NAJNOVIJE NA PORTALU

  • SLOVENSKI DORUČAK

    SLOVENSKI DORUČAK

      Slovensko veleposlanstvo u Zagrebu je Dan slovenske hrane (ove godine 15. studeni) obilježilo Tradicionalnim slovenskim doručkom. Na doručku su …Opširnije »
  • HODAK: DVIJE PARALELNE HRVATSKE

    HODAK: DVIJE PARALELNE HRVATSKE

      Piše: Zvonimir Hodak Život u dvije paralelne Hrvatske teče dalje, mirno i idilično. “K’o Sava uzvodno” kako je to …Opširnije »
  • RATNE ŽRTVE POPOVAČE

    RATNE ŽRTVE POPOVAČE

      Umnogom zahvaljujući i ukoričenoj drugoratnoj i poratnoj povijesti Moslavine, autora i sudionike domaće promocije pozdravio je i načelnik najmlađega …Opširnije »
OD HRVATSKOG EMIGRANTA DO NEPRIJATELJA HRVATSKE

OD HRVATSKOG EMIGRANTA DO NEPRIJATELJA HRVATSKE

10. ožujak, 2015.
Print Friendly, PDF & Email

EURO2008-Australian_fan_dressed_as_Croatian-620x465

Reakcija na predstavu „Hrvatski emigranti“ Mire Međimureca

Napisao: Antun Babić

Inspiraciju za ovaj komentar dobio sam nakon nedavnog gledanja, u Histrionskom domu, izuzetno vrijedne kazališne predstave Hrvatski emigranti”, koju je režirao poznati hrvatski kazališni i filmski redatelj, književnik, publicist i diplomat Miroslav Međimorec. Potrebno je pojasniti da je Međimorec već godinama u službenim kulturnim i kazališnim krugovima u Zagrebu persona non grata pa tu predstavu nije mogao, sve do nedavno, izvesti u glavnom gradu Republike Hrvatske, nego je bio prisiljen najprije, poput likova u predstavi, otići u «emigraciju», u Vinkovce. Predstava “Hrvatski emigranti” je priča koja opisuje životne sudbine dva hrvatska gasarbajtera, jednog koji je otišao na rad u Njemačku, a drugi u Francusku a koje je jugoslavenska tajna služba Udba pratila i nadzirala dok su živjeli u iseljeništvu. Nakon povratka u slobodnu Hrvatsku dvojica povratnika iz iseljeništva odlaze u Hrvatski državni arhiv u namjeri da vide svoje tajne dosijee i doznaju što u njima piše, da bi u konačnici shvatili kako ih Udba i dalje prati, sada u slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi. Tu predstavu trebali bi vidjeti svi građani u Hrvatskoj, ali i hrvatski iseljenici, ne samo u Europi već i u prekomorskim zemljama kao što su Australija i Kanada. Zbog malog broja glumaca preporučam hrvatskim iseljeničkim organizacijama da pozovu na gostovanje ovu, životima Hrvata u dijaspori posebno blisku kazališnu predstavu, koja je istovremeno tragična i komična.

 

U Australiji sam spoznao što znači biti slobodan čovjek

 

U Australiji sam došao 1969. godine, a politički aktivan postao sam 1973. godine nakon što sam u Sydneyu bio izbaran za tajnika Matice Hrvatske u Australiji. Prije toga sam igrao nogomet za NK Croatia u Wollongongu, NK Zagreb u Sydneyu i NK Croatia u Melbourneu. Kao vrlo mlad čovjek politikom sam se počeo baviti inspiriran životom hrvatskog vođe i učitelja Stjepana Radića te zbog progona stotina tisuća Hrvatica i Hrvata u Domovini nakon sloma Hrvatskog proljeća koncem 1971. godine. Za svoj politički put nisam izabrao niti jednu ideologiju već samo ideju o stvaranju slobodne, ali istovremeno i demokratske hrvatske države, koja je u meni zaživjela nakon što sam u Australiji spoznao što znači biti potpuno slobodan čovjek u demokratskoj državi. Toj sam ideji ostao i danas privržen i bit ću sve dok ne zaklopim oči. U to vrijeme nisam ni sanjao da ću već od samog početka moje aktivnosti biti pod nadzorom Udbe u jugoslavenskim diplomatskim predstavništvima u Australiji tj. njezinih agenata u toj zemlji. Udbi sam postao zanimljiv najviše zbog toga što sam u početku djelovao isključivo individualno i što sam nastojao širiti istinu o Hrvatskoj i hrvatskom narodu u australskim državnim inistitucijama i mainstream medijima, a ne isključivo unutar hrvatske iseljeničke zajednice. Za Udbu je to bio puno veći problem nego djelovanje unutar hrvatskih iseljeničkih organizacija, u koje je često ubacivala svoje doušnike preko kojih je nadzirala djelovanje hrvatskih organizacija u toj zemlji. Hrvatska zajednica u Australiji bila je jedna od najaktivnijih u svijetu. Udba je doušnike uglavnom vrbovala ucjenjivanjem osoba koje su u jugoslavenskim diplomatskim predstavništvima tražile vizu za posjet rodbini u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. Bilo je dovoljno da te osobe idu samo na utakmice hrvatskih nogometnih klubova ili u društvene domove da im jugoslavenski diplomati zaprijete kako neće dobiti vizu ukoliko ne budu surađivali.

