80 GODINA S NOGOMETOM

ORSI JE BIO MESSI U VRIJEME MUSSOLINIJA

4. studenoga, 2014.

Piše: Zvonimit Magdić

Il Duce, pleše na jednoj nozi. U bijeloj odori. Vođa fašističke Italije, u loži je Foro Italico. Igra se završnica svjetskog nogometnog prvenstva, 1934. Pedeset tisuća ljudi. Uzdignute desnice. I, samo jedna želja: Italija. Bilo bi sve to lako, da nije, na drugoj strani – Čehoslovačka. Između dva svjetska rata, sila. U privredi. U športu. U nogometu. Igra im je, barcelonska nedavnih dana: tika – taka. Od noge do noge. Točna. Dosadno, ubojita. Nemreš do lopte. ‘Ulička’. Tako zovu Europljani taj nogomet. I, u ovom velikom finalu, stara pjesma-češka uličica. Polagana. Talijan je nabijen, navijen, pun krvi mediterana. Izašao bi iz kože. A, nemre. Zašto? Pa, lopta je u Čehoslovaka! Stalno. Iz minute u minutu.

ČEHOSLOVAČKA VODI

A, koliko je uloženo za slavu patrije, novog poretka, fašizma. Dignute su ceste, isušene močvare. Goivinezza, himna partije, zvoni na svakom koraku. Traži se – Nike. Rimska božica pobjede. Rimetov pehar. Pod svaku cijenu. Zanos, s kojim se počelo, ubrzo, jenjava.U igri Azzurra, gore, na tribinama, uokolo. Sve je manje urlika, sve više – spuštenih ruku. I onda, pljuska! Zvoni. Obrazi bride. Crveni. A Mussollini hoće – crni! Duce je u grču. Vrti se oko svoje osi. Pratnja, stisnutih usana.1:0. Čehoslovačka!

Talijanski portero Combi, kasnije,  zapisao je  ovaj šok. Ovako: ‘Nismo se snalazili. Znali smo, što nas čeka. Ipak..! Nikakvi, ipak. Oni gospodare igralištem. Mi, čekamo naših pet minuta. No, njih nema. I – nema. A, kad sam morao po loptu u mrežu, oblio me, hladni znoj. Nisam mogao odagnati, teške misli. Gotovo je! Njihov Puč je zanjihao  našeg Allemandija i,  ne čeka, odmah puca! Nisko. Lopta je brza. Hita, prema desnom kutu. Uhvatio me strah, neću do nje. Bacam se. Kasnim- lopta je iza mene. Od sto glasa, glasa čuti nije. Muk. Još nisam  ni došao k sebi, Sobotka ( koji će, kasnije, zaigrati u Hajduku!) je opalio – un strepitoso tiro. Strašan udarac. Bum! Lopta zvoni na gornjoj vratnici, na golštangi. Točno, iznad moje glave. Bio sam spašen. Pamtim taj mukli udarac. Ide do srži samih kostiju. No, mi smo bili ‘ nabrijani. I  baš taj, njihov gol i  baš ta, naša srž – dala nam je krila.  Forza Italia!

Ljudi nam vjeruju. Divim se. Mi se vraćamo u igru. Minute jure brže od ferarrija. Hoćemo li doći, mi, do našeg gola? Samo – to. I, niente di piu. Ništa više. Još je, deset minuta do kraja.A, onda, sve zvoni u mojim užima: Gooool! Rete! 1:1 To se čekalo. Tko? Tko? Pitam sam sebe. A znam ga, vidim ga. Tko drugi –  Orsi. Suze mi cure niz lice. Od sreće. Piccolino, tako zovemo Orsija, lakonog, brz, tehnički savršen, kako on barata s tom loptom! Krilo smrti. Ferrari je gurnuo loptu u rupu. To je Mumu –  tako mu tepaju njegovi Argentinci –  bilo dosta. Pojurio je ko’ tane. Sjećam se; čitava Čehoslovačka za njima. Pomalo komično. Prekasno. Orsi, odmiče, još korak, a onda, desnom, iako igra lijevo krilo, puca poluvisoko. Izvrsni Planička kojeg drže, uz Zamoru, najboljim na svijetu, leti za loptom. Ali, Orsijev  je pucanj, točan. Delirij. Orsi!

