NDH JE BILA BOLJE ORGANIZIRANA OD OVE HRVATSKE

NDH JE BILA BOLJE ORGANIZIRANA OD OVE HRVATSKE

2. srpanj, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 

barac-neven

Svjedoci epoha, uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača 2.dio

 

Zapisao: Držanen Stjepandić

Nastavljamo s feljtonom Svjedoci epoha. Nakon životne ispovijedi Josipa Boljkovca, objavljujemo uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača.

U drugom nastavku Neven Barač prisjeća se drugog dijela Drugog svjetskog rata.

Nakon Rupa kraj Skradina, gdje ga je zatekla talijanska okupacija u travnju 1941., s roditeljima se povukao u Dubrovnik, a odatle su 1942. upućeni  u drugi dio NDH u srijemsko selo Laćarak blizu Srijemske Mitrovice.

U Srijemu je Neven Barač živio od 1942. do 1947.   

DJECA I VOJNICI

Mi djeca u s ustašama smo bili dobri. Svi klinci su voljeli imati konatkt s vojnicima. Jedino su poneki Nijemci bili nabrusiti prema djeci i s njima se nismo družili. A ustašama, domobranima i prije toga u Rupama s Talijanima družio sam se bez ikakvih problema. Škole nije bilo pa po cijeli dan nismo imali što drugo raditi nego pričati s vojnicima. Brač je bio u NDH pa sam u  Srijemu sreo domobrane s Brača. Bili su mobilizirani i poslani u Srijem. Rekao sam im da sam i ja iz Dalmacije i, naravno, s njima sam najviše razgovarao. U to vrijeme u Srijemu malo je tko znao što je to Dalmacija. 

Srijem mi se nije sviđao. Kad smo došli, vidio sam samo velike kukuruze, kakve nikad prije nisam vidio. Sunce je sjalo, ali ga nisam vidio. Nije mi bilo jasno zašto ga ne vidim. Nikad prije nisam vidio maglu, nisam znao što je to magla, zato mi nije bilo jasno zašto ne vidim sunce. Kad smo izišli iz vlaka i krenuli cestom, bilo je deset centimetara prašine. Kad bi prošla kola, podigao bi se oblak prašine. Trebalo je pola sata dok se spusti prašina. Na jesen, kad bi pala kiša, prašina bi se pretvorila u blato do gležnja. Sve je to za nas iz Dalmacije bilo jako čudno i depresivno.

