OBJAVLJEN ORGINALNI ŠEGRT HLAPIĆ

OBJAVLJEN ORGINALNI ŠEGRT HLAPIĆ

25. veljača, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

IMG 0095

Ilustracije iz prvog izdanja iz 1913. djelo su ilustratora Dobrog vojaka Švejka

 

 

Napisao: Ivan Raos

Upravo je u izvornom rukopisu Ivane Brlić-Mažuranić predstavljena najpoznatija hrvatska hrvatska knjiga za djecu Čudnovate zgode šegrta Hlapića, objavljena u nakladništvu Nove stvarnosti, s ilustracijama Josefa Lade, čije se predstavljanje odvijalo u srijedu 19. veljače u 19 sati u Češkom domu u Zagrebu. Predstavljali su je ugledna sveučilišna nastavnica Jelena Vignjević s Učiteljske akademije u Zagrebu (priređivačica knjige), potom Ranka Javor iz Hrvatskog dječijeg centra za knjigu, novinar Marijan Lipovac, suradnik iz HAZU, a za njim sveučilišni nastavnik Boris Majhut s Učiteljske akademije u Zagrebu, ali i urednik knjige i direktor nakladničke tvrtke Nova stvarnost Zvonimir Maštrović.

Predstavljanju Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića nazočilo je mnoštvo posjetitelja, koji su uvelike pounili dvoranu Češkog doma, stoga jer su posjetitelje privukle okolnosti priređivanja izvornoga romana o šegrtu Hlapiću, a baš te večeri kod Čeha bila je to svečanosti kulture i, pokazljivost jednog od najpopznatijih hrvatskih književnih djela uopće. Večer na kojoj se moglo doživjeti iskustvo suradnje, kolegijalnog druženja i upoznavanja novih ljudi i čuti dojmljivu predstavljačicudr. sc. Jelenu Vignjević, koja je naglašivo istakla bitište hrvatskog dječijegromanaiza jezičnopovijesne teme, vidimo da se za djelo i danas uvelike zanima i stručna javnost. Sve u svemu svi predstavljači bili dobro raspoloženi i sadržajno su govorili, kako s koje razine, ali sa znanstvenim argumentima učtivo o knjizi.Poglavito se iskazala predstavljačica dr.sc. Vignjevićvješto sa znanstvenom pomnošću iščitala je pripremljeniosvrt – kojeg je s dječijom vedrinom predočila posjetiteljima zaista na vrlo osobit i zanimljiv način.

VIŠE OD 1500 IZMJENA

 Doktorica  Jelena Vignjevićgovorom pred prijateljima i poštovateljima djela Ivane Brlić-Mažuranić i djela Josefa Lade, ali i domaćinima u Češkom domuje otkrila mnoštvo do sad nepoznatih detalja iukazala nam kako je pred malo više od godinu dana započela na prijedlog prof. dr. sc. Berislava Majhuta i Društva istraživača dječje književnosti, s radom na priređivanju novog dječjega objavljivanja Šegrta Hlapić. Mogućnost vraćanja Hlapiću onoga jezičnog lika i ruha kakvim ga je Ivana Brlić-Mažuranić odjenula učinila joj se potrebnom i bitnom. Potom se to poslije pokazalo, i vrlo zahtjevnom. Prionula je na posao pri kojem se ponekad osjećala kao restaurator stare freske koji skida naslage nanesenih poteza pod kojima se otkriva cjelovito, divno djelo. Tijekom istraživačkih izvida i propitivanja i puno je toga naučila.

„Bilo mi je poznato da hrvatske književnike na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i na početku 20. stoljeća nismo imali priliku čitati u originalu, ali me iznenadilo baš to koliko je tekst Hlapića, objavljen u prvotisku 1913. i poslije u brojnim nakladama, odmaknut od originala. Načinjeno ne na njemu više od 1500 izmjena. Dokinuti su dijalektizmi: škaf je izmijenjen u kabao, premišljavao razmišljao, zamazana prljava, falilo nedostajalo …,hrvatske su riječi srbizirane: sretno srećno, sparina omara, puhati duvati, … kao i rečenična struktura: što god je šegrt kadar zamisliti   što god je šegrt kadar da zamisli; postolar ne može biti bez šila i dretve postolar ne može da bude… Čest stilski obilježeni slavenski genitiv u prvotisku je mijenjan u stilski neobilježeni akuzativ. …uzme Hlapić konca …uzme Hlapić konac; …dajte mu više juhe i mekšega kruha dajte mu više juhe i mekši kruh… Moglo bi se tako nabrajati, i nabrajati, i nabrajati…

Kako je do toga došlo? Ivana Brlić-Mažuranić jezično je i književnoumjetnički odgojena u zagrebačkoj književnoj tradiciji i jezičnoj stilizaciji zagrebačke filološke škole. Upravo u doba njezinih književnih i žurnalističkih početaka zbio se u Hrvatskoj preokret u službenoj jezičnoj politici. Nametanjem koncepcije hrvatskoga jezika kakvu su zagovarali hrvatski vukovci (Maretić, Daničić, Broz…) morfonološka (korijenska) tradicija pisanja, ili tradicija pisanja čitke tvorbe, zamijenjena je fonološkom (fonetskom); hrvatski književni jezika s velikim udjelom kajkavizama, čakavizama i literarnih izraza mijenjan je udjelom srbizama i narodnoga govora kako bi se jezikom potpomogla politička ideja jedinstva dvaju naroda.

