EUROPA SE BUNI, A U HRVATSKOJ ŠUTNJA

EUROPA SE BUNI, A U HRVATSKOJ ŠUTNJA

16. prosinac, 2018.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Piše: Saša Radović

Francuzi, Talijani, Srbi, bune se, prosvjeduju. Ne valja im vlada, politika, standard, skup benzin… Kod nas je sve OK, veselje, pjesma, dočekujemo sportaše, nagrađujemo svakoga sa stodvadeset tisuća ili dvjesto tisuća kuna iako su bogati! Ne plaćaju oni porez u Lijepoj našoj, ali važno je da su domoljubi. Zadovoljni smo, ide nam, nema razmišljanja o pobuni… Dok su u Parizu i Torinu nemiri, nervoze, prosvjedi s transparentima i agresije – u Hrvatskoj vlada euforija, advent je ili kakvo masovno hodočašće, mir i naša poznata „hrvatska šutnja“.

Mirni smo kao „bubice“, šutimo iako smo danas po svim kriterijima na repu i ispod repa u EU. Najsiromašniji smo – a od 140 zemalja svijeta, po opterećenju državnom regulacijom na 138. smo mjestu, po efikasnosti pravosuđa na 139., po neovisnosti sudstva na 120. Po tome koliko je vlada RH orijentirana na budućnost 133. smo od 140 zemalja.

Po svemu smo na začelju. Europski statistički ured bilježi da je industrijska proizvodnja u EU porasla u usporedbi prošlom godinom dok je Hrvatska zabilježila najveći pad. Hrvatski „radni stroj“ nestaje – sljedeće četiri godine napustit će nas još 300.000 radnika i stručnjaka. Ostat će nam samo starci, bolesnici i beskućnici. Tko će nahraniti našu vrlu vlast, uhljebe, parazite… Uzalud nam jalovo domoljublje i ruka na srcu.

Hm…

Možemo li tako, smijemo li tako, jesmo li neodgovorni prema sebi i prema budućim generacijama? Hoćemo li se ipak pobuniti?

Pobuna i nepravda

Pobuna je funkcija nepravde ili onoga što smatramo nepravdom. Pobunu možemo iskazati matematički svima poznatom, jednostavnom formulom, y = f(x).

Pobuna u blažem obliku, prepirka je ili svađa s prijateljem, sa suprugom ili bilo s kim, ako smatramo da nam oni nanose neku nepravdu razlikom mišljenja ili djelovanjem. Ukoliko prepirka ili svađa ne pređe okvire koje smatramo da su u granicama tolerancije – prihvatljive su i legalne. Ako pređu granicu – nastaje nasilje koje je nelegalno i neprihvatljivo u civilizacijskim normama.

U širim okvirima poslovnosti i državnosti pobuna također ima legalne i nelegalne forme. Blaže, legalne forme, zakonom zaštićene, štrajkovi su i mirni, javni prosvjedi. Događaju se često u svim demokratskim društvima, no veliko je pitanje isplativosti takvih forma pobune u odnosu na potrošenu energiju prosvjednika. Štrajkovi kadkad i poluče „uspjeh“ (doduše vrlo rijetko), ali mirni, javni prosvjedi redovito rezultiraju samo ignoriranjem ili prezirnim osmijehom političkog establišmenta. Oni malo glasniji, iako mirni prosvjednici – završavaju iza rešetaka na „hlađenju“ s bolnim leđima, po kojom masnicom na licu ili hematomom na glavi…

A, što je s onim oštrijim, javnim prosvjedima? Gdje je granica oštrine, rub na kojem se lome interesi dviju interesnih zajednica – one male vladajuće i one široke mase nezadovoljnih? Neosporno je da razbijanja izloga, prevrtanja automobila, „molotovljevi“ kokteli i bengalske vatre nisu rješenje i da je to nezakonito ili popularnije nazvano, nelegalno. Politička elita takav revolt prosvjednika naziva zločinačkim, terorističkim…

No, je li uvijek prosvjed koji zadire u onu stranu „preko granice“ – zločinački i teroristički? Ima li kadkad u razlozima prosvjeda snažnih silnica zločina i terora s one druge strane, od političke elite? Jesu li te silnice zločina nekada još gore od otpora naroda? Kineski diktator Mao Zedong toliko je forsirao industrijalizaciju po svom planu „Velikog skoka“ da su umirali milijuni ljudi. Sličan je i Staljinov „Holodomor“, umjetno izazvana glad koja je ubila sedam milijuna ukrajinskih seljaka. Jako dobar primjer za razmišljanje je i vladavina Nicolaa i Elene Ceausescu odnosno „rumunjski model“ promjene vlasti 1989. Ima i mnoštvo drugih primjera, manje ekstremnih, manje nehumanih, ali dovoljno jasnih da i vlast često može biti zločinačka.

