NAJVEĆI ZAGORSKI SLIKAR

NAJVEĆI ZAGORSKI SLIKAR

28. travanj, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

02 Ocekivanje

Izložba Zorislava Drempetića (1962.-1972.) u Galeriji Josip Račić

 

Piše: Ivan Raos 

Stvaralačka putanja likovnog djelovanja Zorislava Drempetića nije završena – možemo kazati da je dojmljiva – zaista uglednijeg slikara nema Hrvatsko zagorje. Međutim iako je dinamično pokazljiv u općoj percepciji još uvijek spoznaja o umjetniku tako značnom i iznimnom nije cjelovito zaživjela.

 Njegovo polustoljetno stvaralačko djelo – primjetno je i pamti se po idealnoj slici zavičajnog prostora romantičarskih konotacija, a koje su tjekom razdoblja prerasle u slikarsku paradigmu ne porecive osobne znakovitosti – jer prvih desetak godina inovativnijeg u ovodobnom likovnom trenutku sinkronog stvaranja zbog toga je posve potisnuto u zaborav kao da nikad nije ni postojalo. Kako je riječ o vrjednijem prinosu (bitištu) kojim se naš slikar svojstveno referirao na likovne tendencije šezdesetih – naša je obveza prema povjesnoj istini vratiti u fokus zanimanja upravo to njegovo autonomno sudioništvo u likovnoj ovodbnici jedne od ključnih epoha postmodernog  hrvatskog slikarstva – što su ga talozi razdoblja gurnuli duboko u sjenu.

 

IZAZOV APSTRAKTNIH TENDENCIJA 

 

Drempetić je pripadnik iza ratne generacije slikara koja je nakon završene Akademije stupila na scenu početkom šezdesetih godina – kad je apstrakcija dobrano već preplavila naše umjetničke atelijere i bila univerzalnim “stilom” baš tog plodnog razdoblja.

Međutim Drempetić nije mogao odoljeti izazovu apstraktnih tendencija koje su zavladale umjetničkim. Kako se u skladu s autogenim datostima svoga umjetničkog bivajućeg djelovanja našao baš tu i s kojim se “krucijalnim pitanjima” suočavao zakoraknuvši u svoju ranu slikarsku avanturu dao nam je do znanja u jednom intervjuu iz osamdesetih godina rekavši: Prepoznati sebe unutar sveukupne tradicije, a posebno unutar trendovskih kretanja generacije kojoj pripadam, za mene je krucijalno pitanje. Noseći u sebi prva iskustva i poticaje likovnom izražavanju još iz roditeljske kuće, a zatim odlaskom na školovanje u Zagreb, pa u Ljubljanu, te ponovno u Zagreb, „zapljusnuli“ su me sveprisutni utjecaji enformela i apstraktnih tendencija. Činilo se krajem pedesetih i početkom šezdesetih slikati na tzv. figurativni način, gotovo bogohulno. U tom sudaru vlastitog slikarskog bića, snažnog utjecaja Akademije, pogotovo mog profesora Ljube Babića, i moje slikanje na početku karijere moralo je nositi snažne tragove vremena u kojem je nastalo, dakle, prvenstveno apstrakcije.

 Ipak – apstrakcija –  nije nadošla u prvom početnom koraku. Našavši se na razdjelnici nakon završene Akademije 1961.pritom traži izričajni raspoznajni smjer prepustivši se vlastitom nagnuću – slijedio je intuitivne pobude. Bilo je tu lutanja ali i angažiranog mladenačkog rekcija. Dok na slikama iz najranijeg ciklusa – prethodio je apstraktnom – iz njegova imaginarija u fascinantnoj izražajnoj strukturi izranjale su na površinu slutnje jednog ne baš savršenog svijeta posve suprotnog svemu onomu što je od djetinjstva nosio u svojoj duhovnoj spoznaji. Slike su to bremenite halucinantnim priviđenjima, tjeskobne sadržajne supstancije i šture, olovne kromatike slojevitih izražajnih očitovanja među kojima je teško razlučiti nadrealno od vizionarnog i fantazmagoričkog.

