OBILJEŽENO FORMIRANJE SISAČKE 57. BOJNE PRVE DRAGOVOLJAČKE POSTROJBE HV-a

OBILJEŽENO FORMIRANJE SISAČKE 57. BOJNE PRVE DRAGOVOLJAČKE POSTROJBE HV-a

22. lipanj, 2015.
Print Friendly, PDF & Email

_MG_5848

Misa zadušnica za poginule branitelje održana je u katedrali Uzvišenja Svetog Križa u Sisku

Napisao: Josip Frković

Fotografija: Stjepan Vego

Ljetnih mjeseci 1991., mnogi od nas vijećnika prve višestranačke Skupštine općine utemeljene 29. svibnja 1990., koji smo već godinu dana u dvoranama željezare verbalno ratovali s ortodoksnim Srbima, Jugoslavenima, udbašima ili otvorenim krajinašima i četnicima, bili smo pomalo zavidni kolegama koji su se u prikrivnim odorama i vojničkim kapama s hrvatskim grbom domaće proizvodnje počeli pojavljivati na ulicama Siska. Živo se sjećam pok. Marijana Celjaka, Darka Kompesa, Marina Jakopovića, pok. Josipa Brajkovića, Darka Pavlaka, Drage Selanca i mnogih drugih, s dobrano korištenim i pohabanim pištoljskim futrolama oficira JNA, milicionara, sindikalaca ili pripadnika FIT-a o pojasu. Počesto, namjesto vojničkih čizama, u tenisicama. I dok su se neki od dužnosnika SDP-a, odmarali na sunčalištima olimpijskoga bazena na Fullinoj grabi, pitajući pomalo podrugljivo igraju li se to naši „zna se“ parlamentarci kauboja, profesionalno jezgro ZNG-a i obrane grada Siska, te cijele buduće županije od 10. je lipnja već djelovalo u objektima bivše omladinske radne akcije na lijevoj savskoj obali u Galdovu. Tako se rađala 57. samostalna bojna ZNG-a, prva dragovoljačka braniteljska postrojba u zemlji. Prvi među prvim domobranima, dragovoljcima i pripadnicima Zbora narodne garde iz naoružanoga odreda Siska osnovana koncem rujna i naoružana 16. listopada 1990., pod okriljem ondašnjega MUP-a, obavili su precizne zadaće osiguranja zbora u Desnom Trebarjevu, prilikom svečane obilježbe 120. rođendana hrvatskih pučkih tribuna braće Radića. Vjerojatno su i tada, kao i dva desetljeća ranije, vjerni čuvari Titove despocije pozorno mada suvišno motrili na pojedinačne izljeve nacionalnoga zanosa Hrvata u zavičaju Radićevih.

120. brigada „Ban Toma Bakač Erdoedy“

Demokratski izabrana višestranačka vlast odavno je čvrsto držala sve bitne poluge upravljanja mladom, za jugonostalgičare opasnom hrvatskom državom. Čak i među najbrojnijim vječito prijetećim i tradicionalno grubim pripadnicima milicije srpske nacionalnosti. Osim spomenutih, u zapovjedništvu samostalne bojne bili su i zapovjednik Ante Bobetko, dugogodišnji inženjer INA-Rafinerije, Franjo Janski, Marijan Batovanja, Željko Sklepić i pok. Franjo Pavičić. Proces ustrojavanja samostalne bojne završen je 21. lipnja profesionalnim ugovorima petorice članova, a dva dana kasnije i postrojavanjem u Galdovu. Neka ne zazvuči neskromno, dva mjeseca potom i pisac ovih redaka unovačen je u zapovjedništvo 120. brigade ZNG-a. Zapovjednik, sin Banovine Vlado Hodalj, potajice je napustio prijeteće agresore u Ilirskoj Bistrici. Bila je prva nedjelja rujna, kada je na stadionu u Vrbini ustrojena prva bojna 120. brigade, kasnije nazvana imenom bana Tome Bakača Erdoedyja. Taj hrvatski velmoža i junak na čelu svojih četa pobjedom nad Turcima 22. lipnja 1593. trajno je zaustavio prodor osvajača s Istoka prema ostatku Europe. Sisački je boj iz 16. vijeka gradu donio časni naslov predziđa kršćanstva, Antemurale Christianitatis. A u Domovinskom ratu, na crti obrane koritom Save dugoj 160 kilometara, Sisak je postao grad hrvatskih pobjeda. Već rekosmo, i 57. samostalna bojna rađala se u lipnju nepunih četiri stoljeća iza bitke s osmanlijama. Te i ostale podatke iz povjesnice sisačke postrojbe, uz potporu prvaka pobjedničke stranke dr. Franje Tuđmana, koristio sam kao koautor lipanjske izložbe fotografija i dokumenata o snaženju otpora napadaču s Istoka, dvije godine kasnije u Gradskom muzeju.

