PAKAO

PAKAO

17. ožujak, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Miro Glavurtić

Pretpostavljam da je Mamić progonjen kao divlja zvijer. Stari momci iz Rusanove ulice traže zaštitu FIFE i Michela Platinija. Jadranka je najprogonjenija žena koja se ikada u Hrvatskoj rodila. A nije Ivana Arška, pa da bude spaljena. Keruma mrze svi osim njegove majke, a da nitko nema prave razloge. Ja sam izložen strašnim hajkama, ali ja sam humorista. Koji u zlo doba dolazi iz Beograda, pa pravo u Zagreb, kao da sam sve vrijeme vesla sisao. A nisam. Gotovinu je jurila cijela Hrvatska. Jer je to netko tražio. Ali, tko? I onda mu je, odjednom, upalio kliker, i u odsudnom trenutku Hrvatske, ili Europe, savjetovao Hrvate da glasaju, na referendumu, za priključenje izgubljenoj stvari, Europi. Tisak progoni rukometaše. Kroz kratku hrvatsku povjesnicu, od Červara do Goluže. Rukometaši od novinara bježe, kao od vraga. Silenzio stampa! Mia Begović spava na kućnom pragu, u zimskim noćima. Je li Iva Majoli vještica, ili prosječna hrvatske supruga? Je li kompetentan Davor Butković da napiše kratku povijest hrvatskog smeća, medijskog, estradnog, gastronomskog i institucionalnog, u koju nije uključio sebe, niti tiskovne proizvode Nine Pavića. Ali, zauzvrat ga je, u Hrvatskom listu, opisao Slaven Letica, kao medijski fenomen Trasha. Snoba koji u gastronomiji nalazi nadoknadu za plemstvo koje nema, a nije ga tražio u bolu, kao Baudelaire. Hrvatska je bila puna bola, za tisuće hrvatskih plemića, arivista. To plemstvo je moglo oplemeniti zemlju. Ali Hrvatska je puna i smeća. A ima, mora se to priznati, istinskih vitezova smeća. Da ti pamet stane. O, nisu to samo trenkovski i trendovski gardisti Franje Tuđmana, koji su srećom nestali u bespuću povijesti, kako je to i Butkoviću jasno. Slavni Novinar i o gastronomiji ima skromna saznanja. Smeće je, negdje drugdje. I mnogo veće.

LEGLO GUJA OTROVNICA

Od remetskih samostanskih klauzura i tonzura, do franjevačkih crkvenih zidina na Opatovini, i do Majke Božje od Kamenitih vrata prostire se leglo guja otrovnica; viteštvo smeća, koje, na parkingu, oblači viteške toge, od starih zavjesa, vješa o kukavne bokove dječje sabljice, koje nikada neće posjeći niti jednog Saracena, ali bar da ogule neku mačku, na Bukovičkim brjegovima i stazama, pa bi mi bile jasne te sabljice. Ovako mi je sve nejasno. Oslikavam ih u toj njihovoj i mojoj tugomori; a poveo sam i fotoreportera. Na parkingu skidaju svoje građanske i plebejske obleke i ostavljaju u portapaku automobila; onda odlaze, sa nešto malo sirotinjskog dostojanstva, pred oltar. U procesije. I okultne rituale. I na Opatovini vode svoje vrzino kolo templari požeški templarske divizije, koji će se usrati u viteške gaće kada im norvešku subrat, templar, pobije na sjeveru četu mladih laburista, njih sedamdeset i kusur, najavljujući obračun sa svekolikom etničkom nečisti, a, bome, i sa ideološkom. Eto vam rata braćo hrvatski templari; nemojte se igrati sabljicama od stiropora. U svojoj viteškoj persiflaži, ravnoj mačjem kašlju, u zimskoj kijavici. Valja, braćo moja kukavna, vojevati. Krvcu prolijevati. Proljev proljevati. Za domovinu usranu i za spas duhovnog smeća.
Što ja ovo bulaznim, baš kao jutros u Mirovinskom fondu. Pun gorčine i čemera. Zmije bi se templarske mene otrovale; guje me svetog Lazara Jeruzalemskog, u viteškoj reciklaži karmelitskog junaka i redovnika, Jakova Mamića, što na kninskoj tvrđavi, o dan velike državnosti, maše zastavom hrvatske republike, ne smiju zagristi, jer će se namah otrovati. A, ipak, to viteštvo, u ovo oskudno doba, što bi rekao Heideger, ima nekog glupoga smisla, kojega nisam dokučio u ovim mojim noćnim tumaranjima. Netko je svu tu golemu zafrkanciju osmislio. Dao joj viteški privid, doveo tu časnu bulumentu u sakralne prostore koje su bile posvećene Bogu kršćanskom, a sad su, tamo, u Remetama, njihovi heretički grbovi, simboli, znakovlje, barjaci, toge, sabljice. Evo i gospođe Njerž, koju, izvorno nalazim i u velikom leksikonu Udbaške udruge, svete Denuncije, denuncijantima, kako ih puk zove; nomenklatura je, uostalom, objavljena u našim tiskovinama, kao i tolike druge hrvatske viteške doušnike i doglavnike. Ali, ima uglednika: akademika; bio im je Predsjednik Akademije i Predsjednik Vrhovnoga suda. Gospoda, led je krenuo. Borba samo što nije započela. Nema pravo nitko da u svojim viteškim odorama obavlja veliku nuždu, kada brat templar na sjeveru pokrene ljuti boj, a američki vojničina, na sramotu svih hrvatskih bojnika i razbojnika u tim tuđim zemljama, uleti prvi u sirotinjsku kuću, u jadnom afganistanskom selu, i pobije cijelu obitelj. Njih jedanaest na broju, mahom djece. E, to ti je rat, moj Generale. To je ozbiljnost trenutka, nasuprot ovim sabljicama koje nemaju nikakvu svrhu.

