NA MENE PUCAJU

NA MENE PUCAJU

31. kolovoz, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

 211059671951daea2468ad1303349647 orig

Drugi odabrani ulomak iz nove knjige Saše Radovića “Krakovi zla”

 

GLAVA IV.

„Tko se mača laća, od mača i pogine!“

Narodna poslovica

 

Remetinec kraj studenog 2011.

Jutro, sivo, magleno, obješeno na prozorske rešetke. Pogled

seže preko dvorišta za šetnju i zaustavlja se na fasadi s istim

takvim rešetkama od širokog plosnatog željeza. Svaku večer

policajac provjerava te rešetke da ih netko ne bi pokušao

prepiliti. To bi bilo moguće jedino s pilom za željezo, a takvu

alatku nemoguće je unijeti u zatvor. Kod prijema svaki

zatvorenik mora se skinuti do gola, svaki komad odjeće

policajac s gumenim rukavicama na rukama pregledava i

„prepipava“. Ne može se unijeti nikakav metalni komad, remen

za hlače, ključ, ručni sat, iglu… Knjige koje se čitaju u zatvoru ne

smiju imati tvrde korice, jer bi se u tim koricama mogla sakriti

pila za željezo.

Široki dijelovi rešetke nama služe umjesto hladnjaka, vani je

hladno i na njih stavljamo jabuke i jogurt.

Jutrom u 7 sati ulazi policajac u sobu i kontrolira jesmo li svi na

broju. Ako netko spava, budi ga, mora provjeriti je li živ, možda

si je prerezao vene?

Do doručka ostaje još čitav sat. Zavlačim se pod deku. Počinje

film, jedan od mojih „flashbackova“. Ponavlja se često, uvijek je

to isti film s istim detaljima, povratak s promocije iz Rijeke. Znam

da se to dogodilo 9. rujna 2010. godine iza 18 sati:

Nakon pet kilometara vožnje tunelom kroz planinu Učku otvara

se pogled na meki krajolik poluotoka Istre. Blage udoline

miješaju se s brežuljcima, nigdje nema oštrih bridova ili tamnih

rubova crnogoričnih šuma. Mnogi umjetnici pokušavali su

prenijeti na platno fascinantno preplitanje istarskih oranica i

kamena, ali nikome nije uspjelo kao akademskom slikaru, Vilku

Šeferovu. Taj stari majstor iz kultne grupe Zemlja,

sedamdesetih je godina prošlog stoljeća najbolje bilježio

koloplet smeđih, sivih i zelenih tonova prelijepog istarskog

krajolika.

Vozim polako, opušteno, još jedna borba s vjetrenjačama iza

mene je. Vraćam se kući nakon promocije moje knjige „Histria

terra nigra – vratite opljačkano!“ održane u riječkom grand hotelu

„Bonavia“. Na prvom katu, u dvorani hotela skupilo se stotinjak

posjetitelja. Nakon uvodne riječi Vesne Balenović, promocija je

prošla u razmjenama mišljenja i polemikama. Uz mnogo truda,

utrošenog vremena i troškova ostaje veliko pitanje, kakav

rezultat može proizvesti tih otisnutih 3000 knjiga?

Bit će još nekoliko promocija, okruglih stolova, bit će i poziva na

poneku TV emisiju, ali znam da je to borba s vjetrenjačama,

znam da još nije vrijeme, nema kritične mase da zgrabimo za

vrat ratne profitere i lopove koji su nam upropastili domovinu.

Dogodilo se ono što nam je 1975. godine poručio svojom

pjesmom hrvatski domoljub Bruno Bušić.

„Kad se oslobodimo srpskoga ropstva i stvorimo državu

vidjet ćete kako naši kradu. Svatko nas je krao

i potkradao, a najteže će biti kad nas naši budu krali

i prodavali svjetskim jebivjetrima, makrolopovima.

Navalit će na nas velike ptice grabljivice.

Kako nas spasiti od nas?

Bruno je dobro poznavao komunističke probisvijete koji su vodili

SFRJ, iste ove koji vode Republiku Hrvatsku od 1990. Golemi

broj branitelja – i ja s njima zajedno – bili smo naivni i glupi. Nismo

znali da gradimo ovu korumpiranu mrežu makrolopova –

karikaturu od države, kakva je danas Hrvatska.

Brunu Bušića ubio je agent SDB-a (Služba državne

bezbednosti) 1978. godine. Bruno nije dočekao „slobodnu“

Hrvatsku, ali možda je za njega bolje da je nije dočekao.

