NI MODRIĆA NI RAKITIĆA

NI MODRIĆA NI RAKITIĆA

12. rujan, 2018.
Print Friendly, PDF & Email

 

Luis Enrique, s 60 hispanskih igračkih  predstavničkih kapica, tražio je baš to: loptu. Do, apsoluta. Dobio je tako Englesku u Londonu, sada je u Elcheu,  Vatrenima slomio vrat. Gotovo, šečući. U toj je šetnji i stalnom triangliranju, od noge do noge,uzel jer stvar u svoje ruke. Elche je bil njihov. Do kraja. Sad su i oni, imali neke – zicere. Asensio se pokazao ‘gadnom’ stavri. Opasan. Na slobodnom prostoru. Jer naših, u crnim majicama i bijelim gaćicama(!), nigdje. Delali su, kaj su šteli. Toque y toque. Daj, daj, daš, dam. Daj. U neizmjernost. Prostora i vremena. Do – šestice. Koju, usput, nismo nikada, do sada, zgutali. Naših na sredini, a tu smo opisani, jakima – nigdje. Ni Modrića ni Rakitića. O drugima, bez riječi. Jer su, baš takvi. Nerjčkoviti. Opet. Da, to je jasno, tu je ta – crna rupa. Nije, čak ni ozonska. Obična, igračka, loptačka, nogometna. A ta se, se provalači, kak’ se veli, crvenom niti, od kad znam za Vatrene

Napisao: Zvonimir Magdić

Jedno rano jutro poslije hispanskog Elchea i 0:6 Vatrenih s Furijom, za Kup Nacija.

Pola tuceta (hej..!) golova u mrežištu Lovre Kalinića. Bien – rekli bi Španjolci. U redu, nekaj je možda mogel i ‘skinuti’, jedan mu se, od leđa, odbil – vnutra. Točno. Imali smo, mi Hrvati, s početka, prve tri lepe prilike. Jesmo. Ali, su sve prešle – v luft. One,  nisu bile ‘ziceri. ‘Jer  – ziceri – stopostotnjaki,  su namijenjeni rasnim strijelcima. Ni Santini ni Perišić, unatoč svojih ‘privatnih’ zabijanja, nisu ti. Ne! Španjolci su, onda,  krenuli, po svojem. U širokim dinama arapskih pješačnjaka, zabili su tri gola. To je, čista istina. Tu nema kombinacija. Ni – filozofije. Ostalo je još par minuta do poluvremena. Velim: ‘ Ak’ ovak’, ostane, a bilo je njihovih 3:0, puna šaka brade.

Odakle ta, hispanska  – ‘šestica’?

Iskustvo je gadna stvar. Univerzitatis. Uči.Vuće, učiteljski, za vuho. Dijeli –kolce! Tak’ je i –  bilo. Nastavak se pretvorio u pakel. Crvenih, sada je Furija zela nadimak ‘La roja’, na sve strane. Rastrčani, ne ludo, gotovo, hodajući, ali jedan uz drugog, u trokutima. Našima se ne vide ni leđa ni face.  Na kilometre,  predaleko. S Furijom se tak, nemre. Jer je njihov posjede lopte, totalan. Dok se da. Čak i onda, kad nema onu, čistu ljepotu Guardioline FC Barcelone, od ‘ tika-taka.’ Neki su je voljeli, ja –  obožaval. Drugima je išla na živce. Četvrti – proklinjali. Luis Enrique, s 60 hispanskih igračkih  predstavničkih kapica, tražio je baš to: loptu. Do, apsoluta. Dobio je tako Englesku u Londonu, sada je u Elcheu,  Vatrenima slomio vrat. Gotovo, šečući. U toj je šetnji i stalnom triangliranju, od noge do noge,uzel jer stvar u svoje ruke. Elche je bil njihov. Do kraja. Sad su i oni, imali neke – zicere. Asensio se pokazao ‘gadnom’ stavri. Opasan. Na slobodnom prostoru. Jer naših, u crnim majicama i bijelim gaćicama(!), nigdje. Delali su, kaj su šteli. Toque y toque. Daj, daj, daš, dam. Daj. U neizmjernost. Prostora i vremena. Do – šestice. Koju, usput, nismo nikada, do sada, zgutali. Naših na sredini, a tu smo opisani, jakima – nigdje. Ni Modrića ni Rakitića. O drugima, bez riječi. Jer su, baš takvi. Nerjčkoviti. Opet. Da, to je jasno, tu je ta – crna rupa. Nije, čak ni ozonska. Obična, igračka, loptačka, nogometna. A ta se, se provalači, kak’ se veli, crvenom niti, od kad znam za Vatrene. Čak i one – Ćirine. Premalo se igralo. Uvijek. I, to je ostalo. Pod kožom.

Nije se disalo

I dok se –  kako je govorio Mladinić –  ne uspostavi igra, teško će se mirno do pobjeda. Čak i onda, kad nam iz malog sako-džepića, viri bijeli rupčić Vice-prvaka svijeta. To je posel, na duge staze. Jako duge. Igra i – opet, igra! Pa, u Elcheu, mi nismo došli do njihova golmana ni do gola, nikada! Lako izgubljene lopte, prelako rasprodane lopte, samo ih brojite, slobodno. Bez pardona. I tu se – palo. Nije bilo, osim toga ni psihologijski, jednostavno, animusa. Nije se – disalo. Ako  jest, to su bile škrge. Ali, ne u vodi, na suncu. Tu one,  ne pomažu. To je u nekoliko nabačaja, smisao kraha u Ekcheu. Jasno, moje viđenje. Bit će, jasno, i drugih. I drugačijih. Teško će se dalje s tim, Kupom Nacija. Igrajmo, odmah, u ‘sridu’. Na ‘ Europu’. Njoj se posvetimo. Nema trećeg… Ist so. Tak je to. Fedung. Zastoj, na svim  vatrenim linijama. Idemo od Elchea do Londona ’20. Tamo je vele-završnica kontinentalnog prvenstva. Vice – prvaci svijeta, Hrvatska  su je dužni zaokružiti – medaljom. Kako? Vježbom, studijima. Danonoćnim. I – con pasion. Strašću. Onom, koju smo našli  u Rusiji. Tako, i nikako drugačije. Daliću, bez igre ne bu ništa. Igraj! T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.