NEZNANJE POLITIČARA JE NAŠ NAJVEĆI NEPRIJATELJ- pismo Ankice Benček iz Zagreba

NEZNANJE POLITIČARA JE NAŠ NAJVEĆI NEPRIJATELJ- pismo Ankice Benček iz Zagreba

12. prosinac, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

U advensko vrijeme svaki čovjek, bez obzira na njegovo vjersko opredjeljenje, nastoji biti posebno dobar prema sebi i drugima, što iskazuje svojim ponašanjem, odnosom, komunikacijom, dijalogom, darivanjem sebe drugima i primanjem od drugih. U državama gdje je cca 90% vjernika, cca 86% katolika postoji tradicija Adventa i mnogih događanja u vezi s tim. Diljem zemlje, po selima i gradovima, stvoren je mnogim aktivnostima, priredbama, sajmovima, eventima (svjetovnim i duhovnim) radostan, svečan i šarolik ugođaj koji veseli male i velike žitelje Lijepe naše i malo, pomalo ih kroz prosinac dovodi do Božića, najvećeg i najljepšeg blagdana u katolika, kojemu se ne vesele samo katolici.

Tu veselu i opuštajuću atmosferu narušavaju nemili događaji i prepucavanja na političkoj sceni, što su po meni čiste provokacije s ciljem narušavanja nužno potrebnog mira i sklada, barem u ovo predbožićno vrijeme.

Po ne znam koji put je nanovo s drugog i drugačijeg gledišta u pitanju Jasenovac, HOS, razne insignije, državna obilježja, zakonski zabranjena i nezabranjena, nova prebrojavanja, tisuće ružnih riječi, nove podjele, ostrašćeno pljuvanje jednih po drugima, pitanje gdje je tko bio i s kim je bio u određeno vrijeme, bitno za stvaranje ili razaranje Hrvatske.

Mislila sam kako su vječite igre “ustaša i partizana”, dolaskom nove vlasti i jačanjem oporbe konačno nestale u našoj domovini. Novi, relativno mladi, svestrano obrazovani, sposobni, pametni, domoljubni, moderni, ničim opterećeni, iskreni, pošteni i vjerodostojni ljudi na visokim državnim funkcijama i u državnoj službi, bi trebali osigurati prvenstveno sigurnost i bolji život svakog čovjeka.

Može li se to napraviti, ako se bavimo trivijalnostima, ako svaki u svakoga sumnja, ako nitko nikome ne vjeruje i ako svaki od nas preispituje određene postupke onih kojima bi se trebalo vjerovati, jer su dobili naše povjerenje, makar i ispod 50% zakonom određenog.

Svaki čovjek u svom radu i djelovanju može pogriješiti. Dovoljno je da bude svjestan te pogreške i da se povrijeđenima ili uvrijeđenima ispriča. Međutim, kad netko učestalo u svemu griješi, običnom čovjeku se nameće samo od sebe pitanje: Kakva je to pogreška: slučajna ili namjerna?

Može biti jedna i druga, jedna ili druga ovisno što je bio cilj takvog djelovanja. Teško je ponekad jednim udarcem “ubiti”dvije muhe, a kamoli više muha. Za to treba biti pravi maher. To treba znati osmisliti i izvesti. To ne mogu oni ograničenih sposobnosti (urođenih i usvojenih), kao ni oni limitiranih kapaciteta, čak ni “diplomati”, kojima je diplomacija poslužila za osobni rast, razvoj i materijalno bogaćenje. Slično je i s učestalim laganjem i obmanjivanjem “protivnika” i javnosti. Ne može to raditi svatko. Za to je potrebno veliko, složeno, racionalno i praktično znanje, multidisciplinarne djelotvorne vještine, opsežne i obimne sposobnosti. Budimo iskreni, uz najveće moguće simpatije prema nekome, u nas nema takvih majstora. Manje više većina toga i takvoga se osmišljava, provodi i događa, zbog dizanja osobnog ili stranačkog rejtinga, zamagljivanja pravih stvari, kompenzacije nečinjenja, ispričavanja ili dodvoravanja zbog nedovoljno dobrog činjenja, odnosno zbog čistog populizma.

Iz goleme egomanije, samopouzdanja, narcisoidnosti, apsolutističkog poimanja sebe, podrške i potpore raznih mentora i mentalnih uzorpatora ovih prostora, neki državni dužnosnici, misle i shvaćaju da sve što oni bilo gdje i kako naprave, ne podliježe nikakvoj kritici i ne daj bože bilo kakvoj osudi, pa se nedovoljno dobro ili nikako ne pripremaju za svoje djelovanje i nastupe, doma i vani, što dovodi do ne baš dobrih odjeka u javnosti i vrlo upitnih pitanja i analiza u politici.

Običnog čovjeka je sram kad shvati da je problem nastao iz čistog neznanja i upuštanja u problematiku kojoj nisi dorastao. Zašto to neki naši političari rade? To je pitanje za stručnjake. Svakom promatraču je jasno da se nitko ne želi sramotiti, pogotovo svojim neznanjem. Očito je da dotični ne zna, da ne zna. Takvi su opasni, na bilo kojem radnom mjestu i funkciji. Neznanje je naš najveći neprijatelj. Toga se bi trebalo čuvati. Bolje je nekad nešto prešutjeti nego lupetati, s pozicije moći.

To nije šlamperaj. Šlamperaj je u poklon paketiće djeci u Dubrovniku staviti “srpske čokoladice”, prigodom obilježavanja 25. objetnice najžešćeg četničkog napada na taj grad i davanja počasti mrtvim i živim braniteljima.

Nije na predsjednici da provjerava što je u poklon paketićima. Što radi sva ona svita stručnjaka i “nestručnjaka” oko nje, s ne baš malim plaćama, koje će im nakon nove porezne reforme znatno porasti.

Ne znam, što bih rekla za taj propust. Vjerujem da to nije namjerno napravljeno, ali u ovakvom ozračju kad je cijelo društvo uzavrelo, zbog HOS-ovih obilježja i Jasenovca, “srpske čokoladice” u poklon paketićima dubrovačkoj djeci, su šaka u oko najosjetljivijoj domoljubnoj populaciji.

Diljenje fotografija predsjednice je jedna druga priča, koju bi možda trebali ispričati stručnjaci s više različitih stajališta, poduprtih multidisciplinarnim znanjima, analizama asocijativnih relacija u mnogim područjima, u kontekstu sadašnjeg vremena, drugog desetljeća 21. stoljeća.

Zagreb, 8. 12. 2016. T



1 komentar do sada

Komentari tjedno.hr
  1. Nikola Šimić Tonin
    #1 Nikola Šimić Tonin 19 travanj, 2017, 12:26

    Uhljebi su naš najveći problem.

    Odgovori na komentar

Your data will be safe!Your e-mail address will not be published. Also other data will not be shared with third person.