ORKAN DOBIO VOJNO ODLIKOVANJE U LITVI

ORKAN DOBIO VOJNO ODLIKOVANJE U LITVI

14. srpanj, 2018.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Vikao sam, pozivao ih da stanu, pa su me poslušali i tako spasili živote. Očito su bili zahvalni, jer smo kontakte svakim danom produbljivali i Litvanci su počeli cijeniti hrvatske vojnike. Zbližio sam se s nekolicinom dragih ljudi, kao što su Vitalijus, Arturas, Darijus, Hundertas, te pok. Normundas stradali kasnije u Bosni 1996. godine. Tih nekoliko Litvanaca sa mnom su postajali bliski(ji), a razmjenom pjesama otpočeli smo glazbeno učenje jezika obaju naroda. Onaj koji se osobito trudio naučiti hrvatski jezik bio je gospodin Vitalijus, moj Vito. Čak smo u programu RRS-a (ratni radio Sunja) iza pola noći puštali litvanske pjesme, što je Dancima bilo jako čudno, teško objašnjivo. Izazivalo je to znatiželju slušateljstva na našoj strani

Napisao: Josip Frković

Jeste li ikad čuli ili pročitali da – svakako ne bilo koji – nego odabrani hrvatski čovjek, katolik, posuđuje stan svoga susjeda, da bi narednih desetak dana u njegovu boravio stranac, državljanin pribaltičke Litve? Da, baš to desilo se 6. srpnja ove godine u Mažuranićevoj ulici i nekadašnjem vojnom Sisku? Glavni je akter ove priče podrijetlom iz Kostajničkoga Selišta, sunjski junak i teško ranjeni ratni načelnik stožera obrane Sunje iz redova Druge gardijske brigade „Grom“ (1. kolovoza potpisao je profesionalni ugovor s MORH-om – o.a.), poratni istraživač zločina srbijansko-četničke strane, pukovnik Ivica Pandža Orkan (48). Televizijskim serijalom „Istrage“, u kojem su statisti bili istaknuti dragovoljci HV-a i Domovinskoga rata, raskrinkao je Pandža mnoge bradate zločince i njihove pomagače, pomažući time i našim sigurnosnim službama. Nisu slučajno otkrivene pojedinosti užasnoga masakra 56 stanovnika Baćina na Skelištu lijeve unske obale, druge najveće masovne grobnice iza vukovarske „Ovčare“. Osim njih, ne zna se ni za sudbinu preostalih 80-ak stradalih na širem području Hrvatske Dubice iz Cerovljana i drugih sela. Tu i druge ratne tajne, s obiljem ostavljene vojne i okupacijske civilne dokumentacije Miloševićevih zločinačkih “zečeva u bežaniji“, uzurpatora s istoka, skromni Pandža stavio je na raspolaganje i Hrvatskom vojno-dokumentacijskom centru dr. Ante Nazora, te ministru hrvatskih branitelja generalu Tomi Medvedu. Pomagao je i u pronalaženju istine o sudbini albanskih i drugih dragovoljaca u redovima naše obrane ili pak o brutalnoj likvidaciji ruskih novinara kod Panjana na Banovini. Ali, vratimo se sadašnjosti i cjelovitoj priči dugoga prijateljevanja dvojice vojnika s juga i sjevera Europe.

Bahati danski kraljevski vojnici

Šestoga dana srpnja, naime, na plešanski međunarodni aerodrom „Franjo Tuđman“ sletio je sa suprugom i sinom profesionalni vojnik Litve Vitalijus (46), s kojim pukovnika Orkana vezuje dugo i neraskidivo prijateljstvo. Već sutradan odlaze na Jadran, u Rogoznicu, a nekoliko dana kasnije autor teksta dobiva dojavu o litvanskom odličju za sisačkoga domaćina. Riječ je o vojnoj medalji Putovima bitaka i pobjeda u borbi za mir u Europi koju je dobio zalaganjem ratnih drugova s Baltika. Dobio ju je na poticaj Saveza litvanskih vojnika generala Plehaviciausa. Od 2015. smjenjuju se međusobni posjeti, od kojih je ovogodišnji bio posebno znakovit. Minuloga lipnja, za Pandžina desetdnevnoga boravka u toj tisućama kilometara udaljenoj zemlji, što su joj 1945. sovjetski Staljinovi jednoumni grabežljivci oteli slobodu i samosvojnost, Ivica Pandža bio je u prilici posjetiti i hrvatski vojni kontingent Prve hrvatske gardijske brigade „Tigrova“. Po onom što je vidio i saznao od visokih časnika međunarodnih NATO-snaga o vrhunskoj disciplini i uvježbanosti prema svjetskim standardima, te ostalim odlikama Hrvata bio je ushićen. Dakako, prisjetio se prvih dana obrane domovine i prvih skromno opremljenih „zengi“. Dug i iscrpan razgovor za naš portal Tjedno vodili smo u prostorijama Doma hrvatskih branitelja u sisačkoj Ulici kralja Tomislava. Pitali smo najprije kako se naš sugovornik, i ne znajući za pretpovijest prijateljstva, ove godine našao u vojnim bazama litvanske vojske, jedne znamenite Rukle ii kampovima međunarodnog vojnoga saveza.