Iz tog najranijeg fragmentarno očuvanog ciklusa izdvajaju se dvije od zaborava spašene slike iz 1962. godine – Ratnici i Očekivanje, a iz kojih se može iščitati stupanj Drempetićeve talentirane vizionarne imaginacije. Slikom Poslije katastrofe (1962.) čini se da je dodirnuo samo dno egzistencijalne drame. Fascinantna su to priviđenja nadrealnih dosega, posvemašnje imaginativne i ikonografske izvornosti.

Snažni emocionalni angažman na tragičnom i egzistencijalnom supstratu koji je izbio na samom početku njegova slikarskog hoda, oslobođenog bilo kojeg oslonca na uzore, govori koliko je samonikla Drempetićeva slikarska individualnost. Već se u tom prvotnom ulančavanju u suvremene tendencije pokazalo da je na izazove vremena znao odgovoriti krojeći svoje djelo prema vlastitom mjerilu i senzibilitetu. Kad ne bi bilo tog ranog ciklusa i još nadolazeće apstraktne, Drempetiću bi se s većim argumentima mogla pripisati “ne modernost”, a to bi bila pogrješna prosudba.  

 

PRIBLIŽAVANJE ČISTOM SLIKARSTVU

 

Sredinom šezdesetih Drempetić se u svojim propitivanjima okrenuo likovnom eksperimentu kako bi se približio “čistom slikarstvu” apstraktnih očitovanja. Danas nema nikakvih dvojbi da ga je samosvojnost već tad jasno i značnošću obilježila i odredila davši njegovoj apstraktnoj dionici biljeg samonikle autentičnosti. U prepletu raznorodnih opcija apstraktnog izričaja, živog previranja jezika i metafora umjetnik je izabrao onaj najbliži – informelističkoj praksi – zasnovan na goloj tvarnosti moćne slikarske materije i posvemašnje redukcije forme. Sve se u toj njegovoj slici temeljilo na gustoj kromatici kojom će postići začudne rezultate bez obzira na škrtost palete. Teško je objasniti kako je i zašto upravo na apstraktnim okušavanjima njegova tonska skala počela dobivati na finoći toplih pikturalnih vrijednosti crno-smeđih tonaliteta, uspostavivši njima toplu kolorističku gamu koja postaje jednako prepoznatljivim biljegom njegove osobnosti kao i vlastiti potpis.

Unutar razvojne linije apstraktnih okušavanja razabiru se dva zasebna vrlo ozbiljena koherentna ciklusa. Prvi se približuje pikturalnoj zasićenosti enformela (1964. – 1966.), a drugi slijedi vizionarnu liniju organičke apstrakcije i preko asocijativnih pejzažnih “projekcija” vodi prema široj regijskoj likovno izražajnoj komponenti (1967. – 1968.).

Prvotna ideja iz koje je potekao apstraktni ciklus začela se u sjećanjima koja su sezala u njegovo najranije djetinjstvo. Još je u dječačkim godinama Drempetić sanjao o slikarstvu odrastajući u idiličnoj prirodi donjostubičke inzule između dva potoka, uz oca soboslikara, kojeg je pratio kad je zajedno sa češkim slikarom Solârikom restaurirao freske po starim zagorskim dvorcima i crkvama. Prisjećajući se oronulih zidova iz starih baroknih zdanja s kojih se ljuštila boja, što ih se nagledao prateći oca dok ih je obnavljao, nadošla je ideja koja možda u prvom naletu i nije krenula s jasnim apstraktnim preferencijama. Ta su davna sjećanja na ostatke obojenih zidova i izljuštenih kratera žbuke kao davnašnji memento izronila u fragmentarnim isječcima. Ostaci zida – kako je nazvao slike tog najranijeg apstraktnog ciklusa – pojavili su se na njegovim slikama u pravokutnim ili bezobličnim formama i mrljama(Ostatak zida II, 1964., Ostatak zida II, 1965., Ostatak zida III, 1965., Ostatak zida, 1965.). Davno viđeni prizori izronjeni iz sjećanja pretopili su se na platnu u gustu, sočnu kromatsku materiju baršunasto smeđih, crnih, crvenkastih i pješčano sivih mrlja na kojima se ponegdje zadržala patina stare pozlate (Staro zlato, 1965.; Otok, 1966.; Pejzaž, 1966.). Listići pozlate utisnuti u gustu materiju boje isijavaju iz moćne kromatike plemenitom tvarnošću kultiviranog kolorita, a ta bogata kromatska struktura emanira vlastitu vitalnost. 