Čudnovate se zgode, tako, nisu događale samo likovima već i jeziku (tekstu) ovoga romana.

Našavši se pred zadatkom priređivanja ove knjige i ja sam započela svoj priređivački put. Na tom su putu stajala i tekstološka ili didaktička upozorenja.Tekstološko upozorenje jasno izriče Josip Vončina: „Ne smije se predlošku preinačiti ma koja jezična osobina (glasovna, oblična, tvorbena, sintaktička, leksička)“ (Vončina, 1999: 181). Dopušteno je jedino osuvremeniti slovopis kako bi čitatelj mogao bez teškoća čitati tekst.

Konkretno, autorica ponegdje glasove „jat“ i /đ/ piše u tradiciji zagrebačke škole (ie/je, dj) ponekad prema Brozovoj normi (ije/je, đ): Ta je pojava grafijske različitosti uobičajena u vremenu nastanka rukopisa i slika je tadašnje hrvatske pisane prakse. Ovo je izdanje sustavno provelo bilježenje „jata“ slovima ije/je, a palatala /đ/ slovom đ. Od ovoga bi se odstupilo samo u riječima gospoja i gospojica. Te riječi autorica ne piše s dj, već s j na mjestu palatalnog suglasnika. Time postaje jasno da Ivana Brlić-Mažuranić upotrebom jezičnoga dijalektizma i regionalizma želi jezikom socijalno i regionalno okarakterizirati Hlapića.

No, ukazuju se i didaktičke oznake Davora Kapetanića (1970: 256): „Posebnu podgrupu popularnih izdanja sačinjavaju dječja izdanja u kojima se piščev jezik smije modernizirati“. Roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića kanonsko je djelo hrvatske dječje književnosti i već je desetljećima obvezna lektira učenicima osnovne škole. Kod priređivanja školskih izdanja kriterij didaktičnosti, odnosno jezične primjerenosti djela malim čitateljima vrlo je važan.

Novo je izdanje diralo prema didaktičkome načelu u rukopis isključivo na razini morfologije: kod glasovnog jednačenja na morfemskim granicama (služkinja je bilježeno kao sluškinja), kod padežnih oblika stare množinske sklonidbe (po ledjihpo leđima) i kod različitog bilježenja istog oblika riječi (siromah, siromak, siroma bilježeno je kao siromah).

Konkretno, u rukopisu Ivane Brlić Mažuranić ni jedno se ortografsko načelo, ni morfonološko (zagrebačke škole) ni fonološko (Brozovo), pri pisanju glasova na morfemskim granicama ne provodi sustavno: sgode/zgode, teško/težko, odpratiti/otpratiti. U vrijeme nastanka romana to je dominantna praksa pisanja hrvatskih književnika, supostoje pravopisne navike i pravila Zagrebačke filološke škole i Škole hrvatskih vukovaca. Pravopis tiskanoga djela ovisi ponajviše o jezičnoj i političkoj koncepciji izdavačke kuće.

U novom su izdanju Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića zadržani u skladu s tekstološkim načelom svi dijalektizmi i arhaizmi, a prema didaktičkom načelu njihovo je značenje pojašnjeno na rubnicama. Ti su arhaični, dijalektni, poetski i autorski stilski elementi zadržani kako stoje u rukopisu jer svjedoče jezičnu i kulturnu starinu teksta, odnosno pripadnost djela hrvatskoj književnoj baštini, kao i književno-umjetničku osobitost autorskoga izričaja Ivane Brlić-Mažuranić.

Ova je knjiga objavljena kao dar stogodišnjemu Hlapiću i kao pokušaj da se tekst Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića suobliči tekstu toga romana što ga je napisala Ivana Brlić-Mažuranić. Tako se nakon sto godina skidaju s Hlapićeva lika naslage jezičnopolitičkih preinaka.