OTAC U PARTIZANIMA

Oca su mi u listopadu 1943. mobilizirali u domobrane i sa svojom je postrojbom otišao u Bosnu. Cijela je njegova postrojba sredinom 1944. prešla u partizane. Po odluci Vrhovnog štaba svi koji su do 1. kolovoza 1944. prešli u partizane priznat im je čin. Moj otac je imao čin natporučnika, odnosno kapetana, ali partizani, kad su saznali da je učitelj, odmah su ga demobilizirali i postavili za učitelja u selu Manđelos sa zadatkom da proradi partizanska škola. Manđelos je pravoslavno selo, dvanaest kilometara od Srijemske Mitrovice, na rubu Fruške gore. Kad je otac završio u partizanima, za majku, brata i mene situacija u Laćaraku se promijenila. Tada, 1944., cestom Zagreb – Beograd povlačile su se razne njemačke jedinice, čak i četnici i kozaci, u selo su se vraćali domaći folksdojčeri dragovoljci u SS divizijama na Istočnoj fronti. Bili su izbušeni i razočarani. Nama je postalo opasno ostati u ustaškom i folksdojčerskom selu. Jednom prilikom doživio sam raciju, Nijemci su nas zatvorili u pravoslavnu crkvu. Imao sam dvanaest godina i, kad su me zatvorili, mislio sam da je gotovo. Racija se provodila tako da se sve što se našlo vani pokupi i strpa u pravoslavnu crkvu. Pokupili su i svu djecu, a posebno su mala djeca plakala. Ključ crkve imao je jedan visoki Nijemac s trakom na rukavu, feldvebel. Radio se popis, tko je imao koga u partizanima ili nekoj drugoj vojsci. Tko je imao nekoga u partizanima ostajao bi zatvoren, a druge bi puštali. S Nijemcima su bili i kozaci, valjda najgora vojska na svijetu, bili su isti kao Mongoli i Tatari. Kozački oficir je svakih deset minuta ulazio i izlazio iz crkve govoreći: ”Partizan, Bogu se molit, partizan streljat.” Mislio sam da će nas zaista pobiti. Onda je moja majka saznala od susjede da su me odveli u crkvu. Kako je bila energična, zaputila se ravno do jednog njemačkog učitelja i on ju odveo do njemačkog majora i preveo mu što je govorila. I onda se s tim majorom  pojavila u crkvi. Tada sam se još više uplašio jer sam znao da će me izdevetati što sam skitao po selu i doveo se u takvu situaciju. Pokazala je na mene i Nijemci su me izveli iz crkve. Od straha poslije toga tri dana nisam izlazio iz kuće. Četvrtog dana izišao sam po vodu, nasred sela je bio arteški bunar. I dok sam čekao da se kanta napuni, pokraj sebe sam vidio sjenu, pored mene je stao onaj visoki njemački feldvebel što je imao ključeve pravoslavne crkve. Nisam čekao da se posuda napuni vodom nego sam odmah pobjegao i poslije toga jedno sedam dana nisam izlazio iz kuće.

S MAJKOM I BRATOM U PARTIZANE

Brat mi je bio godinu i pol mlađi od mene. Nakon racije  predložio sam da idemo u partizane. Kad smo se dogovorili, rekli smo to majci. Partizani su bili udaljeni dvanaest kilometara, što za nas nije bila nikakva udaljenost. Svaki dan prevalili bismo dvadesetak kilometara. Pješačio sam do gimnaziju u Mitrovici, pet kilometara tamo i pet natrag i još bih se igrao po selu. Kad smo majci iznijeli plan, rekla je da i ona želi ići s nama. U šupi smo iskopali rupu, nabavili sanduke i svoje stvari smo zakopali. Preko toga smo stavili drva. Tako smo sve dobro zamaskirali, pa kad smo se vratili iz partizana, u šupi smo zatekli partizanske konje i kad smo rekli neka maknu konje da iskopamo svoje stvari, konjušari su bili u čudu kako smo sve dobro maskirali, da oni nisu ništa primijetili.

DEŽURNI OMLADINKA I OMLADINAC

Ustaše su imali promatračnicu na pravoslavnoj crkvi. Dobro su nas mogli vidjeti kad smo u podne krenuli u partizane. Bio je lijep sunčan dan. Ponijeli smo  deku i otišli najprije u susjedni šor k jednoj pravoslavnoj obitelji. Oni su nas povezli konjskim kolima. Tako smo izišli iz sela. U partizane smo majka, brat i ja stigli navečer 20. listopada 1944. na dan oslobođenja Beograda, ili pada, kako tko gleda. Partizani su na Fruškoj gori imali odlično organiziran prijem stanovništva koje je dolazilo. U Narodnooslobodilačkom odboru su raspoređivali smještaj po kućama u selu. U Narodnooslobodilačkom odboru 24 sata su dežurali dežurni omladinac i omladinka. Na partizanskom teritoriju ocu sam pomagao tako što sam pisao bukvare (početnice) iz kojih su djeca učila slova. Početnice smo pravili na poleđini ispisanih papira. Kako je na cesti Zagreb – Beograd nastala gužva, mnoge njemačke i četničke jedinice su išle okolo. Ako su bile slabije, partizani su ih pobili, a ako bi vidjeli da su zalutale jače jedinice, s Fruške gore bi se povlačili na drugu stranu Dunava u selo Čerević. Tamo su također u Narodnooslobodilačkom odboru dežurali dežurni omladinac i omladinka. Imali su popis smještaja po kućama i samo bi rekli: ”Odvedite drugove k tom i tom.” Bili smo na hrani i stanu sve dok smo boravili u Čereviću. Kad je naš domaćin imao ručak ili večeru, i nas je zvao da im se pridružimo. Iz Čerevića  smo pješice otišli prema Srijemskoj Kamenici, gdje je moja  majka imala nekog znanca. Zadržali smo se dva-tri dana i otišli u Irig, gdje smo susreli Crvenu armiju.