 

Televizijska kritika australskog ministra pravosuđa

 

Ogorčen zbog progona hrvatskih aktivista u Australiji nakon dolaska Laburističke stranke na vlast 1972. godine, koja je imala jako bliske odnose s komunističkom Jugoslavijom, kada je Beograd sačinio i uručio Vladi Australije popis od oko dvije tisuće Hrvata koje je, kao navodne neprijatelje Titove Jugoslavije, trebalo izručiti komunističkoj i velikosrpskoj Jugoslaviji, 1974. godine prihvatio sam poziv Liberalne (konzervativne tj. antikomunističke) stranke u Australiji da nastupim u njezinim glavnim predizbornim televizijskim spotovima. Dodatan razlog za takvu odluku bio je i u rane jutarnje sate nasilni upad australske policije u kuće politički aktivnih iseljenika u Sydney-u, Canberri i Melbourneu. U tom televizijskom spotu optužio sam ministra pravosuđa Australije, senatora Lionela Murphya (koji je ujedno imao nadzor i nad svim australskim tajnim službama) za progon hrvatskih iseljenika i ugrožavanje demokracije u Australiji). O tim tv spotovima izdan je i jedan cijeli broj uglednog političkog mjesečnika Quadrant 1975. godine. Kopiju tog broja može se nabaviti preko mjesečnika Quadrant.

 

Prvo de facto priznanje hrvatskog jezika od jedne državne institucije u svijetu i reakcija jugoslavenske ambasade u Canberri

 

Tijekom 1975. godine prijavio sam se za radno mjesto savjetnika (ethnic liaison officer) za “jugoslavensku” etničku zajednicu u Ministarstvu zdravstva Australije u Sydneyu. Pod tim imenom australske državne institucije vodile su sve doseljenike iz bivše Jugoslavije. Kad sam taj posao dobio, prema ranije skovanom planu, pokrenuo sam opširnu internu kampanju u tom ministarstvu da se, zbog činjenice da su Hrvati u Australiji posebna i tada četvrta najbrojnija etnička zajednica, naziv tog radnog mjesta promijeni u savjetnika za hrvatsku etničku zajednicu, a da savjetnik u Melbourneu (jedna Mađarica iz Vojvodine) bude savjetnik za srpsku i ostale zajednice iz Jugoslavije, te da službene brošure koje su bile namijenjene za tzv. “jugoslavensku” zajednicu budu tiskane posebno na hrvatskom, srpskom i makedonskom jeziku i da na prvoj stranici brošure stoji – Croatian language – hrvatski jezik”), što je i bilo prihvaćeno. Osim mene zaposleni su i savjetnici za talijansku, grčku i tursku zajednicu, te savjetnici za zajednice koje su govorile arapski i španjolski jezik. Članak sa slikom nas savjetnika objavio je i ugledni australski dnevnik The Sydney Morning Herald od 16. svibnja 1975., strana 10. U članku piše da sam savjetnik za hrvatsku zajednicu. U sklopu promocije novog državnog zdravstvenog osiguranja, na australskim televizijskim kanalima prikazivane su i reklame o imenovanju savjetnika za etničke zajednice (kopije u mojem arhivu). Posebno je istaknuto imenovanje savjetnika za hrvatsku zajednicu. Vidi priloženu kopiju pisma direktora za državu New South Wales. U to vrijeme tako nešto bilo nezamislivo.