Nakon enformelističkih zasićenja na temu “oronulih zidova”, Drempetić se još doslovnije počeo oslanjati na ishodišne izvore. Okrenuo se zavičajnom krajoliku koji ga je prvi put baš tad inspirativno nadahnuo. U svom prirodnom okružju otkrio je plodnu vodu u kojoj se, kao u utrobi zemlje, iskristalizirala nova ne figuracijska (vidljiva) orkestracija snažne zvučnosti što se kao glazba razlijeva slikama nove faze. I dok u prethodnom ciklusu površina slike na ostacima zida živi vlastitim vitalitetom kromatskih struktura i estetskih pobuda, ciklus Vidici i srodni motivi, što ih je započeo 1966., u svojim ekspresivnim vizurama djeluju na našu osjetljivost finoćom tonalnih prijelaza i svjetlosnih efekata. Na površini zemlje, u dramatičnom rastakanju čvrste forme koja se čudesno rasplinjuje i uzbudljivo komeša, iskristalizirala se nova orkestracija zasnovana na svjetlosti. Čini se da se i zbog toga otvaraju prizori jake vizionarnosti s dalekim asocijativnim naznakama stvarnog krajolika više sugeriranog naslovom negoli stvarnim doživljajem (Vidici I., 1966.; Suton, 1967.; Vidici VI, 1967.).

 

REDUCIRANI ZAGORSKI PEJZAŽ 

 

Drempetić likovno izražavajući se tjekom desetljeća takve će transformacije reduciranog pejzaža još dosljednije referirati na zavičajni sjevernjački prostor (Hrvatskog zagoraja) i tragiku njegova rastakanja. Jer baš tad će slika postati duboko rezonantno tlo u kojemu se sluti nostalgija onih koji su se od toga tla morali otisnuti u svijet “trbuhom za kruhom” (Napušteni bregi, 1968.), noseći sa sobom u duhu drage uspomene koje poput svetinja u njegovim vizijama izranjaju u krhotinama. Na slici Daleki bregi (1968.) baš takve krhotine se pojavljaju iz mukle dubine u znakovitoj ikonografiji zagorskoga sela; tu je vizionarnim scenografskim imaginarijem iznova dodirnuo nadrealističku žicu.

Ipak prije nego što će se posvetiti zagorskom krajoliku zbila se još jedna epizoda Drempetićevih okušavanja – tematski izvorni i nikad viđeni ciklus bremenit nostalgičnom simbolikom i aluzijama protekloga doba. Riječ je o ciklusu starih zidnih Vura velikih dimenzija, simboličkog izričaja, čiji mu se motiv iz tradicijske baštine nametnuo krajem šezdesetih godina (1969. – 1975.). Amblematske su to slike bajkovitih i rustičnih “zifferblatta” preslikanih sa starih zidnih vura, koji su samom uvećanom dimenzijom uzdignuti do svojevrsnih simbola. Javljaju se kao relikti prošlosti čuvajući tragove stare pučke kulture te sjevernohrvatske regije (Vura V., 1970.).