Neprobojnu komarevsku obranu uspostavio general Bobetko

Od 1. travnja 1993., naime, osnovana je 57. brigada HV-a R (zapovjednik pukovnik Matija Pavlović) koja kao i bojna iza 16. rujna 1991. u nazivu nosi ime neustrašivog i prerano poginuloga dozapovjednika Marijana Celjaka. Na spomenutu izložbu, dakako, bilo je dosta opravdane, još više neopravdane vike. Pojedinci nisu uvažavali manjkavost izvora, nego su strelice kritika upućivali zbog nezadovoljstva njihovom nedovoljno istaknutom ulogom u obrani domovine. Sasvim je nepotrebno u ovom trenutku, opet u lipnju, spominjati pojedinačne slučajeve nezadovoljstva izložbom. Autor dobiva „prekomandu“ na prvu crtu obrane, u Komarevo, gdje je stotinjak dana obavljao dužnost IPD pomoćnika zapovjednika brigadne Prve bojne, pok. bojnika Stjepana Grgca. I kad već spomenusmo Komarevo, na koje je do pobjedonosne hrvatske „Oluje“, baš kao i na trostrano prikliještenu Sunju, s okupirane Banovine palo na desetke tisuća ubojitih topničkih projektila, prisjetimo se riječi pok. generala Janka Bobetka. Pohvaljujući branitelje južnih vrata grada Siska – ali i prilaza hrvatskoj metropoli – kazao je stari ratnik kako se linija obrane svih ratnih godina nije pomaknula ni centimetra. Precizan kakav jest, tu je ocjenu u svakoj prilici ponavljao i načelnik SIS-a Željko Sklepić, koji je pojedinosti iz povjesnice 57. bojne/brigade ZNG/HV-a ponovio i na nedjeljnom, sisačkom dijelu obilježbe gotovo četvrtstoljetne obljetnice prvih hrvatskih dragovoljaca. Dan ranije, u komarevačkoj župnoj crkvi sv. Kate služena je sveta misa zadušnica, uz polaganje vijenaca i cvijeća podno Glavnikova drvenog raspela.

– Saborska Ustavna odluka o proglašenju samostalnosti i suverenosti 25. lipnja, bila je izravan povod srpskoj hajdučiji i pobuni , pa verbalni stoljetni junaci-gubitnici dan kasnije napadaju na glinsku Policijsku postaju.

Povjesnica HV-a Željka Sklepića

Tom prilikom, život gubi 19-godišnji policajac, Viduševljanin Tomica Rom, dok u kninski kazamat kroz Dragotinu i Golubić pobunjenici na prijevaru odvode 16 Hrvata krajnje neizvjesne sudbine, podsjetit će ovih dana pukovnik Sklepić. Iza glinskih nasrtaja, konačno, donosi se odluka o novačenju dragovoljačke 57. bojne. Tako ovaj nadnevak predstavlja prekretnicu u formiranju HV-a, odnosno dolasku mnogih vanjskih postrojbi koje do „olujnoga“ kolovoza 1995. u svojim redovima imaju oko 34.000 boraca, reći će svojedobno pok. general Đuro Brodarac. A sve pojedinosti iz ratnih dana i godina precizno je bilježio Željko Sklepić. Bilo je u četiri godine mnogo preustroja sisačko-moslavačkih jedinica HV-a, da bi u srpnju u Sisak došao prvi profesionalni vojnik, dotadašnji zapovjednik 2.A brigade, preteče „gromova“ Božo Budimir. Ovaj domoljub i iskusni časnik na čelu Operativne skupine HV-a za Sisak i Banovinu stvarno zapovijeda svim postrojbama u zoni odgovornosti, uključujući i dijelove 2.A brigade i MUP-a. Prema odluci hrvatskoga vrhovništva, 17. srpnja 1991.na čelu zapovjedništva banovinsko-kordunskoga područja je general Janko Bobetko. Sredinom kolovoza, pak, počinju pripreme za osnivanje 120. Brigade, o kojoj je već bilo riječi. Od istaknutih ljudi poniklih među dragovoljcima, prisjetimo se još i Gorana Silaja, koji koncem prosinca preuzima dužnost zapovjednika bojne. „Celjakovci“ i više manjih postrojbi ulaze u ožujku 1992. U sastav 161. brigade R, kojom zapovijeda pok. Vjekoslav Zorko, bivši potpukovnik JNA, rodom iz Kravarskoga ulazi i 57. bojna. U ljetu 1992. pak dolaze unproforci, označavajući početak prvog razvojačenja braniteljskih formacija. Pojedini sisački „zenge“ odlaze tada iz sastava brigade na Južno bojište, a preustroj se sve do formiranja 57. brigade nastavlja.

