NIKO NEMA GRADITELJA IGRE

NIKO NEMA GRADITELJA IGRE

9. listopad, 2018.
Print Friendly, PDF & Email

To nije klub osvojenih naslova Kontinenta. Bayern Munchen. Hoenes je čvrst: ‘Smjena Kovača? Nein! Zašto? Kriza? Da. Ja wohl. Proći će. U to smo, svi, sigurni. Duboko.’ Jasno,u to mora vjerovati i Niko  Kovač. Zadnje četiri Nikine utakmica, dva poraza i dva neodlučna. Ne, to nije Bayern. Takvog, nitko ga neće. Ni ‘ Oktober-fest’! Niko mora razdrmati, najprije, sebe,a onda i čitavu momčad. A, ta je, čak i brojčano –tanka. Žao mi je našeg dečka. On je relativno i životno,  mlad. I kao trener i kao struka. Uletio je, na visoki poziv. Nije samo ‘marka’ u pitanju. Ne,Bayern je pitanje ugleda. I – časti. Zgodna je primjedba  Ćire Blaževića. I, ona  je točna. Iskustvo je njegov adut:’Niko, baš  sada,  mora biti jači, nego ikada.’ Njegovo koščato, blijedo lice, oči koje kruže poput nekdašnjih ‘štuka’, djeluje upitno

Napisao: Zvonimir Magdić

Trenutno, Kovači, su u pat-poziciji. Ne vidi se izlaz. Bayern, jednostavno, igra svoje teške trenutke. Arena nema puno vremena. Ni strpljenja. Na sreću, dobri, stari Uli (Hoenes), drži štangu našem stručnjaku. Sad je tak. A –  morgen – (Robić), bu se videlo. Vjerujem u Kovačev – otpor. I –  pobjedu.

Niko, u zagrljaju  krigli

Ni Putinova ‘krasnaja armija’ ne bi mogla zaustaviti Oktober – fest. U Munchenu. To je njemačka  svetinja. Tu se, ‘kriglira.’ Od jutra do mraka. Piva. Na milijune litara. Za velike i male. U dindrlicama tradicije, Fraueleine, pozamašnih okruglina. Ne posustaju. Spretne. Okretne. Po šest teških krigli u rukama, s kojima bi mogao zatući razjarenog bika, iz hispanskih toro-arena. Nasmijane. Raspoložene. Vedre. U jednom od kutova Theresienwiese, struka je na okupu. Stisnutih glava. Puna nekog šapta. Tihih tonova. Ispod glasa. Soto voce. Jer, kompletni je Bayern, tu. Slavi ‘ oktobar.’ Tradicija. Fuj Teufel! Do bijesa i Monchengladbach i njihovih, ‘podivljalih’, 3:0, u Areni. Stožer Bavaraca. A, zna se, Bayern je krenuo, prije tolko let’, s Hrvatom, Zagrepčancem, Haškovcem, Čikom Čajkovskim. I, postao – veliki, Bundes-klub. Odmah, poslije njega nastavio je –  die grosse Priču –  još jedan purger, junior, svojevremeno Gradjanskog, Branko Zebec. On je klubu dao, euro-štih. Za sva vremena. Sada mu je, na klupi, opet jedan Hrvat. Rođen u Njemačkoj. U Berlinu. Sav u švapskom duhu: pedantan, uredan, redovit, točan, strog. Pravedan. Radin. U crvenilu znoja svog. Bio je, čak, i igrač Bayerna. Sad mu je, od ove jeseni,  trener. Prije, ne baš puno vremena i izbornik Vatrenih Hrvatske. Dobio je ponudu –  nije odbio. Zna, taj mentalitet. Nitko, kao on. I, svi su mu vjerovali.  Čak i danas, kad klub, pomalo, stenje. Gube se bodovi. Igra se, slabo. Nedopustivo loše. Bayern, hej! Stožer je hrvatsko-bošnjački. Braća Kovač, Niko i Robert, te  Salihamidžić. Krenuli su u sezonu – briljantno. A, onda, nogomet je to, počela su tiha raspucavanja. Po šavovima. Velika momčad postala je odjednom – ‘kleine’. Mala. Nezgrapna. Bez igre. Bez ideja. Nanizala, izgubljenim bodovima. Jasno, tko će gore, na križ? Razapinjanja su, u ovoj igri, brza. I, neumoljiva: trener! Tolikih. Ima i onih, drugih.

