OVO MOŽE NAPRAVITI SAMO NETKO TKO ISKONSKI MRZI HRVATE

OVO MOŽE NAPRAVITI SAMO NETKO TKO ISKONSKI MRZI HRVATE

28. listopad, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

 

 „Oposti, Ante, ali sin ti je nastradao, trebaš žurno prema kući u Sisak!“. Bio je to šok što ću ga pamtiti doživim li i stotinu godinu života. Kako nisam bio u stanju upravljati automobilom, došli su po mene kombijem. U kući i oko nje, u Crncu, bilo je i do dvije stotine rođaka, prijatelja, znanaca, vojnika i policajaca. Suprugu Veru nisam gotovo mogao prepoznati. Samo što nije umrla. Odveli smo je u bolnicu, gdje je dobila injekciju i tako smo, noćima bez sna, preboljeli taj prvi udar. Ne daj Bože nikome, ni najvećem neprijatelju. Sve to vrijeme, od tada do danas, uvijek si postavljam pitanje zašto? Postavljm pitanje i Svevišnjem, Svemogućem, jer sam od rođenja 1940. radio samo dobro i puno, pomagao svakome kome je moja pomoć bila potrebna

Napisao: Josip Frković

Ne znam što reči o novoj monstruoznoj diverziji na spomenik 237 poginulih hrvatskih branitelja u Parku dr. Franje Tuđmana. Nimalo slučajno, uoči 30.obljetnice osnutka državotvorne stranke HDZ-a u Sisku i nekoliko dana pred blagdan Svih Svetih. Radi se bez ikakve sumnje o neprijateljskom postupku osoba pomračena uma, onih koji iz dna duše mrze nas narod, našu tesko stećenu slobodnu i demokratsku državu Hrvatsku – bile su prve ogorčene rijeci jednoga od utemeljitelja HDZ-a i prve dragovoljačke formacije Hrvatske vojske, 57. samostalne bojne, Ante Zivkovića (78), predsjednika županijske udruge roditelja poginulih i nestalih branitelja Domovinskoga rata iz naselja Crnca u sisačkom Capragu. Gospodin Živković se nada hitrom policijskom pronalasku i primjerenom sudskom kažnjavanju počinitelja nedjela.

Na Dušni će se dan, 2. studenoga, navršiti 28 godina od smrti mladog bojovnika 57. samostalne bojne ZNG-a „Marijan Celjak“, Roberta Živkovića. Poginuo je od projektila srpskočetničkogasvetinju SMB-topništva na poznatoj, nikad probijenoj crti obrane Siska, Zagreba i Hrvatske od velikosrpskih pobunjenika i agresora s okupirane Banovine, u Komarevu. Bila je to jedna od velikih tragedija pripadnika prve dragovoljačke postrojbe ZNG-a, ponajviše za njegove roditelje, domaću stanovnicu Capraga Veru rođ. Periček i Antu Živkovića, podrijetlom iz Badnja kod Drniša, desetljećima uglednog i utjecajnoga djelatnika zagrebačkoga GP „Viadukta“. Jer, na radno mjesto nije okasnio nijednom u 46 godina staža. Hrvatski domoljub, utemeljitelj sisačkoga HDZ-a i dragovoljac iste postrojbe ZNG-a u Domovinskom ratu, gospodin Ante tijekom minulih ratno-poratnih godina nije nijednom posustao u vojničkom, vjerskom, političkom i humanitarnom radu. O tome rječito svjedoče brojne fotografije, povelje i zahvale, kojima su namjesto tapeta zastrti zidovi prekrasne i ukusno opremljena interijera obiteljske kuće u Ulici braće Bobetka što je okružuje isto takav perivoj. Na drugoj je strani ulice dom brata gospođe Vere, Borisa Peričeka. Među ostalim, na zidovima dnevnoga boravka Živkovićevih trajno su zabilježeni počesto teški ratni trenuci najpoznatijega Crnčana, generala Janka Bobetka i potomaka mu, i u poznim godinama blistava vojskovođe hrvatskog oslobodilačkoga rata 1991. – 1995., ali i kolorirana slika oduševljena pričuvnoga bojnika HV-a Ante s predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović, velikom nadom oporavka države i svekolike obnove hrvatskoga nacionalnog identiteta..