U vrijeme Domovinskoga rata, proljeća 1992., stigle su na teritorij Republike Hrvatske međunarodne snage. Bili su to vojnici Unprofora, odnosno sastav jedne bojne Kraljevine Danske. Njeno je zapovjedništvo bilo u tada okupiranoj Hrvatskoj Kostajnici, a satnije su razmještene, jedna sa zapovjedništvom u Hrvatskoj Dubici, na temeljima srušene župne crkve Presvetoga Trojstva, druga satnija u zgradi osnovne škole Majura, treća na Veleškim poljima i magistralnoj cesti H. Kostajnica-Petrinja, u Petrinji je bila četvrta, a peta, logistička satnija Danaca, bila je u Dvoru ( za „Oluje“ u neposrednoj blizini mjesta brutalnoga ubojstva skupine iz Petrinje evakuiranih duševnih bolesnika 8. kolovoza 1995. – nap. a.). “

Prva misija pa u Hrvatsku

Tako smo i mi s linija obrane Sunje imali svakodnevne kontakte s vojnicima iz Danske. Bili su raspoređeni na punktovima između hrvatskih snaga i onih pobunjenih Srba. Sa svim smo bili upoznati, od odora do pušaka i transportera. Druga je stvar da su nam uporno lagali kako su mještani hrvatske nacionalnosti u Timarcima zaštićeni od prijetnji srpskih zločinaca. Naprotiv, bili su svrstavani u radne brigade za gradnju bunkera, rovova i drugih fortifikacijskih objekata. Jednoga dana, međutim, pojavili su se neki drugi, nama dotad nepoznati vojnici. Slabo naoružani, drukčijih, skromnijih vojnih odora i druge opreme. Bili su to UN-ovi čuvari mira, prema kojima se ni Danci nisu odnosili korektno, vojnički. Dapače, naprasito i svisoka. Jedne su ih (ne)zgode ostavili bez vode i agregata, bez goriva i bez hrane, pa smo mi branitelji odvajali dio zaliha za novopridošle (Pandža nije spomenuo slična, bahata aktualna ponašanja kraljevskih nogometaša iz Skandinavije prema Dalićevim izabranicima u Rusiji – nap. a.). Došavši jednom zgodom do litvanske baze u okupiranom Majuru, saznao sam da drže punktove oko Sunje. Počeli smo ručno-nožnu komunikaciju, da se međusobno ne razumijemo, a ja sam zaključio kako su među unproforce Litvanci dospjeli u sklopu prirema za NATO. Ispostavilo se, međutim, da je to prva misija i prvi litvanski kontingent nove vojske i prvi izlazak izvan državnih granica. Dio Litvanaca, ipak, govorio je raniji državni, ruski jezik, poneki engleski. Jednom zgodom za ophodnje mješovitoga dansko-litvanskoga sastava, a ja sam bio na tom hrvatskom bunkeru, zaprijetila je opasnost njihova ulaska u minsko polje.“

