OSAM NEMOGUĆIH GOLOVA I BENFICA

OSAM NEMOGUĆIH GOLOVA I BENFICA

26. rujna, 2015.

 

Piše: Zvonimir Magdić

Kanonada, kao nikad! Ni prije ni poslije. U Glasgowu projektirali su samo Madrižani (7:3), njemačke kugle bile su bez vatre i dima! U Amsterdamu, paljba je uzajamna. Začepljenih ušiju, gledao sam jednu od najvećih predstava svijeta. Među pričama, velikankama. Puna latinske zmijolikosti. Fado Benfice i flamenco, još jednom, Real Madrida. Da, još jednom, jer “blancosi” su bijeli, ne samo dresovima, već i kosom. Na pomolu je za vedete,”četiri banke”. Za Puskasa, za Di Stefana, za Genta, za Santamariu…! A tamo preko (jer ja sam za Madrid) iz crvenog plota Portugalaca, mladost: Costa Pereira, Germano, Coluna i Jose Augusto, Simoes i zvijezda čitave amsterdamske večeri – Eusebio.

Pet golova u prvom poluvremenu

Ne samo da je skinuo Alfreda Di Stefana, kojeg on osobno, to mi je uvijek ponavljao, u toliki broj mojih susreta s njim i razgovora koji su išli u “cajtunge”, smatra najboljim nogometašem svih vremena. Pucao je strašno, a tko drugi, jer Di Stefano je zabijao plasirajući kao i Sivori –  Ferenc Puskas. Zna se, lopta na lijevoj i – kidaj. Grmljavina. Huk. Fijuk. Topovi. Tri gola! Za manje od dvadeset minuta. Hej! E, to je već slavni canoncito-bum, kako su ga zvali, za njim poludjeli Hispanci! Zabijao je da se sve prašilo.  Costa Pereira je Ijudina, Mozambikanac, ali bijele puti kao snijeg, guste kose, širokih pleća i sigurno najbolji portugalski golman svih vremena. Brani sjajno. Ali, Puskasove lopte, tri zaredom, s razmaka bojnih brodova, plutoni, deru njegove šake, lome prste. Jer Ferenc ne čeka. Koga vraga? Pa to su ‘’šusevi,’’ Na Di Stefanovu loptu, s “onu stranu” polovice igrališta, u okruženju tolikih ‘vatrenih orlova’, Puskas je primio u trku i krenuo sam samcat protiv Mozanbikanaca. Hej Ferenc, kamo? Tako razmišlja, a kako bi drugčije, Pereira: kad ideš ti idem i ja. Napravio je onih nekoliko koraka “golmanske uskratbe”, a onda, nešto je mračno proletjelo kroz njegove ruke, a bila je lopta bijela, prava, čista ko’ suza. Ova, Puskaseva, jednostavno ga probila. A, Bože, pa to je 30 metara. Hej! No, za mađarskog emigranta, bjegunca pred ruskim tankovima, to je idealan domet. Pričali su mi Zagrepčanci, igrači tadašnjeg Dinama, koji su igrali u Madridu protiv Atletika: “Otišli smo na vježbu  Real Madrida. Na terenu sam, Puskas. I nikad se u životu nismo nagledali takvog prašenja po lopti (je dečeci, niste videli Maru Wolfla,op.a.); užas. Tresu se vratnice, neki golman, kida s gola. To je Puskas. I ne treba mu rukovanje s Pereirom. Ubija ga izdaleka.1:0! Moj prijatelj. Ferenc Puskas. Osamnaesta je minuta utakmice. Još se nisam ni sjeo, priča se ponovila. Isti su “borci”: Costa Pereira i Puskas. I opet, “canonazo”. Topčina. I opet- gol. 2:0! Pet minuta od prvog gola.

Ali, Benfica nije mačji kašalj. To je nova duga, na europskom nebu. Fini nogomet. Lak korak.Visoka kombinatorika. I, inspiracija. Još se nije ohladio topli zagrljaj Realovaca, 1:2! Maliog Simoesa, guste kose, kasnije čak i izbornik portugalskih “cura,”  nizak, širok, brz, izmakao je bdijenju Madrižana, nije ga stigao ni Di Stefano, dao Aguasu, a taj je točan.  Ak’ se ovako nastavi, neće biti dosta semafora. U deset minuta tri gola! I, nastavilo se. A za jedanaest – četiri! Benfica je ulovila Puskasa. Cavem, sjećam se, bradat, sav u pokretu, pomagač, on će jednu finu fado-glazbu “Coimbru”, odsvirati savršeno: lopta je za Eusebija, Eusebio Aguasu, inače poznatom lovcu, na afričkim safarijima, na lavove, sada na golove, i kapetan ove momčadi, Aguas daje finu ‘’namještaljku’’, komu, da tom bradonji, Cavemu. Lopta fijuče u dijagonali i – 2:2! Ovo je igra! Otvorena, “srdačna.” Golovi. A, još nije gotovo. Di Stefano, jednako kao i kod prvog gola, pokrenuo je  “lavinu.” Lopta je kod Fela, on je u prilici, ali mali hispanski lukavac, igra drugi potez, propušta loptu, a iza njega je Puskas. I zna se: 3:2!  38. minuta. Koliko je to? Nemam računalo, ali to se može i s nekadašnjom ‘’hardmuticom’’, lako zbrojiti. Točno u dvadeset minuta igre. Pet!