Asovi šute

Trijeznijih. Objektivnijih. Jasno, ne bi bilo dobro, da nije njih, za naše dečke. Za Kovače. Ali, veliki bos, predsjednik klub, nekadašnji as, cenatrfor, Uli Hoeness, čvrsto je uz braću. Uz Nika, u prvom redu.’Smjena!? Pa vi ste, meine Herren, ludi. Kakva  smjena. Kriza. To – da. Očita. Momčad je, jednostavno, izgubila – ritam. Provjereni asovi – šute. Negdje su, uz crtovlja igrališta, po strani, s  dlakom,  na jeziku. Robbin nije više –  onaj. Ćelava ‘piksa’ i – amen. Pokoji top, bez dima i vatre, obično – prek’. Može povući, ima udarac, ali,  ne, ne povlači. Ne ‘šusa’! Fali. Zbunjenost. A, tolika rutina! Stoljeće nogometa u – nogama. Na lijevo, raskošni Ryberi je, izgubio dah pjesnika. I šansonu  pariških mostova. Znao je odigrati, nemoguće. Duhovito. Sad ga, jednostavno, nema. Lewandowski je rasig-strijelac. Punog nosa, balavander,  tih golova. Pitanje, samo jedno: kada i – kako. Ovih dana i on  – ‘visi’, ko’ luster. Mali, zgodnički  el Columbiano, Rodriguez, koji se vodi kao James, zna se zapričati, ali ipak, nema konačnu riječ. Osobno mislim,  uvjereno, Kovač nema čovjeka središnjice. Sad je to  moderno. Nema  – Modrića. Nema vođu. Nema graditelja. Arhitektu. I tu je, čitav problem, trenutni, Bayerna. Prek’ leta nitko nije niš’ od onih gore, lovaša, potegnul. Nije li i Real Madrid, suludo, frknul Ronalda. Bogmeč, je! Dignul je stotku milijuna, a sa da hoće ubaciti u ‘špil’, za novog ‘Portugalca’, dvije stotine, a takvog, gle, nema. Politika! Obrana Bayerna je ‘ trapist’!  Nije ona – prava. Sigurna, uvjerljiva. U krvi  – do koljena. To misli i Niko:’ Primamo, frajerske golove’! Ali, on je taj,  broj jedan. I, jasno, upereni prst, teški, masni, kapitalistički, uperen mu u prsa, nosi opasnost. I, ta, očito, duboko uvučena nesigurnost, negdje  čuči, u dnu, elegantnih svlačionica. Pogledavanja igrač, međusobna, Munchove su slikarije. Kriju neki strah. Nepopvjerenje. U dojmu sam, da je Kovač, ipak, malo – hart! Tvrd. Fali mu ona pošalica i ona kartofel-šalata kojim je ‘štopal’ nervozu  Gerd Mullera,  Zlatko Čajkovski. Sve je to, ovog trena, nekako – ukočeno. Nezgrapno. To nije klub osvojenih naslova Kontinenta. Bayern Munchen. Hoenes je čvrst: ‘Smjena Kovača? Nein! Zašto? Kriza? Da. Ja wohl. Proći će. U to smo, svi, sigurni. Duboko.’ Jasno, u to mora vjerovati i Niko  Kovač. Zadnje četiri Nikine utakmica, dva poraza i dva neodlučna. Ne, to nije Bayern. Takvog, nitko ga neće. Ni ‘ Oktober-fest’! Niko mora razdrmati, najprije, sebe,a onda i čitavu momčad. A, ta je, čak i brojčano –tanka. Žao mi je našeg dečka. On je relativno i životno,  mlad. I kao trener i kao struka. Uletio je, na visoki poziv. Nije samo ‘ marka’ u pitanju. Ne, Bayern je pitanje ugleda. I – časti. Zgodna je primjedba  Ćire Blaževića. I, ona  je točna. Iskustvo je njegov adut:’Niko, baš  sada,  mora biti jači, nego ikada.’ Njegovo koščato, blijedo lice, oči koje kruže poput nekdašnjih ‘štuka’, djeluje upitno. Znam sve:  zapit će, Niko,  kriglu, bavarca, a onda doma – u san. I, dočekati jutro, s konačnim rješenjem. Za Bayern. Pun nade. A svi  drukeri kluba, nadanja. To se čeka. Jer Niko je, svojim položajem i visokim mjestom, dokaz i snage hrvatskog nogometa. Gema, Nik! Dajmo Niki i mjesta i vremena. Zaslužio je, to. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.