BRATSTVO HRVATSKOG ZMAJA

Ako se viteštvo ne zabrani, ono će zastraniti. U sotonizam. Kao templari nekada. Ali, kako su sada upali u franjevačku crkvu na Opatovini? Kako su to izmiljeli u svijet, da nas ohrabre, jadne i žalosne? Vitezi svetog Lazara Jeruzalemskog pripadaju jurisdikciji Antiohijske pravoslavne crkve. Pa kako su stigli do Remeta i kojim svjetskim stranputicama? Kakva je ovo velika sablazan na svetom mjestu, mysterium iniquitatis, ova viteška gnusoba, kao što su i one folklorne i turističke turističke, koje uveseljavaju strance. Crkva je dopuštala karnevalska ludovanja; i ludnice su dopuštala razna ludovanja. Mogu se vješati sabljice o pas. Ali, kanonsko pravo nije pisano samo za lijevog tankoćutnog svećenika don Ivana Grubišića, već bi se dalo primijeniti i za ovaj viteški cirkus i trash.

Vitez Laszowski osmislio je Bratstvo Hrvatskog Zmaja. Zmajevsku udrugu golemog hrvatskog dostojanstva. Ne znam što bi na sve rekao David Icke, koji misli da našim svijetom vladaju prikriveni zmajevi. Ali, on je najmanje važan u ovoj priči. Osim što nije lijepo ni ćudoredno zmajeve i zmajevski nakot zazivati. Alkemičarske zmije čine njihovu ikonografiju zmijskom. Gutaju te guje same sebi rep, što je utješno i pravedno. Samo neka mene ne diraju. Ja sam stranac. Na proputovanju. Promatrač stranih i nastranih običaja. Trgovac koji je zalutao sa puta svile. Koji se izgubio. Kao puka hrvatska guska, u ovu maglu i u ove štrukle
Hrvatski Zmaj je svoje leglo savio iznad oltara Majke Božje od Kamenitih vrata. Tamo je vitez i Milan Bandić. Bio je i jedan katolički kardinal.
Dakle, Zdravko Mamić, slavan po svojim upadima i ispadima, uđe u hotel Esplanadu, tamo zateče Davora Butkovića, iz ansambla Ninosava Pavića, pa poče nekontrolirano vikati: Gorjet ćeš u Paklu! Gorjet ćeš u Paklu!
A to on nikako ne može znati. General Ante Prkačin, na rastanku mi je rekao, kao što zakrvavljeni kauboji kažu u obračunskim filmovima: Vidjet ćemo se u Paklu! Nije Mamić pravednik koji je siguran u svoju zagrobnu destinaciju. To komplicira situaciju. Što ako se obojica tamo nađu? I Mamić i Butković. Pa naiđe Ministar Jovanović. To je Pakao. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.