NOVA KOLUMNA IGORA KORUGE: FILOZOVIJA GLAZBE ZAGREBAČKOG BIENALLEA

NOVA KOLUMNA IGORA KORUGE: FILOZOVIJA GLAZBE ZAGREBAČKOG BIENALLEA

11. travanj, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

 

Piše: Igor Koruga

Filozofija već odavno govori o kraju umjetničke glazbe. Dapače, kaže da je svaki govor o njoj tek naknadni govor, ili epilog. Jer, kao što znamo glazba je za filozofe od pradavnih vremena bila jedan od temeljnih predmeta kojem su, kao ontološkom pojmu s univerzalnim ishodištem i metafizičkom aurom, pristupali vrlo ozbiljno. Međutim, u posljednjih se stotinjak godina (izuzev jazza, s kojim se takozvana klasična glazba nerado dovodi u vezu), u razvojnom smislu nije dogodilo bogznašto. Još je davnih dana Platon mislio da je upravo filozofija najviša glazba, da se filozofija glazbe može poistovjetiti s filozofijom filozofije, to jest da iz nje proizlaze najdublja pitanja. Možemo posumnjati čak i to da je Pitagori, u nekom smislu, njegov genijalni matematički sažetak bio nedostatan kad je posegnuo za glazbenim fenomenom. Odnos prema glazbi mijenjao se stoljećima sve dok pojam glazbene estetike nije u četrnaestom stoljeću promijenio pravila, protumačivši glazbu kao izraz i stvorivši pojednostavljenu iluziju o nečem samorazumljivom i neospornom, u duhu vremena obilježenom svojstvenim skladateljskim i interpretacijskim tehnikama. To je pak razdoblje bilo okončano s Ferrucciom Busonijem (1866-1924) i Sergejom Rahmanjinovom (1873-1943), vjerojatno posljednjim (tehnički) uzornim skladateljima iza kojih su ostali, u glazbeno-verbalnom smislu, samo kamenčići mozaika, ruine i zrnca beznačajne i besmislene prašine. Nije stoga nimalo čudno što je upravo dvadeseto stoljeće dalo posljednje primjere gestualne glazbe, i to u djelima Johna Cagea (1912-1992), Pierrea Bouleza (1925-2016), Luciana Berija (1925-2003) i Karlheinza Stockhausena (1928-2007), u osnovi skladatelja okupljenih u (novoj) darmstadtskoj školi koji su se snašli s posve iznimnim darom, udaljivši se, ipak, zbog prejakih veza s realnom glazbom, popularnošću, sujetom i pomodarstvom, od revolucionarnog bitka. Čudno je možda to što je, niti na udaru a niti na sigurnom, darmstadtsku skupinu (vjerojatno zbog nevjerice i ideala) vrlo brzo napustio naš ugledni skladatelj Milko Kelemen (1924-2018) i već 1961. godine unutar kulturološki rigidne SFR Jugoslavije utemeljio značajni svjetski festival suvremene glazbe, Muzički Biennale Zagreb, čije trideseto izdanje ovih dana očekuje izazov osporavanja, ili potvrđivanja, ozbiljne filozofske pretpostavke iz uvodne rečenice.

Bez kompromisa

Intuitivne ideje domaćih i gostujućih umjetnika imale su biti u korelaciji s tematskim pojmovima biennala – s glazbom, prostorom, gradom i zvukom. Maka Murtića (1988), uz nesvakidašnje odobravanje publike suvereno su protumačili Nicolas Sinković i Filip Merčep u utorak od 20 sati u prostorima za povremene izložbe MSU-a. Tom su priredbom vrsni udaraljkaši zaokružili dan u kojem je srednjoškolska Grupa za novu glazbu Elly Bašić, s voditeljicom Majom Petyo Bošnjak, iznenadila prisutne s uprizorenjem glazbenog performansa D#connected, Ane Horvat i Miodraga Gladovića, gdje su akustični instrumenti i pametni telefoni pronašli sinergiju u svim tematskim odrednicama festivala, dakle, u glazbi, prostoru, zvuku i gradu. TPrva priča, lišena stilskih ograničenja, zbila se na samom svečanom otvorenju, u subotu 6. travnja od 20 sati u kinu Europa, kao višeslojno glazbeno, djelomice inscenirano djelo Richarda Ayresa (1965), The Garden, za solo pjevača, ansambl, elektroniku i video u kojem je na preobilan način opisan odlazak čovjeka od kuće u dubinu zemlje, a zatim u nebesa i natrag, te njegovo druženje s nadrealnim likovima u situacijama koje ga prosvjetljuju, izazivaju, zbunjuju i zabavljaju. Otprije poznata dječja lutkarska predstava Sare Glojnarić (1991), Žabica kraljica, idućeg je dana ujedinila i očarala najmlađu publiku u glazbeno-scenskom preobražaju nalik onom kraljevićevom, iz Grimmove bajke. Istoga dana od 20 sati, nastupio je i poznati svjetski jazz saksofonist Jon Irabagon (1979) na pozornici Jazz & Cabaret Cluba Kontesa, sa svojim nepredvidljivim solo pristupom improvizaciji, stilovima, raspoloženjima kao i drugim revolucionarnim postupcima u domeni jazz glazbe. Svoju inovativnost i beskompromisnu progresivnost Irabagon je pokazao i u srijedu 10. travnja od 21:30 sati u GDK Gavella, u društvu Zagrebačkog kvarteta saksofona s kojima je praizveo svoju najnoviju trostavačnu koračnicu, posvećenu zagrebačkom Biennalu i Antonyju Braxtonu, Orbit, za kvintet saksofona kao i jednostavačnu sintezu pisane i improvizirane glazbe Zorana Šćekića Konstrukcija 5.1, za kvintet saksofona.

D#connected

Kišna srijeda bila je pak pogodna za komorni moment u Francuskom institutu od 17:30 sati unutar kojeg su članovi Trija Marsupilami (Mirjana Krišković, harfa, Tvrtko Pavlin, viola, i Dani Bošnjak, flauta) izveli šarolik program iz kojeg bi posebno izdvojio tri umjereno disonantne skladbe: Tetraptih (praizvedba), Sanje Drakulić (1963), Aurora Borealis, za flautu i elektroniku, Ruskinje Elvire Garifzyanove i New Gates, Finkinje Kaije Saariaho (1952). Još dva naručena djela, Night Ride i Razgovori u trgovačkom centru, za udaraljke, elektroniku i video, Ivane Kiš (1979) i Maka Murtića (1988), uz nesvakidašnje odobravanje publike suvereno su protumačili Nicolas Sinković i Filip Merčep u utorak od 20 sati u prostorima za povremene izložbe MSU-a. Tom su priredbom vrsni udaraljkaši zaokružili dan u kojem je srednjoškolska Grupa za novu glazbu Elly Bašić, s voditeljicom Majom Petyo Bošnjak, iznenadila prisutne s uprizorenjem glazbenog performansa D#connected, Ane Horvat i Miodraga Gladovića, gdje su akustični instrumenti i pametni telefoni pronašli sinergiju u svim tematskim odrednicama festivala, dakle, u glazbi, prostoru, zvuku i gradu. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.