NAJBOLJE KRILO SVIJETA

Kažu – Talijan. Nije. Nogometno – Argentinac. Buenos Aires. Independiente. Junak Olimpijade u  Amsterdamu i Montevidea. Najbolje krilo svijeta. I najbolji igrač svijeta. On nadvisuje u lijepog dečka Pepe Meazzu i kralja valcera Mathiasa Sindelara. Onizak, lagan ko’ pero. Zalizane crne kose, s razdjeljkom po sredini .Pravi tango plesač iz ulice Corrientes. On je u jednoj  igri koja se zove  – ‘ oriundi’.Vječito sjedokosi novinar, pa komesar Azzurra. Vittorio Pozzo se dosjetio jadu. Ima zadatak – Mondiale. I, hoće, najbolje. Razmišlja: ‘Ako ih nema na Apeninima, idemo, po njih, u Južnu Ameriku. Njihovi su očevi gulili u Kalabrijii terru rossu, a njihovi sinovi sa pampa, navlače dres Azzurra. Ispravno ili ne? Pravno – da ili ne? U svakom slučaju, među onim koji dolaze, ultramare, od preko mora, tih tridesetih,  i  on je: Raimundo Orsi. Igračina. Možda, najveći, između samih ratova. On je Maradona, onog vremena, Messi, ovih  dana. Nogometno čudo. Igra, nezaboravno. S Juventusom, kojeg vodi Eduardo Agnelli, Fiatov boss, osvaja pet naslova Italije. Za redom. Od tridesete do tridesetpete. On je uvijek u glavnoj ulozi. Stotka tisuća lira za potpis, pet tisuća plaće i – topolino! Topolino je osobni automobil, za ono vrijeme, visoki produkt Italije. Orsi se brzo snalazi. Igra fantastično. Iz utakmice u utakmicu. Ne popušta u formi. Trideset argentinskih, pa onda, trideset talijanskih utakmica. On je impresionirao čitavu Europu. Toliko, da je njemački Bundes-trener, profesor Otto Nertz u svojoj knjizi najboljih nogometaša svijeta svih vremena, zabilježio, lakonski, ocjenjujući,  tada fiksna mjesta, lijevih krila: ‘ Izbor je lagan – Orsi’. Ja sam čitao, više , ‘gutao’ u zagrebačkom „Športu“, iz 1944, izvatke iz te Nertzove  knjige. On je, jednostavno,  oduševljen s Orsijem. I, on će biti, s Azzurrima, 1934. prvak svijeta.

PROZOR NA PODRUMU

U produžetku  finala, još jedan  je Pozzov Argentinac, Guaita, gurnuo loptu Schiaviju, a ovaj, diže Rim, kao u dobra stara – rimska vremena, na noge. Goool! 2:1! Il Duce se konačno skljokao na stolicu. To je htio. I, tražio. I – dobio Oduševljenju, nikad kraja. Azzurri idu pticama na krovove Vječitog grada. U nogometne povjesnice: Combi, Monzeglio, Allemandi, Ferraris IV, Monti, Bertolini, Guaita, Meazza, Schiavio, Ferrari, Orsi. U toj italo-konkvisti svijeta, jedna je zgodna anegdota s Orsijem.  Talijansko slikopisno poduzeće  ‘ Luce’, onda, još nije imalo magnetoskop. A, trebalo je svijetu pokazati taj Orsijev 1:1. Ništa, jednostavnije.’ Ragazzi, odigrajmo to!’ Dva dana poslije finala, Orsi će zabiti gol, a mi ćemo ga prilijepiti u izvorni film. Priča sam, Orsi: ‘ Zvlekeli su me na jednu livadu, zmontirali gol i naredili mi – juri, juri i – pucaj. Sve se činilo lako. Ali, ovo nije finale, ovo nije atmosfera, ovo je nešto drugo. Bez strasti,  hladno, bez srca, pa ako hoćete – simulacija, laž. Ja pucam jedan put- promašaj. Drugi put – promašaj. I, nervoza klape, koja snima i smijeh onih, koji su oko tog –  izmišljenog događaja. Na koncu, jedva. Ili, onaj njegov vic: ‘ Za priprema Azzurra, za Mundial, veli mi neki novinar.’Mumo, viš’ onu kuću, tam,’ dole, i onaj prozor, u podrumu-Velim: ‘Vidim’. ‘Kladim se, da ga u tri puta, nećeš pogoditi.’ Orsi se nije zbunio. Uzeo je loptu. I – tiro: Udarac. Od prve, u prozor! Sam je rekao: ‘Nisam siguran da li sam ga  pogodio iz znanja ili slučajno.’To je bio Orsi. U genezi velikih Argentinaca: Orsi, Moreno, Di Stefano, Sivori, Maradona, Messi, Da li je – svijet – imao ikada bolje. Vjerujem – ne!