 

I, nastavak. Kakav? Da, pakao. Germano, ćelavi barbado u to vrijeme, sigurno najbolji srednjak Kontinenta, čovjek čudesne mirnoće, sjajne tehnike, užasnuto koncentriran, igrač na šmek, poziciono nesalomljiv, na svoj je način uzeo loptu bez doticaja, samom Puskasu i sada je lopta na neobranjenoj čistini prostora, za kojom toliko vape treneri. Felo je zaostao, a na sceni je Coluna, užasnuto simpatičan Afrikanac, Angolac, još jedan na toj veličanstvenoj ogrlici portugalskih bisera, dobričina, sveznalica, finog tankog brka s plakata, mozak Benfice (poput Bozsika u Honvedu, op.a.), koji sve vidi i sve zna i fine igre, sjajnog pregleda, četvorka i osmica, mirno polagan, svirač prave klasike, ostavit će sve te komplimente i, neočekivano, zviznuti. Trideset je metara. Pa, kaj onda. Prasak. I lopta je u “luknji,” kako su izvještavali reporteri dvadesetih godina (Graf iz zagrebačkog Športskog lista, op.a.).. 3:3! A tek je peta minuta nastavka.  Utrka minuta i – golova. Šest! U pedeset minuta utakmice. Jedne, od nezaboravnih. Pljesak je zaglušan. Ali nema druge; dalje. Nogomet je pomalo izgubio “akademiju”. Stvari uzimaju u ruke asovi. Na jednoj i drugoj strani. Del Sol, zbijeni Andalužanin, koji je istisnuo savršenog Riala, igra kao nikad. Ali Gutman, taj Mađar koji, a to je poslovično, nosi u taški sve vragove ovog svijeta, čeka na jednog dječaka. Na mladca kojeg je on doveo iz Mozambika. Smiješno, za 20 tisuća dolara! A – mali – već sada vrijedi “dvijestotine”. Poslije ovog Amsterdama vrijedit će 2 milijuna! Gutman čeka na Eusebija. Sad je “mali” na sceni. Pričat će mi toliko godina kasnije: “Bio sam u početku malo ustručan. Jesam. Ja protiv Di Stefana. A onda je došao na mene red.“ Počeo je otvoreni rat generacija. Rat zvijezda onih koji se gase božjom voljom, i onih koji dolaze. Visok, lakonog, naglih “zavoja”, on postaje opasnost broj jedan. Miera ga napada. I – ruši. Horn koji je na fućkalki, Nizozemac, praktičar, protestant, ne krzma. Tu je, sve je unutra. Elver. Eusebio. 4:3!. Sedam golova. Nikad viđenih!

Eusibio junak večeri

A suparnici, sve ljući. Real polagano tone. Benfica je mlada. Počinje rasplet. I za Madrižane – tragedija. Da ili ne? Nažalost ponavljam: ja sam za Madrid. Da, ali prije bijelih zastava “de los blancos”, plava strijela,  Di Stefano, glavom i bradom, kojeg još vuče inercija uspomena, ide u kamikaza –  juriš.. Odlučio je okrenuti sve – na glavu. Sam. Uzeo je loptu, zgrabio je svom Ijutinom čovjeka kojem režu glavu. Giljotina. U punoj imaginaciji predriblao je pola Benfice, na domak je vratiju, Pereira ili Alfredo, pitanje je sad. U tom trenu, pokostba. “Stari” je srušen. A njega srušiti,  gotovo je  nemoguće.  Jedanaesterac. Bit će komedije. Okretaj tekme. Jedanaesterac, sto posto. Ali, ne. Horn ne fućka!. A onda, još i ovo: Casado je ozlijeđen, oko njega “masaža”. Tu nema doktora Mullera. I kako kažu Talijani, “zopichante”, izlazi, vraća se. šepajući. Očito, čovjek manje. Je li to Realov kraj? Benfica igra. Izvrsno igra. Eusebio je sve češće na potezu. Taj dvadesetogodišnjak, otvara vrata raja. Puca žestoko, lopte fijuću, Arquistain koji baš i nije u formi, šaka jedan “raljuz”, u velikom stilu. Bravo! A onda, nekoliko minuta poslije četvrtog gola, lak posao za Eusebija, jedanaesterac, evo i – petog. Coluna taj ima smisla, kao, chess-man, lukavac, znalac, on je opalio, a odbijanac, topovski Eusebio, zabio u mrežu. Comedia e finita. Benfica – 5, Real – 3!

A bilo je tres-Real, dos Benfica. Ne, Eusebio kako kažu Talijani, non perdona. Ne oprašta! On je junak večeri. Starci su pokopani. Srušeni kraljevi, piramide, živio kralj – Eusebio. Osam golova! I –  spektakl.

Benfica – Real Madrid  5:3 ( 2: 3)

Amsterdam, 2. svibnja 1962. – Olimpijski stadion.Gledatelja: 66.000. Sudac: Horn (Nizozemska). Završnica Kupa prvaka.

Golovi: 0:1 Puskas(18), 0:2  Puskas (23), 1:2 Aguas (25), 2:2 Cavem (35), 2:3 Puskas (38), 3:3 Coluna (51), 4: 3 Eusebio (65 – 11 m. ), 5:3 Eusebio (68).

Benfica: Costa Pereira, Joao, Angelo, Cavem, Germano, Cruz, Augusto, Eusebio, Aguas, Coluna, Simoes (trener: Bela Gutman)

Real Madrid: Araquistain, Casado, Miera, Felo, Santamaria, Pachin,  Tejada, Del Sol, Di Stefano, Puskas, Gento (trener: Miguel Munoz).T

 

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code