Ranjena srca roditeljska

U podrumskim prostorijama kuće Živkovićevih, pak, održavani su ilegalni pripremni sastanci za najveću hrvatsku državotvornu stranku dr. Franje Tuđmana, s kojim smo na čelu izvojevali slobodu i samostalnost Lijepe Naše. Ne treba Živkoviće pomnije poznavati da se zaključi kako mu je u dosadašnjem polustoljetnom zajedničkom životu i političkom angažmanu lijeva i desna ruka bila odana supruga Vera. Osim stradaloga sina jedinca, rodila je ona i kćer Sonju udanu Tominac, koja je mati Luke i Tonke, dok je nekoliko mjeseci iza Robijeve smrti 1991. rođena i unuka Ana. Djedova i bakina miljenica Ana nedavno je rodila Bordu, pa su presretni Živkovići sada prapreci. Ante Živković, kojega kao darovatelja mramornoga oltara današnje bazilike sv. Kvirina s ponosom spominju stanovnici najsjevernijega Zelenoga Brijega, ratne četvrti s velikim brojem kasnijih pobunjenika, posrbica i pobjeglica preko Save, Une i Kupe, već je nekoliko godina predsjednik Županijske udruge roditelja ubijenih i nestalih hrvatskih branitelja. Za njihova rujanskoga hodočašća kroz Banovinu, Kordun, Liku i Hrvatsku zagoru, do Knina, Peruče i Sinja, kazao nam je kako protok godina ne umanjuje duševnu roditeljsku bol. I gospođa Vera Živković, nadaleko znana tužna majka u cijeloj državi, bila je na sinjskom hodočašću Gospi od Milosti. – Isprva smo žena i ja gotovo svakodnevno odlazili na Viktorovac, do posljednjeg Robijeva počivališta, nastojali koristiti svaku prigodu za posjet crkvi i molitvu, paljenje svijeća za pokoj njegove duše, ali smo na kraju prihvatili sugestiju duhovnoga pastira. I za predaha u nekim banalnim poslovima, nije teško prekrižiti se i pomoliti, obrisati suze i nastaviti, veli.

Nesretni Dušni dan 1991.

Na desnoj obali Save, između petrolejske riječne luke, spremnika i transportnih instalacija „Janafa“, prava je jesenska prošarana idila. U potkućnici Živkovićevih veliki je voćnjak, a potom i zapuštena, travnata parcela, na kojoj se okupljaju plemenite košute, srne i jeleni. Zahvaljujući tome i „janafovci“ su u pletenoj ogradi svojedobno držali takvu, pitomu divljač. A sada već dalekih 70-ih godina minuloga stoljeća, kad je sisački industrijski div bio u dinamičnom izrastanju, prostorni su planeri Crncu i njegovim stanovnicima, pa i žiteljima vukomeričkoga Srebrenika, prognozirali – iseljavanje. Nije bilo ekonomskih razvojnih mogućnosti i opravdanosti opstanka naselja. Trebalo je i mjesta novim industrijskim pogonima, ali se planovi iz  raznoraznh razloga ipak nisu ostvarili. Svjesni da otvaramo stare roditeljske rane, pitamo gospodina Živkovića gdje se nalazio u trenutku spoznaje da više nema omiljenog potomka, objašnjava: – Za Sve svete, u posjet su nam iz Njemačke stigli punica i punac. Raspored Robijevih vojničkih obveza dopustio mu je samo kratak predah iza noćenja na Komarevu, a tek potom dvodnevno odsustvo s ratišta. Ja sam se toga nesretnog 2. studenoga oko 9,15 sati nalazio u Rakitju, kamo sam sa suborcima otišao isprobati jedan mitraljez. Željeli smo ga, naime, ugraditi na cestarski kamion TAM, dar „Viadukta“. Sijač panike savršeno je radio i već sam ga vidio na jednom od položaja naših „zengića“, kadli mi odjednom priđe jedan od šutljivih promatrača specijalaca.

