel, tek su sjetne epizode iz života jednog putnika koji dugo pamti. Danas su besplatni dodatak naoružani vojnici (znatiželjno promatramo je li i koje od naoružanja možda hrvatske proizvodnje jer je to u posljednje vrijeme postala jedna od glavnih grana izvoza) i snage sigurnosti na svakom koraku. Šarmantna gostoljubivost domaćih ljudi bespovratno je nestala (nekᶦ mi samo netko još spomene da su Hrvati nesimpatični i negostoljubivi) u toj mjeri da smo u jednom restoranu isti napustili tek što smo sjeli u njega jer umjesto da nas prihvate i uzmu nam novac, konobari su počeli uredovati i razmještati ljude od 2m i 100kg po stolovima na kojima u našoj zemlji više ne sjede niti osnovci u školama. Izgubili su 500-600 eura prometa, dobio ga je susjedni restoran u kojem smo se osjećali kao kraljevi i tako bili usluženi. Dakle, ne treba suditi generalno, već prema ljudima.

Cijene su zanimljive, sve više streme skandinavskim i doista treba biti spreman mentalno pretvoriti eure u kune. Onda to nekako funkcionira. Hrana u većini restorana u centru grada je prilagođena ponudi za turiste, “haute cuisine” je rezervirana za neki drugi put. Ovaj put jednostavno nismo imali vremena.

Dobra povezanost podzemnom željeznicom u relativno je kratkom vremenu omogućila posjet nekima od glavnih gradskih atrakcija poput Eiffelovog tornja koji godišnje pohodi 50% turista koji posjete Hrvatsku, Place de Tertre na Montmartreu i izrada vlastitog portreta koštat će vas (ako se loše pogađate 40, ali realna je cijena prema 30…čak i 20 eura), posjet jednom od muzeja conditio je sine qua non svakog posjeta Parizu. Ovaj je put posjet ostao samo neispunjena želja. Latinska četvrt, nebrojeni restorani (value for money) u njoj, neposredna blizina Notre Dame, Sena po kojoj se zgodno provesti se i brodom, i nakon toga hodanje po bulevarima s eventualnim impulzivnim shoppingom u blizini Opere (za čiju je gradnju proveden javni natječaj sredinom 19.st. kada na njemu pobjeđuje arhitekt Garnier, vrlo će vas vjerojatno razveseliti. Naš je boravak bio koncentriran na rukomet i stoga su, ali i zbog rasporeda utakmica neke od naših želja ostale neispunjene. Barem za ovaj put. No, iz vlastitog iskustva znam i siguran sam da će i u narednim dolascima u Pariz uvijek biti „štofa“ za utkati koju novu nit u parišku potku. Unaprijed se veselim tome.

Sredina olimpijskog ciklusa 20170128_212123

Eh, sad…što se rukometa tiče, iskreno, očekivali smo malo više. Kada dođeš u polufinale, imaš dvije utakmice za osvojiti medalju. Mi smo izgubili obje. Posljednji put sam nazočio takvom mučnom događaju u Švicarskoj 2006. Na EP. O izborniku su u međuvremenu svoje mišljenje rekli četiri milijuna hrvatskih izbornika, svoju odluku donijeli su članovi UO, mi koji smo bili ondje vidjeli smo neke igrače koji nažalost nisu „došli“ u Francusku cijelo prvenstvo, zalutali su negdje po putu, vidjeli smo igrače koji su, iako ozlijeđeni igrali iznad objektivnih mogućnosti, vidjeli smo igrače koji su igrali za svoju promociju i statistiku, vidjeli smo igrače koji nisu dali što mogu (ili više ne mogu?), vidjeli smo da u odnosu na neke reprezentacije igramo presporo, vidjeli smo i spoznali (po ne znam koji put) da je rukomet postao igra u kojoj igra 14 igrača, a na kraju uvijek pobjeđuju Francuzi, spoznali smo da je nakon što je pred mnogo godina započeti standard vrlo čvrste, a mnogi će reći brutalne igre koju su promovirali Francuzi, prihvaćena od strane sudačkih kriterija postala prevelika zapreka sporoj igri koja više ne može više donijeti situaciju u kojoj se rješavaš lopte prije nego te stigne bolna obrambena reakcija.

Sport je jedna zaribana aktivnost. Pogotovo vrhunski. A ovaj to jest. Netko je davno rekao Hic Rhodus, hic salta. Mi ovaj put nismo skočili. A mogli smo. No kako se raspored sretno otvorio, tako nam se i zatvorio u odlučnom trenutku. Sreća u životu, ali i u sportu uvijek ima dva lica. A mi se na to uvijek bolno navikavamo spoznati.

Sljedeće je godine EP u Hrvatskoj. Rukometna je baza dovoljno snažna da iznjedri evropskog prvaka, pogotovu u sredini olimpijskog ciklusa kada većina reprezentacija uglavnom provodi smjenu generacija. Mi smo svoju manje-više proveli i odabir igrača uz manju korekciju ili dvije i uigranu akciju ili dvije može nagodinu donijeti veliko veselje u Hrvatsku. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. Black Jack
    #1 Black Jack 8 veljače, 2017, 01:29

    Pariz, Peking, Pro kumunistička Propaganda.
    Sloboda jest tek kada se provede lustracija koja će iskorjenuti sve komujnare.
    Sve ostalo je pičkin dim!

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code