TITO I STALJIN

Za vrijeme rata cigarete su se pakirale u kutijama od po stotinu komada. Jedne od tako pakiranih endehazijskih cigareta zvale su se Ljubuški. Moja mati, kad smo došli u partizane, iz kutije je izvadila šaku tih cigareta i dala jednom partizanu, a on to nije ostavio za sebe nego je odmah otišao u rov i sve podijelio s drugovima. Takvi su tada bili partizani i to me oduševilo. Na osnovi takvih dojmova formiralo se mišljenje.

Za Antu Pavelića sam znao, od njega je moj otac dobivao plaću, a za Tita sam čuo tek kad smo došli u partizane. NDH je bila u ratu i stalno se raspadala, ali mislim da je i takva bila bolje organizirana od sadašnje Hrvatske. Na oslobođenom teritoriju se samo govorilo o Titu i Staljinu. S tim što su Staljin i Crvena armija bili na prvom mjestu.

DVA BURETA ZA CRVENU ARMIJU

Sjećam se jedne babe u Manđelosu, u Srijemu su svi baku zvali omama. Baba je sjedila na dvorištu kad je došao jedan partizan s čuturicom i tražio da mu proda vina.

– Majko, daj mi prodaj barem litru da imam poslije ručka – govorio je partizan.

– Nema sinko, imam samo dva bureta, jedno crnoga i jedno beloga, ali to čuvam kad dođu oni u crvenim dolamama i plavim čakširama – kaže baba.

Tako je ona zamišljala Crvenu armiju. Mislilo se da će iz Sovjetskog Saveza doći hrana, odjeća i obuća, pa su se ljudi spremali da Crvenu armiju dostojno dočekaju.

Nažalost, susret s Crvenom armijom bio je veliko razočaranje. Na putu prema Srijemskoj Kamenici naišao je kamion s drvenom kabinom i većim dijelom napravljen od drveta. Na drvenom kamionu bila je hrpa čudnih spodoba naguranih bez ikakva reda. Nijemci su na kamionima uredno sjedili u dva reda s puškama ispred sebe. Vojnici Crvene armije su bili prljavi i neugledni, imali su prljave, jadne uniforme prekratkih rukava. Imali su crvene zvijezde na kapama i po tome smo shvatili da su to Rusi.

DAVAJ ČASOVNIK!

Jedan od Rusa jedne je večeri došao do kuće u kojoj smo bili smješteni. Rusi i Talijani su uvijek nosili puške sa sobom, dok Nijemci, kad su išli u posjete, nisu nosili puške. Moj otac je razgovarao s gazdom kuće, čiji je sin bio partizanski kapetan u slavonskoj brigadi. Onda je gazda vojniku Crvene armije objasnio da je moj otac učitelj u partizanskoj školi. Dakle, nije bilo greške, svi smo bili na istoj strani. I tako su pili i pričali jedno tri sata kad je gazda rekao da bi išao spavati. Rus je ustao, uzeo pušku i krenuo kroz ogromno dvorište prema izlazu. Pratio ga je moj otac, koji je na ruci imao sat, koji sam ja dobio na dar od svog pokojnog strica, kad sam krenuo u gimnaziju. Moj otac je inače imao džepni sat, ali nešto se pokvario pa je od mene uzeo taj ručni sat. Htio je Rusa do kapije otpratiti i gazda, ali je Rus rekao neka ga otprati samo moj otac. Kad su došli do kapije, Rus je stavio pušku na gotovs.