Oproštaj od omiljenog ratnika Vladimira Balinčića

S njim i ubrzano uvježbavanje raspoloživih boraca kojima su pridodani i vojnici s područja Ivanić Grada i Kutine. Odlučujućeg 4. kolovoza HV kreće u silovit napad na položaje uzurpatora, a u Kotar-šumi među prvima pogiba o.d. zapovjednika 57. brigade bojnik Stjepan Grgac,a njegovi vojnici ubrzo stižu do Suve međe i granice s BiH. Satnik Marijan Šokčević gubi život za rujanske, neuspjele akcije „Une“. „Celjakovci“ ukupno gube 76 pripadnika, kojima su suborci i svi mi zahvalni za darivanje najdragocjenijeg što su imali za slobodu domovine. I dok su Komarevljani slavili vrijednu obljetnicu dragovoljaca, na središnjem sisačkom groblju Viktorovcu pripadnici HV-a iznosili su iz mrtvačnice lijes prekriven hrvatskom trobojnicom. Nad grobom preuzet će je obudovjela Marina (49). Pjevači „Svetoga Kvirina“, uz ostale skladbe oproštaja, izveli su poznatu pjesmu sv. Oca pape Ivana Pavla II. Wojtyle „Krist jednom stade na žalu…“. Okupljeno, teško pamtljivo mnoštvo Siščana pratilo je uz molitvu vlč. Mladena Vidaka do zadnjega počivališta omiljenog sugrađanina. Zaljubljenika u nogomet i ribolov, bivšega vratara „Segeste“ i „Metalca“ iz Vrbine, renomiranog obrtnika-poduzetnika automehaničara iz 90-ih, ratnoga zapovjednika sisačkih topnika, odnosno MAD-a, višekratno odlikovanoga Vladimira Balinčića (67). Ne jednom, taj mi je za teške ratne dane znao reći: „Svoj vojnički zadatak časno smo obavili, isprašili, otjerali uzurpatore i pobunjenike. Najdraže mi je ipak to što mi ni jedan vojnik nije ranjen niti je smrtno stradao…“ . Početkom velikosrpskih agresorskih nasrtaja na Hrvatsku oboje zaljubljenih, kasnijih supružnika, odjenuli su vojničke odore u već spomenutom MAD-u. Uvijek vedroga i skromnoga Posavca i Turopoljca – majke iz Palanjka, oca iz Vukojevca – sjećam se sa zadnje svečane dodjele turističkoga trofeja „Zlatne Victorije“ pred dvije godine. On, supruga Marina rođ. Petković i sin Bruno (18) dobili su ga za uređenost vile između crkve sv.Antuna i željezničke pruge, u Drugom lijevom zavoju sisačke Odre, za bogatu floru i uvijek urednu tratinu, čaroban obiteljski kutak postupno uređivan godinama. Kratkotrajna, podmukla bolest, odvojila ga je od obiteljskoga doma i automehaničke radionice VB, od brojnih prijeratnih i ratnih drugova. Na žalost, 18. lipnja, kad mu je uz poljubac sin Bruno šapnuo da je položio maturalni ispit, bolešću shrvani Vladek prerano je zaklopio umorne oči. Uz počasne vojničke pucnje, molitve i trubačev mirozov, sportaš, majstor i ratnik, jednostavno omiljeni Siščanin Vladimir Balinčić, predan je utrobi hrvatske zemlje koju je bez ostatka ljubio. Siščani ga neće zaboraviti, a u vječitoj tuzi, uz već spomenute, ostaju starica majka Agata, kći Vlatka, sestra Jadranka i brat Slavko. Bog te blagoslovio, mirno snivaj nad svojim rodnim gradom. T

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Anonimno
    #1 Anonimno 16 lipanj, 2017, 22:38

    Ja vas pitam zasto nisu pzvane udovice 57 ciji su muzevi umrli i djeca na otvorenje izlozbe.Moj suprug je ipak bio zapovjednik i imao cin casnika.Molim da mi se odgovori udovica Komar

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. DON
    #2 DON 23 lipanj, 2015, 19:01

    Ako netko zna nek javi dal je bivša Županica bila svojom nazočnošću uveličati ovu svečanost.Čuti je da je ona osobno svojim nesebičnim zalaganjem zadužila mnoge koji ovoj svečanosti nazoče…

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.