Litvanske pjesme na ratnom radiju Sunje

Vikao sam, pozivao ih da stanu, pa su me poslušali i tako spasili živote. Očito su bili zahvalni, jer smo kontakte svakim danom produbljivali i Litvanci su počeli cijeniti hrvatske vojnike. Zbližio sam se s nekolicinom dragih ljudi, kao što su Vitalijus, Arturas, Darijus, Hundertas, te pok. Normundas stradali kasnije u Bosni 1996. godine. Tih nekoliko Litvanaca sa mnom su postajali bliski(ji), a razmjenom pjesama otpočeli smo glazbeno učenje jezika obaju naroda. Onaj koji se osobito trudio naučiti hrvatski jezik bio je gospodin Vitalijus, moj Vito. Čak smo u programu RRS-a (ratni radio Sunja) iza pola noći puštali litvanske pjesme, što je Dancima bilo jako čudno, teško objašnjivo. Izazivalo je to znatiželju slušateljstva na našoj strani, a kakvi su efekti bili na drugoj i jesu li uopće imali struje iz Banjaluke, nije me zanimalo. Na koncu, RRS je utihnuo nakon jednoga udara groma u odašiljačku antenu, a popravak od više tisuća njemačkih maraka bio je preskup. Početkom „Oluje“, ranjen sam, a zadnji kontakt s Vitalijusom imao sam pri provoženju do sunjske ambulante i pok. dr. Muse Abu Eida, te do vojne bolnice u Dubravi. Pukle su sve veze kolovoza 1995. Tako je trajalo sve do 2015. godine. Zazvonio je mobitel, a ja sam vidjevši na displeyju neki jako čudan pozivni broj, prekinuo sam vezu i nisam se javljao. Zvonio je mobitel i drugi puta i sugovornik je na korektnom hrvatskom rekao „dobar dan…“ Uslijedilo je i pitanje jesam li Orkan i, nakon potvrde, ljutiš li se, odgovor da zove iz svoje zemlje. „Ja sam tvoj prijatelj Vitalijus!“, kazao je zaboravljeni glas preko etera.”

Nisu završili u minskom polju

Od te, 2015., nema dana a da ne kontaktiramo putem interneta. Svaki dan se čujemo, pa sam doznao da je poslije Hrvatske završio u Bosni kao vojnik Sfora, te u Kosovu Kfora, u Albaniji i Makedoniji. Reče mi da je iza završetka rata u Hrvatskoj nekoliko puta dolazio u našu zemlju i tražio me, ali… Kazao je da tada ne može u Hrvatsku, jer se sprema s litvanskim kontingentom u afrički Mali… Zove me Vito da dođem u Litvu, pa sam se pitao što li se tijekom dvadeset minulih godina zbivalo s meni dragim čovjekom. Ljudi u tom vremenu ostare, a neki se poput Litvanaca kraj moga bunkera ponovo rode… I bio sam, ondje me je u Vilniusu dočekao moj dragi Vito. Promijenio se, istina, ali sam i zaključio kako je u međuvremenu postao još čvršći. Upoznao sam njegovu majku, sestru, ujake, dok je otac međuvremeno umro. Vitalijus s obitelji živi u gradiću Jonavi, a radi u vojsci. Tada, 2015. proveo sam u Litvi deset dana, a Vito me je odveo u poznatu Ruklu. Dogovorili smo svakogodišnje uzvratne posjete, pa je 2016. stigao ovamo. Godinu kasnije ja nisam otputovao onamo zbog obiteljskih problema i bolesti ženina pok. oca, ali je Vito stigao u Hrvatsku sa suprugom i djetetom, podsjeća Ivica Pandža. Naš sugovornik doznaje da će 2018. sljedeći hrvatski kontingent HV-a za NATO ići u Litvu, u poznatu bazu Ruklu. Uspostavio je kontakte s MORH-om i Glavnim stožerom HV-a i ispričao priču o litvanskom ambasadoru prijateljstva i svojoj osobnoj ulozi u toj najdivnijoj ljudskoj i vojničkoj ratno-poratnoj sprezi na daljinu. Glasilo Ministarstva obrane Republike Litve „Kardos“ (Mač), objavilo je jedan vrlo zanimljiv, dokraja istinit tekst o njihovoj misiji u Hrvatskoj.“

Vojni „Mač“ o misiji Litvanaca kod nas

Preko jedne Litvanke, koja živi na rubu Petrinje u Mošćenici, organizirali smo doslovno prevođenje novinskoga teksta i objavu u našoj „Vojnoj povijesti“. Poruke litvanskoga „Mača“, naši su „tigrovi“ koristili u psihološkoj pripremi pred odlazak u Litvu i Ruklu, potkraj studenoga 2017. Bili su smješteni u bazi moga Vite, koji je svakodnevno bio na vezi s Hrvatima. Stekao je pri tome nova prijateljstva. Početkom lipnja ove godine iz Zagreba sam letio do Kopenhagena, gdje sam presjeo u drugi zrakoplov i preko Baltičkoga mora stigao u Villnius. Narednih stotinu kilometara prevezli smo se do Jonave, gdje su me smjestili u svome stanu. Znao sam već tada da Hrvati nisu u desetak kilometara udaljenoj Rukli, nego da im je baza 120 kilometara sjeveroistočno od Rukle. Desetak kilometara do bjeloruske granice. Sutradan smo se uputili u Kaunas na veliku izložbu svih NATO snaga trenutno smještenih na teritoriju Litve. Amerikanci, Nijemci, Francuzi, Nizozemci, Česi… Na toj izložbi vojne tehike, osobito litvanske, raspitivao sam se o Hrvatima. Bez obzira što će neki posumnjati u moje ocjene vojske koju sam i sam u teškim ratnim okolnostima temeljio s ostalima, ocjene su bile više nego povoljne. Od američkih i inih vojnika, od Nijemaca u čijem su sastavu djelovali i hrvatski vojnici. Obišao sam glavni povijesni muzej u Kaunasu, poznatom po košarkaškom klubu „Žalgirisu“, 35 kilometara udaljenu od Jonave. Dobar dio Litvanaca i danas se sjeća pok. Dražena Petrovića, zna za „Cibonu“, za Jadransko more, Dubrovnik. Išli smo i u grad Shaulai, kraj kojega je poznato litvansko svetište Brdo križeva, kamo hodočasnici iz cijeloga svijeta donose simbole Isusove muke i kršćanstva.