Što vijak jače pritegneš bolje drži

Egzaktne odgovore na gornja pitanja nemoguće je dati, a ne kročiti na vrlo klizav teren pravnih norma i morala. Posebice ovih dana kad su nam ekrani puni nasilnih prosvjeda u Francuskoj, Belgiji, Italiji i Srbiji. Širi se opće nezadovoljstvo u Europi zbog daleko više razloga nego što je navedeno na prosvjednim transparentima. Nisu samo u pitanju; zatopljenje, preskup benzin, nizak standard, Emmanuel Macron, talijanski premijer Giuseppe Conte i njegovo rasipanje novca ili marginalni Aleksandar Vučić, nego je primarna borba protiv svjetskog trenda „1% bogatih prema 99% ostalih“ koji traje pune četiri decenije.

Taj trend bogaćenja bogatih i osiromašenja siromašnih najbolje prezentira francuska vlast s Macronom na čelu. Taj mladi, bezobzirni političar bez trunka empatije prema svojim građanima iz grupe 99%, u žurbi stvaranja pogodnosti bogatoj eliti slijedio je „mudrost“ Josifa Visarionovića Staljina: „Što vijak jače stisneš, bolje drži!“. Zaboravio je Macron da vijak može puknuti ako se previše stisne i podcijenio je široku masu novo nastalog prekarijata – višeslojne zajednice neizvjesnih i nezavidnih sudbina koju čine mladi, žene, imigranti, nezaposleni, skupljači plastičnih boca, umirovljenici s minimalnim primanjima, stanovnici zapuštenih prigradskih naselja i opustjelih sela. Tu su i podcijenjeni obrazovani mladi ljudi, mlade obitelji kojima su krediti stvorili iluziju života u blagostanju, zaposlenici s niskim primanjima, neuvaženi majstori masovne komunikacije i mnoštvo drugih.

Francuska na tom planu nema monopol. Prekarijat je globalni pojam, poznat – čak vrlo poznat i u našoj Republici Hrvatskoj. Danas je golemi dio našeg radno sposobnog stanovništva subjekt fleksibilne eksploatacije ili „fleksoploatacije“ – jednostavnije rečeno, problem niske i nesigurne plaće, nesigurnog radnog mjesta, neredovitih ili nikakvih prihoda i dr. S druge strane, svakim danom naši tajkuni, uhljebi, korumpirani političari i ostali kriminalci postaju sve bogatiji.

Ako u prosvjedima koji se ovih dana šire Europom isključimo fundamentalni teror kao iznimku (Strasbourg) – Macronov potez „porobljavanja“ prekarijata samo je nastavak prve pobune obespravljenih nazvane, prosvjed “Occupy Wall Street” započete u parku Zuccotti 2011. godine (njujorški park, kasnije skupovi u Europi, Aziji, Australiji). Bila je to oštra pobuna protiv takozvanog neoliberalnog kapitalizma, ali preuranjena pobuna! Razlozi su bili; nedostatak programa, nedovoljna kritična masa, te nedostatak lidera i barem nekolicine istaknutih vođa pokreta. Anemična masa nezadovoljnika samo je naglasila budućnost otpora i ništa više. Dogodio se samo neuspjeli probni balon pobune protiv velikih, odnosno protiv naglog odvajanja sve bogatijih od sve siromašnijih.

Pobuna 2018. začeta u Parizu također je preuranjena. Od 2011. do danas prekarijat nije dostigao kritičnu masu niti iznjedrio vođe pobune, a corpus sustava neoliberalnog kapitalizma postao je još čvršći nego prije sedam godina. Ipak, svaki prosvjed dovoljno masovan i oštar – ostavlja tragove, nadajmo da će i ovaj ostaviti.


Hrvatska šutnja

Kako će se “europski prosvjedi“ reflektirati na Lijepu našu? Nikako! Naš svekoliki puk slomljen je stalnim pljačkama koje se ne procesuiraju, blokadama, ovrhama i nepravdama na svakom koraku. Pasivni smo, anemični, ubijeni… Veliki je postotak građana demokratske, ponosne, neovisne i slobodne Republike Hrvatske – gladan! Najsiromašnija smo i najgora članica EU po svim parametrima. I najšutljivija. Bijeg od nepravde najvitalnijeg sloja radnika i stručnjaka iz Hrvatske rezultira sve manjom kritičnom masom za bilo kakvu peticiju, prosvjed, pobunu. Borba za golo preživljavanje naših „99%“, odnosno našeg prekarijata, surova je i nemamo ni vremena ni volje za kritike vlasti ili prosvjede. Ali, moramo se probuditi.

Ako se ne probudimo danas, sada, odmah – ne ćemo se ni probuditi!

Anno Domini MMXVIII. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.