Slikar Dremepetić zaista ne bi bio istinski sudionik (3.trećine 20.stoljeća), likovni ovodbnik da je propustio sudjelovati u pojavama koje su vrtoglavo mijenjale smjerove i načine likovnog novijeg Hrvatskog umjetničkog očitovanja. Početci formiranja umjetnikove izvorne svojstvenosti uklopaju se u koloplet tendencija koje prepoznajemo kao – sindrom – zapravo masovne postavangarde šezdesetih. Njegovo rano poklonstvo Zavičaju apstraktnih konotacija, osobno zaranjanje u prostor i doba, vrlo brzo je transformirano u ekstatične bljeskove svjetlosti – začudno je dohvatilo imaginativnu metafizičku dimenziju. Ipak kao izniman na ne ponovljiv način uspio je već u svom prvom slikarskom desetljeću amalgamirati “genius loci” Hrvatskog zagorja, na početku, kad u njegovu slikarstvu – bijaše apstrakcija. A taj najmanje poznati segment njegova opusa, iz aspekta novijeg, tj, ovodbnice likovnog jezika izražajno ne zaostaje za čitavim izrčajem osobnog, a bitan je ne smo kako bismo spoznali korijene Drempetićeve imanentne slikarske ontogeneze – već zbog potpunije slike tipološkog bogatstva osobnih poetika hrvatskog apstraktnog slikarstva.  

 Na izložbi u Galeriji Josip Račić predočena su djela   

   

  1.  Ratnici, 1962.

      ulje na platnu; 69 x 82 cm

      sign. d,.d.k.: DREMPETIĆ 1962.

           

  1. Očekivanje, 1962.

      ulje na platnu; 52,5 x 72 cm

      sign. d.d.k.: D.H.Z.

  1. Poslije katastrofe, 1962.

      jajčana tempera, ulje na platnu; 61 x 87 cm

      sign. d.d.k.: DREMPETIĆ HRČIĆ 1963.

  1. Posjet, 1963.

      ulje na platnu; 64 x 90 cm

      sign. d.d.k.: DREMPETIĆ HRČIĆ 63.

  1. Ostatak zida III, 1964.

      ulje, zlatni listići na platnu; 61 x 77 cm

      sign. d.d.k.: DREMPETIĆ 64.

  1. Potonuli brod, 1964.

      ulje na platnu; 71 x  93 cm

      sign. d.d.k.: Drempetić 64.

      privatno vlasništvo, Zagreb

  1. Ostatak zida II, 1965.

      ulje, zlatni listići na platnu; 100 x 78 cm

      sign. d.d.k.: DREMPETIĆ 1965.

  1. Ostatak zida III, 1965.

      ulje na platnu; 100 x 84 cm

      sign. g.l.k.: Drempetić 65.

  1. Ostatak zida, 1965.

      ulje na platnu; 100 x 84 cm

      sign. g.l.k.: Drempetić 65.

10. Staro zlato II, 1965.

      ulje, zlatni listići na platnu; 38,2 x 33 cm

      sign. d.d.k.: Drempetić 65.

11. Otok (Izvor), 1966.

      ulje na platnu; 33 x 38 cm

      sign.d.d.k.: Drempetić 66.

     

12. Pejzaž, 1966.

      ulje na platnu; 84,5 x 99 cm

      sign. d.d.k.: DREMPETIĆ 1966.

13. Vidici I, 1966.

      ulje na platnu; 91 x 111 cm

      sign. d.d.k.: DREMPETIĆ 1966.

14. Vidici VI, 1967.

      ulje na platnu; 40,5 x 40,5 cm

      sign. d.d.k.: DREMPETIĆ 67.

      privatno vlasništvo, Donja Stubica

  1. 15.  Suton, 1967.

      ulje na platnu; 30 x 34 cm

      sign. d.d.k.: DREMPETIĆ 67

16. Napušteni otok, 1967.

      ulje na platnu; 91 x 111 cm

      sign. d.d.k.: DREMPETIĆ 67

17. Napušteni bregi, 1968.

      ulje na platnu; 140 x 170 cm

      sign. d.d.dk.: DREMPETIĆ

      Zagrebački Velesajam, Zagreb

18. Daleki bregi, 1968.

      ulje na platnu; 140 x 170 cm

      sign. d.d.k.: DREMPETIĆ 68

      Zagrebački velesajam, Zagreb

19. Vura V, 1970.

      tempera, ulje na platnu; 112 x 90 cm

      sign. d.d.k.: DREMPETIĆ 70.

  1. Falačec plavoga, 1972.

      tempera, ulje na platnu; 110 x 130 cm

      sign. d.d.dk.: DREMPETIĆ 72. T

5 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.