Partizanski domobljubni pokret katolika

U masi križeva pronašli smo i onaj vojnika hrvatskoga vojnoga kontingenta s kojima je bio i vojni biskup mons. Jure Bogdan. Litva je katolička zemlja, a njen partizanski pokret bio je sušta suprotnost, vjernički i katolički, ovom na prostoru bivše jugodržave. Svi su partizani bili katolici i borili su se za slobodu svoje zemlje, samostalne Litve. Kad je završio Drugi svjetski rat i došli Sovjeti, Litvanci su otišli u šume i ratovali organizirano do 1956. Zadnji je partizan ubijen 1964. godine. Litva je uređena država, u kojoj se sve zna. Trava je posvud iste visine. Nema smeća na javnim površinama. Iza 22 sata nema bučenja u stanovima, slično je i s točnošću vlakova. Sve je obrađeno, a nema čekanja radnih mjesta. U prilog potvrde, moj me Vito odveo u Shaulai i jednu civilnu školu. Ostao sam zadivljen, jer škola nosi ime Narmundasa Valterisa, kojega se sjećam iz ratnih dana u danskoj bojni u Sunji. On je kao i moj Vito bio u Bosni i Hercegovini i ondje poginuo. Jedan čovjek, za kojega sam pretpostavio da je portir ili podvornik, bio je na moje iznenađenje umirovljeni bojnik litvanske vojske i ravnatelj… „Bog, Orkane!“, kazao je na hrvatskom i poveo me u svoj ured. Vidio sam grb litvanske predsjednice i čahuru granate protuzrakoplovnoga topa, pokazao mi je plakat s nizom fotosa vojnika. Među ostalima na svoj lik i ja sam shvatio da je to Hondrutas koji je isto bio u Sunji, u Majuru i okolici. Hrvate sam posjetio na vojnom poligonu Pabrade, nedaleko Bjelorusije, u vrhuncu vojne vježbe multilateralnih vojnih snaga, kada avioni SAD-a u nisku letu nadlijeću Hrvate. Treći vod, drugi vod, prvi vod, lijevo Nijemci, desno Francuzi, iza litvanski i nizozemski vojnici. Pravi rat, oduševilo me to što vidim. To je za mene neprepoznatljiva Hrvatska vojska, ona koja se u krvi rađala tijekom Domovinskoga rata. Vojska je to koja se rame uz rame nosi s ostalim vojskama Europe i svijeta. Tu sam proveo dosta vremena, te od običnih vojnika doznao da su 14 dana na vježbi, da spavaju na tlu uz „patrije“ i da bi im od mojih darova najbolje došla „Coca-cola“. Dakako, nisam se mogao ni ljudski smio ograničiti samo na jednu desetinu, Vito i ja kupili smo u marketu puna kolica toga američkoga osvježavajućega napitka za svaku satniju.”