Ovdje prvi puta iznosim da sam nakon odluke Ministarstva Australije o odvajanju hrvatskog jezika od srpskog jezika, bio podvrgnut, na intervenciju veleposlanstva Jugoslavije u Canberri i nekih australskih ljevičarskih političara koji su bili simpatizeri Titove Jugoslavije, oštrom ispitivanju u Ministarstvu zadravstva o mojim navodnim «ustaškim» političkim aktivnostima, pa se čak sugeriralo kako sam u Ministarstvo zdravstva bio ubačen kao agent Liberalne stranke, za koju sam godinu dana ranije nastupao u predizbornim televizijskim spotovima. Jedan od najpoznatijih australskih PR stručnjaka i moj dobar prijatelj Joseph Assaf, bio je tada savjetnik za arapsku zajednicu, i svjedok optužbi protiv mene da sam ustaša. Kad se Joseph i ja vidimo uvijek se dotaknemo tog događaja, zato što on do tada nikada nije čuo za ustaše. No, o tome više u mojoj knjizi.

Duboko svjestan djelatnosti Udbe u Australiji, 1982. godine kao glavni urednik mjesečnika Hrvatska istina 3. veljače 1982. godine poslao sam pismo tadašnjem predsjedniku australske Vlade, Malcolmu Fraseru, u kojem sam, između ostaloga, izrazio bojzan da je Udba infitrirala hrvatske organzacije u Australiji. Kako se vidi iz priložene kopije njegovog pisma, predsjednik Vlade Australije na moje je pismo odgovorio 11. ožujka 1982. godine. Tu službenu korespondenciju s predsjednikom Vlade Australije nisam do sada nigdje objavio, zbog opreza od moguće udbine odmazde.

 

Kako sam od hrvatskog domoljuba postao neprijatelj hrvatske države?

 

Na poziv predsjednika HDZ-a dr. Franje Tuđmana u Hrvatsku sam došao u travnju 1990. lobirati, na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj, za Hrvatski blok, u kojem su, uz još nekoliko manjih drugih stranka, bile Hrvatska demokratska zajednica i Hrvatska seljačka stranka, koju je tada vodio Ivan Zvonimir Čičak. Hrvatska demokratska zajednica na tim je izborima nadmoćno pobijedila, a HSS je, zbog njezinih nesposobnih i projugoslavenski vođa, ostala stranka prošlosti, a ne sadašnjosti i budućnosti. U prosincu 1990. godine ponovno sam se, na poziv prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, za stalno vratio u Hrvatsku. U Australiji sam ostavio sigurnu materijalnu egzistenciju, ali Hrvatska mi je bila važnija od svega. No, tada nisam znao da ću i dalje, nakon povratka u Hrvatsku, biti pod nadzorom Udbe te da ću, u tajnim arhivima hrvatskih obaviještajnih službi, s kojima je upravljala Udba, od visokog državnog dužnosnika i hrvatskog domoljuba u samostalnoj hrvatskoj državi ponovno postati hrvatski emigrant koji je neprijatelj hrvatske države”.

Kad sam postao savjetnik predsjednika Tuđmana u kolovozu 1991. Udba je pokrenula kampanju u Australiji, i ovdje u Hrvatskoj, da me se makne s te dužnosti. U to sam vrijeme, kao glasnogovornik Ureda Predsjednika, počeo davati, prema porukama iz svijeta, vrlo korisne izjave za najveće televizijske kuće u svijetu. Predsjednik mi je osobno rekao kako su iz Australije prijetili da Hrvatska neće dobiti niti jednog dolara od Hrvata u toj zemlji ako mene ne makne iz Ureda. Poznato mi je tko je bio iza tih zahtjeva. Pisana svjedočanstva deponirao sam u Australiji. U dogovoru s predsjednikom Tuđmanom otišao sam na dužnost prvog glasnogovornika Ministarstva vanjskih poslova, gdje sam, između ostalog, s ministrom dr. Zvonimirom Šeparovićem posjetio mnoge europske prijestolnice u borbi za međunarodno priznanje Hrvatske, pokrenuo Bilten na engleskom jeziku i osnovao Odjel za informiranje, otvorio hrvatsku novinsku agenciju HABEN-a u Međugorju itd.