– Davaj časovnik! – zatražio je od mog oca.

Moj je otac skinuo sat i sutradan sam vidio Rusa kako hoda po selu s tim satom na ruci. Eto kako smo doživjeli dolazak Crvene armije.

ŠKOLA BEZ KNJIGA

U ožujku 1945. u Srijemskoj Mitrovici je opet proradila gimnazija. Krenuo sam u četvrti  razred stare realke, po današnjem to bi bio sedmi razred osnovne. U ožujku  sam nastavio ići u treći  razred i po skraćenom programu završili smo ga u lipnju. U rujnu smo nastavili ići u peti razred gimnazije. Tada knjiga nije bilo, nismo imali iz čega učiti. Živio sam pet kilometara od Mitrovice, nikoga nisam poznavao da posudim knjigu i navečer mu je vratim. Meni je moje školovanje bilo jako teško.

U Srijemskoj Mitrovici život je bio normalan čitavo vrijeme rata. I brat je išao u školu, majka je bila učiteljica, a otac je bio školski inspektor za južni Srijem.

Nakon što je rat završio, neki partizani iz Srijema su u Beogradu dobivali položaje i stanove s balkonima. Kad bi u Mitrovici pričali da imaju stanove s balkonima, nitko nije znao što su balkoni. Onda bi im objašnjavali. Ja sam, naravno, u Dubrovniku vidio balkone i znao sam o čemu govore.

KRIŽNI PUT I MASA NA VJEŠANJU

Uživo sam gledao Križni put. Zarobljenike su sprovodili kroz Mitrovicu. Jednom sam u koloni dao kruh i sjećam se kako je zgrabio taj kruh i odmah ga sakrio pod pazuh da nitko ne vidi. Drugom sam dao vode. Vojnici koje su sprovodili jako su se bojali stražara. U Mitrovici ih nitko nije gađao kamenjem ili tukao letvama kako je to bilo dok su prolazili kroz neka druge gradove i sela.

Odmah nakon oslobođenja počela su hapšenja pa suđenja. Radilo se mahom o viđenijim osobama. Teško je pretpostaviti da su napravili neki zločin jer ne bi čekali odlobođenje. Većina je nasjela propagandi pod parolom „tko nije napravio neki zločin nema se čega bojati“. Znam slučaj općinskog blagajnika iz Laćaraka, koji je spasio tridesetak ljudi, ali neke nije mogao, pa je zbog toga bio osuđen na pet godina robije.  Bio sam prisutan i na provedbi jedne presude. Neki državni činovnici iz NDH, neki odvjetnici i trgovci su kao suradnici okupatora i narodni neprijatelji bili osuđeni na smrt vješanjem. S mnogom drugom djecom prisustvovao sam njihovu vješanju. Skupilo se dosta ljudi iz raznih sela, masa, možda ih je bilo nekoliko tisuća, ali sve je bilo mirno kao na nekoj misi, bez izvikivanja parola. Njih šest su objesili odjednom, izvan grada na jednoj livadi. Napravili su vješala, jedna duža greda bila je poduprta s nekoliko direkata. Osuđeni su imali omče oko vrata. Pred svima je pročitana presuda. Sjećam se da su se dvojica, koji su bili najbliži jedan drugome, poljubili. Onda su ispod njih gurnuli klupu, neki su se malo zakoprcali i svi su ubrzo bili mirni.

(Nastavit će se)T

4 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Ero
    #1 Ero 14 srpanj, 2013, 10:50

    Ovo je sposoban čovjek samo su ga neodgovorni hercegi izmanipulirali i zamalo doživotno osudili.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Gospar
    #2 Gospar 3 srpanj, 2013, 14:51

    Gospodine Barač, nije li “gredu” trebalo postaviti i na izlaznim vratima Dubrovačke banke i to za sve one koji su je nemilice pokrali?

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.