NEOPRAVDANO ZABORAVLJENI ZVONIMIR GOLOB

NEOPRAVDANO ZABORAVLJENI ZVONIMIR GOLOB

1. lipanj, 2017.
Print Friendly, PDF & Email

 

Prije dvadeset godina, (1. lipnja 1997.) u Zagrebu je umro jedan od najvećih hrvatskih pjesnika – Zvonimir Golob. No, ove godine obilježavamo i njegovu 90-tu obljetnicu rođenja (Koprivnica, 19. veljače 1927.). Riječ je o svestranom autoru, koji je uređivao nekoliko istaknutih časopisa, sudjelovao u osnivanju grupe Studio 64, koja je stvorila i afirmirala Zagrebačku školu šansona (Dedić, Špišić, Percl, Črnko, Hegedušić i dr.). Objavljivao je eseje i prevodio s više jezika. Skladatelj je i autor brojnih pjesama. Bavio se i umjetničkom fotografijom. Njemu u čast moja malenkost pokrenula je i natječaj za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu, koji se kontinuirano organizira već godinama.

Pamtimo ga i po njegovim nenadmašnim ljubavnim stihovima, od koje su mnoge uglazbili i otpjevali, pretežno Arsen Dedić, Kemal Monteno i drugi.

Žalosno je i jadno što Golobova obljetnica prolazi gotovo nezapaženo. Čak ni Društvo hrvatskih književnika (DHK) nije je zasad obilježilo, a u Zagrebu ovaj pjesnik nema ni ulici ili trg koji se naziva njegovim imenom.

Predlažemo, ako ništa drugo, da se „Zvonimir Golob“ nazove jedan most preko Save, a koji spaja stari i novi Zagreb.

Ime ovog istaknutog i značajnog književnika ne smije biti zaboravljeno.

Međutim, kako bilo da bilo, uvijek ćemo se rado sjećati njegove nezaboravne pjesme-„Dušo moja“.

Mladen Pavković

DUŠO MOJA

DUŠO MOJA, i kada krenem

tako bih rado da se vratim.

Ti ne znaš da je pola mene

Ostalo s tobom da te prati,

ostalo s tobom da te ljubi

dok budeš sama i bude zima,

jer ja sam onaj koji gubi

i prije nego išta ima.

Dušo moja, ja ne znam više

koliko dugo mrtav stojim

dok slušam kako liju kiše

pod mračnim prozorima tvojim.

Dušo moja, ti umorna si

i bez tebe ti ležaj spremam.

Na nekoj zvijezdi što se gasi

ja tražim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja

stavit ćeš glavu na moje grudi.

I ja sam onaj koji sanja

i zato neću da se budim.

Dušo moja, ko kaplja vode

i ti se topiš na mom dlanu,

jer s tobom dođe i bez tebe ode

stotinu dana u jednom danu.

Zvonimir Golob

T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. Zdenka
    #1 Zdenka 2 lipanj, 2017, 06:07

    Odlično. Tako se mi odnosimo prema hrvatskim velikanima! Sramota. Golob je veliki pjesnik. Hvala mu.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.