Siščanin, zamjenik bojnika Marka Krpana

U naselju Pobrade imali smo susret sa časnikom za odnose s javnošću, koji nije iz „Tigrova“, negoli stari „grom“ Mate. Terencem smo nastavili do drugih postrojba. Vito u duksi UHDDR-a Siska, ja u šarenim, prikrivnim hlačama. Uz pomoć spomenutoga Mate, raspodjelu „Coca-cole“ nastavili smo od rova do rova, od „patrije“ do „patrije“. Treći, drugi, prvi vod. Dio naših vojnika poznao je litvanskoga vojnika Vitu, a ratna igra bila je bazirana na pregovorima s dijelom zabarikadiranih civila u mjestu. Shvatio sam da je u našim redovima spoj mladosti, snage i iskustva. Zapovjednik satnije je bojnik Marko Krpan, iskusni borac iz Domovinskoga rata, a njegov zamjenik mladi Siščanin Vedran Mandić, zapovjednici vodova mladi, a prvi dočasnici žestoki ratnici. Dalje nismo išli, nego smo se „patrijom“ vratili do zapovjednoga mjesta Marka Krpana. Vidio sam da je to do kraja ozbiljna vojska i misija i da je to kvalitetno uložen novac hrvatskih poreznih obveznika. Elitna je to postrojba. Već u sumrak, Krpan nas upozorava da nismo obišli sve Hrvate. Zapovjednik poziva izvjesnoga Matanovića. Kad je prišao, vidimo karakterističnu njemačku maskirnu odoru i oznake… Reče nam nakon pozdrava da je rođen u Njemačkoj, ali je otac Hrvat iz legendarnoga Svilaja i grada Odžaka u Bosanskoj Posavini. Majka mu je Njemica, a on služi Bundeswehr i ponosan je uz svoje sunarodnjake „Tigrove“. Kazao nam je kako za hrvatske „Tigrove“ svi znaju, jer su umjetnici vojnoga zanata. Drugi kontakt bio je prilikom odlaska iz Pabradea i sutradan u Rukli kad su se smjestili i otpočeli pripreme povratka u domovinu. Pripominjem da se rodilo novo prijateljstvo Vitino s vojnicima „Tigrova“. “

Litvanac s „Tigrovima“ i sunjskim ratnim izvidnicima

Nakon povratka s Jadrana, Vito će 16. srpnja sudjelovati u druženju s „Tigrovima“. A 18. srpnja sunjski izvidnici – ratni prijatelji moga dragog Litvanca – pripremaju roštiljanje i slavlje povodom sjajnih nastupa ekipe Zlatka Dalića na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Bit će to u sisačkoj okolici, a onda slijedi oproštaj. U 2020. hrvatski prijatelji očekuju dolazak novih pripadnika Hrvatske vojske u misiji mira. Usput, „Tigrovi“ su se u domovinu vratili u petrinjsku vojarnu „Predraga Matanovića“ 28. lipnja, desetak dana prije dolaska Vitalijusove obitelji u Hrvatsku i Sisak na ljetovanje. Kako, za razliku od Pandže i nesavladana litvanskoga, sjajno govori hrvatski, ovdje se Vitalijus osjeća kao uvijek dobrodošli gost i prijatelj. Ambasador litvansko-hrvatskoga prijateljstva. Uostalom, rujanskim danima Sjećanja na Domovinski rat u Petrinji izložbom će se podsjetiti na ratna prijateljstva, gdje će se pokazati dokumenti i darovi koje smo razmjenjivali sve ove godine. Bit će tu i audio-kazete pomoću kojih je Vitalijus do pojave interneta sačuvao hrvatski jezik u svojoj Jonavi i Litvi. Čovjek koji se kretao okupiranim dijelom Hrvatske i koji se sjeća mnogih imena hrvatskih vojnika u svojoj zemlji sjajno govori naš jezik. Sasvim za kraj, kako Ivica Pandža Orkan, nije slijedio primjer Vitalijusa, autor ovoga teksta podsjetit će čitateljstvo na davnu a čuvenu Orkanovu izreku „Joža, sve su to četniiici…“ Zacijelo, upamtio je to i Vitalijus, koji će ovih dana obilaziti Sunju, Hrvatsku Kostajnicu i Dubicu ili brdo Čukur, na kojem je zbog krutog hrvatskoga državljanina i izdajice a srbijanskoga generala Andrije Rašete mladi život 10. kolovoza 1991. izgubio kao svjedok i borac za slobodu, hrvatsku ratnu istinu, Gordan Lederer. Iznenadna smrt pripadnika HV-a u kontingentu NATO-a, Marija Pavišića iz Donje Varoši kod Stare Gradiške, potvrdila je na primjeru domaćina izvanrednu solidarnost. Dan iza smrti, njegovo su tijelo transportnim avionom litvanskih oružanih snaga prevezli u Hrvatsku. Moj prijatelji, Arturas iz Glavnoga stožera i Darijus iz Vojne akademije, javili su se na vijest o smrti pripadnika HV-a. Sve su to divni ljudi, na koje smo se mi mogli više oslanjati, nego što su dopuštala vojna pravila i naše i njihove vojske,” podvlači Ivica Pandža Orkan. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. Jure
    #1 Jure 14 srpanj, 2018, 21:09

    Bravo, Pandža! Da je bar više takvih Hrvata, domoljuba i vojnika, skromnih ludi bez halapljivosti i koristoljublja. Ponosimo se tobom, od Kostajničkoga Selišta preko Siska, Banovine i Hrvatske. Želimo ti ponajviše dobro zdravlje i nastavak svih tvojih djelatnosti.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.