Unuka Ana – uspomena na Robija

„Oposti, Ante, ali sin ti je nastradao, trebaš žurno prema kući u Sisak!“. Bio je to šok što ću ga pamtiti doživim li i stotinu godinu života. Kako nisam bio u stanju upravljati automobilom, došli su po mene kombijem. U kući i oko nje, u Crncu, bilo je i do dvije stotine rođaka, prijatelja, znanaca, vojnika i policajaca. Suprugu Veru nisam gotovo mogao prepoznati. Samo što nije umrla. Odveli smo je u bolnicu, gdje je dobila injekciju i tako smo, noćima bez sna, preboljeli taj prvi udar. Ne daj Bože nikome, ni najvećem neprijatelju. Sve to vrijeme, od tada do danas, uvijek si postavljam pitanje zašto? Postavljm pitanje i Svevišnjem, Svemogućem, jer sam od rođenja 1940. radio samo dobro i puno, pomagao svakome kome je moja pomoć bila potrebna. Pomagao ljudima, jer sam ponikao u skromnom, siromašnom okruženju, pa sam imao suosjećanja za svakoga. Rekao bih da gotovo i nema čovjeka, kojem nisam pomogao, odnosno kojem bih nanio bilo kakvu uvredu. Bilo je tako u obiteljskom životu i u firmi gdje sam proveo 46 godina čestita i poštenoga rada. Ponašao sam se prema ljudskim rezonima poštenja i čestitosti, ali mi, usprkos svemu, netko uze ono najdraže što sam imao. Ne samo komad, negoli cijelo srce nesretnoga oca i roditelja, užasnuta čovjeka. Ali, dragi Bog je ipak dao da mi snaha, tri mjeseca iza Robijeve smrti, rodi unuku, malu Anu. I eto, ona je danas 27 godina, završila je petrinjski Pedagoški fakultet, uz nas je i radišna je.

Djeca darovana slobodi domovine Hrvatske

Tu nam je, eto, kao velika utjeha i nada, uspomena na našeg dragoga sina Roberta. Dolazi nam više puta tjedno, puno to znači. Ali sam u početku ženu i ucviljenu majku, koja i sada osjeća komplicirane srčane tegobe, svakodnevno morao odvoziti do Viktorovca, dok su u crkvi mise za pokojnoga sina služene dvaput mjesečno. Trajalo je to mjesecima, pa sam morao zatražiti pomoć župnika. Savjetovao je da se okanimo takve navike, da moramo živjeti i dalje, jer, reče, nepotrebno uznemirujemo pokojnikovu dušu. Imamo i kćer Sonju, te njenih dvoje potomaka, naših unuka, Luku i Antoniju, pa se naša muka nakon gotovo dvije godine pomalo stišavala. Mjesečno odlazimo do groblja, zapalimo svijeću i odnesemo cvijeće. Prije devet godina preuzeo sam udrugu jednako nesretnih roditelja, svjesnih ipak da su im djeca darovana slobodi hrvatske domovine. I to prve godina krvave bitke za slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku, kad se plaćao nesmiljeni danak vrućega srca i neiskustva, te slabog naoružanja. Sve u svemu, grad Sisak je dao 233 poginula  borca a četvorica se još uvijek vode kao nestali. Prve ratne godine okupljali smo u udruzi oko pet stotina roditelja, sada ih je tek nekoliko desetaka starih i bolesnih, teško pokretnih. Osipamo se i svakoga mjeseca nekoga ispraćamo na drugi svijet. Premda ih srce vuče prema mjestima oružanih okršaja i stradanja najmilijih. Obilazimo svetišta Majke Božje, hodočastimo do svih mjesta i gradova, u kojima su se dešavale ratne tragedije i gdje su ginuli naši sinovi i kćeri, veli iznova potreseni junak Domovinskoga rata za portal “Tjedno”, Ante Zivković. T

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Zalost svih hrvatskih zivkovica
    #1 Zalost svih hrvatskih zivkovica 6 studeni, 2019, 16:02

    Sti bi ta dvonozna svinja, moj Mujo, mogla znati o teskoj i neprolaznoj roditeljskoj boli tisuca slicnih Zivkovicima iz sisacko-capraskoga Crnca.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Mujo Bašinac
    #2 Mujo Bašinac 29 listopad, 2019, 10:42

    Čudno kako se Frano nije javio.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.