U prve dvije godine u Ministarstvu vanjskih poslova nisam imao većih problema. Nakon dolaska dr. Mate Granića za ministra vanjskih poslova bio sam ponovno izvrgnut pritiscima. Granić, koji je bio okružen projugoslavenski nastrojenim diplomatima, žestoko se protivio mojem izraženo domoljubnom političkom radu, pa je pokrenuta akcija da me se makne iz MVP-a. U jesen 1994. godine dr. Granić je od mene otvoreno tražio, jer je to navodno od njega tražila tadašnja saborska oporba (brat mu je bio u HSLS-u), da dadem ostavku, jer sam postao predsjednik Hrvatske demokratske seljačke stranke. Da bi me privolio na davanje otkaza, obećao je da će mi uplatiti i godinu dana radnog staža, što nikada nije učinio, pa sam imao prekid radnog odnosa od godinu dana. U pismu ostavke naglasio sam kako to činim izrazito zbog mojeg neslaganja s Granićevim vođenjem MVP-a.

 

Neprijatelj hrvatske države

 

Kad sam se našao na ulici i bez posla, u prvoj polovici 1995. počeo sam raditi kao direktor dvotjednika Zora, koju je izdavala Merčepova udruga dragovoljaca. Glavni urednik novina bio je prof. dr. sc. Josip Jurčević. Na tom radnom mjestu ostao sam samo nekoliko tjedana. Na moje veliko iznenađenje u tjedniku Nacional od 3. veljače ove godine objavljen je navodni vrlo tajni spis Službe za zaštitu ustavnog poretka Republike Hrvatske u kojem piše da sam, zajedno s Vicom Vukojevićem, Nikolom Štedulom i Božom Vukušićem bio urednik u sjeni tog dvotjednika. Ne treba posebno naglašavati da gospodu Vukojevića, Štedula i Vukušića nikada nisam vidio u prostorijama «Zore» niti sam se tada, a niti kasnije, s njima družio. Objavu tog tajnog spisa iz 1995. u Nacionalu, koji je sastavio tadašnji pomoćnik ministra Smiljan Reljić, mogu dovesti u vezu samo sa sadašnjim suđenjem Perkoviću i Mustaču u Munchenu tj. pokušaju prikazivanja gg. Vukojevića i Vukušića kao opasne osobe i kršitelje zakona. Ipak ne isključujem ni dodatnu namjeru tj. želju da se i mene u javnosti kompromitira zbog mojih političkih komentara na raznim portalima u zadnjih nekoliko mjeseci.

Zahvaljujući jednoj osobi s kojom sam radio u Uredu u predsjednika Tuđmana 1991., tijekom 1975. godine imao sam priliku vidjeti još jedan tajni spis koji je bio upućen predsjedniku dr. Tuđmanu u kojem smo Tomislav Merčep, Nikola Štedul i ja bili opisani kao neprijatelji hrvatske države. I taj je spis potpisao Smiljan Reljić. Poznavajući me dobro, predsjednik Tuđman je tijekom čitanja tog spisa pokraj mojeg imena stavio tri velika upitnika. Razumljivo, zbog tog spisa bio sam teško povrijeđen i duboko razočaran. Prije povratka u Hrvatsku 1990. godine tako nešto nisam mogao očekivati niti u najstrašnijem snu. No, bio je to jasan znak da sam i dalje bio predmet obrade udbaša, koji su ostali u hrvatskim tajnim službama. Šteta što tada nisam znao i za dokument koji je prije mjesec dana objavljen u Nacionalu, jer bi mi neke stvari, koje su se kasnije događale, bile još jasnije. Ostale primjere praćenja i nakon što sam otišao u mirovinu opisat ću, ako budem živ, u vremenu koje je pred nama.