Čitajmo s radošću, darujmo knjigu drugima! Kaže se da je prvih sto godina najteže, stoga i ne sumnjam da je od sada pred Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića dugovječno radosno postojanje kojim će ovaj roman oplemenjivati djecu i velike, čuvati hrvatsku riječ, ali i drevne hrvatsko-češke veze s ilustracijama Josefa Lade.“  Stoga čitateljima donosimo cjelovit ogled dr. sc. Jelene Vignjević

JOZEF LADA JE ILUSTRIRAO VOJAKA ŠVEJKA

Marijan Lipovac u svojem govoru je ustvrdio „kad se u Hrvatskoj spomene Josef Lada, prva asocijacija je Švejk, kao i u slučaju Jaroslava Hašeka.“ Lada je svjetsku slavu doista stekao kao ilustrator Švejka, davši mu općepoznati izgled postao je i sukreator njegovog lika – jer Švejka iz romana je teško odvojiti od popratnih ilustracija. U svim nakladama Švejka, ako imaju ilustracije, upotrebljavaju se one Josefa Lade koji je svojim likovnim rješenjem oteo kruh mnogim svojim kolegama. U Češkoj je Lada poznat i po svojim drugim radovima, a bio je ne samo ilustrator, nego i slikar i književnik. Rodio se 17. prosinca 1887. u Hrusicama pokraj Praga kao sin postolara, a umro je 14. prosinca 1957. u Pragu. Kad je imao pola godine dogodila mu se nesreća – pri padu je ozlijedio oko na očev postolarski nož i do kraja života vidio je samo na jedno oko. Taj hendikep ga nije spriječio u likovnom stvaranju, ali imao je suženo vidno polje pa zato njegove slike djeluju plošno i s neobičnom perspektivom. Školovao se za soboslikara i knjigovežu, a kao likovni umjetnik usavršavao se na Umjetničko-industrijskoj školi u Pragu i razvio svoj osobiti stil, prepoznatljiv po jakim linijama, zaobljenim likovima i blagom humoru. U mladosti se kretao u istim krugovima kao i Hašek s kojim je postao prijatelj. Ostala je zabilježena anegdota iz vremena kad su skupa stanovali: bio je 19. ožujka, dan sv. Josipa i Ladin imendan. No Lada se probudio loše volje jer je bio bez novaca. Hašek, koji je upravo dobio jedan poveći honorar, rekao je: „To je zaista peh, imaš imendan, a nemaš novaca. Znaš što, prodaj mi svoj imendan!“ Potpisali su kupoprodajni ugovor i obznanili to prijateljima; Hašek je cijeli dan primao čestitke i darove i velikodušno častio njihove zajedničke prijatelje, da bi u ponoć izjavio kako cijela transakcija nije pravno valjana jer je on propustio Ladi platiti ugovoreni (simbolički) iznos za kupnju imendana i onda je na sveopće zadovoljstvo predao Ladi sve primljene darove. 

Ladin opus obuhvaća oko 400 slika i oko 15.000 ilustracija, uglavnom krajolika i prizora iz seoskog života, ali napravio je i ilustracije prema narodnim poslovicama i uzrečicama kod kojih se radi o igri riječi (mjeriti pogledom, melje ustima, plete nogama, na vrh jezika, u laži su kratke nove, ići na ruku…). U Češkoj i u svijetu najpoznatiji je kao ilustrator romana Dobri vojak Švejk Jaroslava Hašeka. Likovno ga je opremio s ukupno 1339 crteža, a prve je izradio 1923., ali nakon Hašekove smrti. Hašek dakle nikad nije vidio svog Švejka, odnosno Ladinog Švejka.  Ilustracije za Čudnovate zgode šegrta Hlapića izradio je za češko izdanje tog romana koje je objavljeno 1930. u Pragu pod naslovom Podivuhodnépříběhy ševcovského učně. IBM je bila posebno zadovoljna s tim ilustracijama.

Lada je autor i mnogih knjiga za djecu koje je sam pisao i ilustrirao, a najpoznatije su mu priče o mačku Mikešu. Time je postao jedan od začetnika moderne bajke u češkoj književnosti, zajedno s Karelom Čapekom, Vítězslavom Nezvalom i Vladislavom Vančurom. Lada je značajan i kao autor kazališnih kulisa i kostima u Narodnom kazalištu u Pragu. Zbog svojih je zasluga 1947. dobio status narodnog umjetnika, a 1996. jedan je asteroid njemu u čast dobio ime 17642 Joseflada. Imao je dvije kćeri, od kojih je starija Alena također bila ilustratorica i slikarica, a napisala je i knjigu Moj tata Josef Lada. Mlađa kći Eva poginula je 1945. pri bombardiranju Praga, i to kad su bombe padale na samostan Emaus. To je još jedna, doduše tragična, poveznica Lade s Hrvatima.

Kao što je Ladin Švejk prva asocijacija na taj lik, nadam se da će onima koji će se sa šegrtom Hlapićem upoznati upravo preko ovog izdanja Ladin Hlapić biti njihov Hlapić.

Sve u svemu predstavljanje Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića u dvoranu Češkog doma bilo je više nego  zanimljivo, jer će  Hrvati i Europljani moći sad iz ovodbnice drugačije učiti i raspravljati o šegrtu Hlapiću, ali  i pokazivati ga u novom ruhu, kao jedno od najbitnijih hrvatskih književnih djela uopće. T

 

4 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.