BRAVO FILIPE

BRAVO FILIPE

14. veljača, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

 

 Napisao> Igor Koruga

Upravo zbog toga što se Platonova tvrdnja da čovjek po duši pripada svijetu ideja, a po tijelu prolaznom svijetu materije čini neosporivom, moguće je sporiti o utjecaju ljudske dobi na virtuoznu sviračku vještinu. Znamo da tijelo prebrzo postaje neskloni partner, pa i pokora, moždanim stanicama koje su utoliko jedinstvene ukoliko se ne mogu obnavljati. Moglo bi se stoga reći da se čovjek rađa sa svojim talentima te da se može prisiliti da njima vlada i da mu je mogućnost mišljenja i volje zapravo unaprijed (za)dana. Naravno da je prevažno i to da se talent zarana otkrije i njeguje, odnosno da se prema beskraju mogućnosti krene čim prije, ako ni zbog čega drugoga onda zbog vjere u teoretsku pretpostavku da se već nedugo nakon poroda ima s čime kasniti.

Papandopulove misli

U tom smislu svoje je životno vrijeme za sada pomno iskoristio udaraljkaš i opće priznati slobodni umjetnik Filip Merčep (1991) koji je 2015. godine diplomirao na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u razredu Igora Lešnika (1956), s popratnom pohvalom Cum Laude, a na glazbenoj sceni zasjao 2010. godine, na zapamćenom nastupu u finalu Eurovizijskog natjecanja mladih glazbenika u Beču. Godina diplome bila mu je značajna i zbog Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu koja je bila dodijeljena njegovoj osobitoj interpretaciji četverostavačnog Koncerta za ksilofon i gudački orkestar Borisa Papandopula (1906-1991) koji se, pak, u svojstvenoj izvedbi mogao doživjeti i ovoga utorka, 12. veljače od 20 sati, u Hrvatskom glazbenom zavodu u sklopu koncertnog ciklusa Hrvatskog komornog orkestra. Četiri kraća, klasično oblikovana stavka s jasnim tematskim konturama i nadahnutim melodijskim invencijama obilovala su bizarnim, duhovitim, toplim i neposrednim Papandopulovim mislima. za njihovo vrsno tumačenje pobrinuo se, dakako, Filip Merčep, vješt i uvježban, oslonjen na svoju prirodnu umjetničku pobudu i lišen bilo kakvog straha od ičega što bi se moglo naglo primaknuti, ili nečega što bi, kao popratna pojava, moglo biti nepravo, bez unutarnjeg uporišta, ili izvedbene logike. Merčep je unatoč svemu inzistirao i na postojanom rasporedu glazbenih elemenata unutar živog ritma koji je čak i u svojim statičnim i pravilnim dijelovima naglašavao osjećaj za napetost i dinamiku.

Poklon najvećem idolu

Osim Papandopulovog Koncerta hrvatski su Komornjaci pod dirigentskom palicom maestra Mirana Vaupotića (1982) s nejednakom strašću izveli Antiche danze et arie per liuto, Suitu broj 3, osrednjeg talijanskog skladatelja Ottorina Respighija (1879-1936) i antologijsku Serenadu za gudače u C-duru, op. 48, genijalnog ruskog umjetnika Petra Iljiča Čajkovskog (1840-1893). Oblikom klasične instrumentalne serenade s harmonijski bogatim koralima, gracioznim Valcerom, suzdržanom Elegijom i raspjevanim Finalom, Rus se navodno htio pokloniti svojem najvećem idolu, ali i idolu mnogih drugih skladatelja u povijesnom slijedu, Wolfgangu Amadeusu Mozartu (1756-1791). Jedinstvo djela podcrtavali su ponajprije vrlo angažirani rubni gudači (violine i violončela), vidno suzdržaniji tijekom portretiranja Respighijeve Suite broj 3, u osnovi orkestralne transkripcije glazbe za lutnju temeljene na predlošcima četriju baroknih skladatelja: jednog nepoznatog te Santina Garsija da Parme (1542-1604), Jean-Baptiste Besarda (1567-1617) i grofa Ludovica Roncallija (1654-1713). Užitak, tuga i prolaznost ljubavi očito nisu u očekivanoj mjeri nadahnuli talijanskog majstora i uglednog muzikologa, naročito upoznatog s talijanskom glazbom 16, 17, i 18. stoljeća, koji je u žaru zadržavanja izvorne intimnosti skladbe za lutnju solo uspio otupiti popularne talijanske plesove tog razdoblja i trivijalizirati Passacagliju, temu sa superponiranim i gotovo nemaštovitim varijacijama. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.