Obračun Udbe i neokomunista u Hrvatskoj sa mnom nastavljen je tijekom pokušaja da me ministar povratka i useljeništva Marijan Petrović u rujnu 1995. zaposli u njegovom uredu. No, iako sam uživao povjerenje Predsjednika Tuđmana, iz Vlade su mu rekli da to nije moguće. Kad sam 1997. godine postao pomoćnik ministra povratka i useljeništva zbog mojeg zagovaranja djelotvorne i pozitivne politike prema iseljeništvu, premijer Zlatko Mateša me je smijenio s te dužnosti. Da nisam imao naklonost predsjednika Tuđmana, s kojim sam se prvi puta upoznao u kanadskom gradu Hamiltonu 25. studenoga 1989. godine u kući predsjednika HSS-a za Kanadu Ivana Korena, po drugi puta bi ostao na ulici bez posla i prihoda i vjerojatno bi bio prisiljen vratiti se natrag u Australiju, a to nisam nikako želio. Međutim, pokojni predsjednik Tuđman zapovijedio je dr. Mati Graniću da me pošalje u diplomaciju i tako sam 1998. godine otišao na mjesto opunomoćenog ministra u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Pekingu.

Iako je to trebalo biti micanje iz Hrvatske, odlazak u diplomaciju u Kinu na kraju se pokazao kao posebno velika nagrada za nadogradnju mojeg diplomatskog iskustva, a još više u vrlo studioznom proučavanju Kine kao buduće svjetske sile.

 

Udba naša vječna sudba

 

Poput likova u “Hrvatskim emigrantima» Miroslava Međimorca, Ivanu Lažeti i Rudiju Cmrečnjaku, očigledano je da sam i ja, kao i mnogi drugi povratnici iz iseljeništva, ovdje u Hrvatskoj ostao stalna meta udbaša koji i dalje žive od navika iz vremena kad su izmišljali i lažno optuživali hrvatske iseljenike da su ustaše, kriminalci, teroristi, državni neprijatelji itd.

Predstava “Hrvatski emigranti” završava gromoglasnim uzvikom – smrt emigrantima”. Gledateljima koji nisu nikada živjeli u emigraciji ili u iseljeništvu taj uzvik nije značio ništa osim možda efektnog završetka kazališne predstave. Međutim, nama koji smo živjeli u emigraciji i bili politički aktivni ledila se krv u žilama. Kroz glavu nam je prolazilo samo jedno pitanje – koliko smo mi osobno bili daleko da udbaške ubojice taj uzvik pretvore u stvarnost i u našem slučaju, kao što je to bio slučaj s Brunom Bušićem i Stjepanom Đurekovićem te sedamdesetak drugih Hrvata koje je Udba hladnokrvno i mučki likvidirala diljem svijeta?

Možda to jednoga dana i doznamo kroz suđenja jugoslavenskim i hrvatskim udbašima u Njemačkoj, kad već to nije moguće doznati u slobodnoj i samostalnoj hrvatskoj državi! Bila bi to, na neki način, jedna mala utjeha za činjenicu da su udbaško-komunističke elite u Hrvatskoj planski iskoristile hrvatsko iseljeništvo da im pomogne u spašavanju njihovih života od Miloševićevih planova da se obračuna sa svim zagovarateljima Titove Jugoslavije u SR Hrvatskoj. Kad su to postigle i ponovno osvojile vlast, sada u samostalnoj hrvatskoj državi, te su elite Hrvate izvan Domovine jednostavno prekrižile kao organski i sastavni dio cjelokupnog hrvatskog bića, bez čijeg udjela neće biti moguće izvući Hrvatsku iz sadašnje krize koja nas je dovela na sam rub ponora.

To su samo neki od razloga zašto beskompromisno tražim zakonsku osudu zločinca Tita i zločinačkog komunističkog režima u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine. T

3 komentara

Uskoči u raspravu
  1. klarens
    #1 klarens 11 ožujak, 2015, 19:20

    Skoro 4o let sam vani
    +++++++++++++++++
    Gdje god sam bio
    +++++++++++++++++
    KPJ bi poslala
    +++++++++++++++++
    TELEDIRIGIRANE
    =================
    Da mi ubace shto je
    +++++++++++++++++
    Moguche vishe
    +++++++++++++++++
    PIJESKA u
    +++++++++++++++++
    VAZELIN
    =================
    Manijaci i bjednici
    +++++++++++++++++
    Svih nacio vrsta SFRJ
    +++++++++++++++++
    Nikad nebi znali
    +++++++++++++++++
    ZASHTO ???????
    +++++++++++++++++
    A nit su se ikad trudili
    +++++++++++++++++
    Da ishta shvate
    ==================
    Najcheshche HRVATI
    ++++++++++++++++++
    Valjda po nacionalnom
    ++++++++++++++++++
    KLJUCHU
    ==================

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.