Hrvatsku je ubio Franjo Tuđman i onih njegovih 200

makrolopovskih obitelji. Porodice Tuđman, Šušak, Čermak,

Šeks, Vidošević, Todorić, Rajić, Jakovčić, Zagorec, Petrač,

Bandić, Barač, Žužul, Kutle, Horvatinčić, Štrok, Pukanić,

Vlahović, Cuccurin, Štern, Carić, Linić, Ježić, M. Lučić, Kalmeta,

Tedeshi, Glavaš, Sanader, Kosorica, i niz drugih – opljačkali su

Hrvatsku do gole kože i milijarde kuna ili eura prebacili na svoje

inozemne račune u poreznim utočištima. U dubokoj sjeni, u

tvrdoj konspiraciji stoje glavni Tuđmanovi planeri svih poteza i

26akcija nove Hrvatske, udbaška ekipa; Perković, Manolić,

Mustač, Gaži, Gregurić, Valentić,… Po pravilima sovjetskih i

drugih tajnih služba oni „nemaju ništa!“. Ne razbacuju se

dvorcima i golemim jahtama, njihovi milijuni sigurno spavaju u

svjetskim poreznim oazama.

Od samog početka države Hrvatske političkom vrhu prva misao

bila je – kako napuniti svoje džepove. Krenulo je s krađom

donacija dijaspore od pune dvije milijarde dolara, namijenjenih

nabavi oružja (dolar je tada vrijedio 2 DEM). Agresiju Srbije

najbolje su iskoristili ratni profiteri. Švercom hrvatske nafte u

SAO Krajinu, ali i direktno u Srbiju omogućeno je srpskim

tenkovima da ubijaju naše branitelje. Korupcija se razvila do

neviđenih razmjera, kao i devizne manipulacije. Carinskim

kriminalom i pljačkom putem državnog duhanskog monopola

punili su se, i još se pune, crni fondovi vladajućih garnitura.

Putem državnih poduzeća i kooperantskih tvrtki, autoceste,

tuneli, mostovi i dr., naplaćivani su nekoliko puta više od realnih

troškova. Pokralo se još i ono što je preostalo, sloj enormno

bogatih odmaknuo se daleko od osiromašene većine. Totalno

bezakonje i korupcija na svim razinama postalo je normativ

ponašanja.

Od Lijepe naše nije ostalo ni „L“. Hrvatska je opljačkana,

osiromašena, zemlja razorenih moralnih polja, čvrsto stegnuta

represivnim mehanizmima.

„Kako nas spasiti od nas?“ – upitao se Bruno Bušić.

U vrijeme Domovinskog rata ispitivao sam bivšeg visokog

dužnosnika SDB–a (inicijali R.M.). Ispričao mi je detalje o

ubojstvu Bušića. Još uvijek čuvam snimku s diktafona. Ukratko;

pet mjeseci, četiri agenta tajne policije SFRJ svakodnevno su

pratila Brunu Bušića u Parizu. Jedan agent kontrolirao je jedan

dio puta, preuzimao je drugi, zatim treći, četvrti… To su bili

iskusni profesionalci, znali su sve detalje, svaki Bušićev korak,

navike, dnevne rute…, mogli su izvršiti ubojstvo u svako vrijeme

dana ili noći. Čekali su samo „naredbu“ koja je stigla u listopadu

1978. godine.

Kako nas spasiti od nas? Može li se što pokrenuti, hoće li bar

netko podignuti glavu iz prašine? Hoćemo li se, kao uvijek,

27pokriti „hrvatskom šutnjom“ i kukavički zabiti glavu u pijesak. To

rade nojevi a ne ljudi. Ali, gdje su ljudi?

Od mog doma u Premanturi, naselju na samom vrhu Istre, dijeli

me nešto više od jednog sata vožnje. Bilo je kasno ljeto, kasno

popodne, crveno sunce spuštalo se na valovite vrhove i

neugodne niske zrake bole su oči. Glazba je prestala, na

vijestima su bile posljednje novosti iz svijeta; većina zemalja

izlaze iz recesije, ali ostaju teški problemi u Grčkoj, najave

problema u Italiji, Španjolskoj, Portugalu… U radio emisiju

uključuje se predsjednica Vlade RH, Jadranka Kosor i operetno

najavljuje opći napredak. Uvjerava nas da izlazimo iz recesije.

Nitko u to ne vjeruje, svima su nam znane laži s Markovog

trga11, ali svi šute.

Prokleta hrvatska šutnja! Prolazi još jedno mirno, toplo i tiho

ljeto, zavodi nas svojim rascvjetalim pupoljcima i igrom leptira.

Lijepa, nestvarna slika, ali ništa nije ni lijepo ni dobro. Duboki

jaz između hrvatskih tajkuna i prebogatih političara – i puka s

ruba egzistencije, ne može garantirati ni lijepu ni dobru jesen.

Mladi liječnici i inženjeri bez šanse za zaposlenje razmišljaju o

odlasku iz zemlje, starci-umirovljenici traže ostatke kruha po

smetlištima.

Zaustavljam se na odmorištu „Bale“ iako je to dosta daleko od

istoimenog naselja Bale. S obje strane autoceste nalaze se

ugostiteljski lokali i sanitarije u obliku istarskih kažuna, kamenih

građevina koje su služile kao spremišta na poljima. Na terasi

lokala nema gostiju i nakon popodnevne kave, nastavljam

prema Puli.

Predamnom su ravni potezi široke autoceste. Sa strana promiču

zaobljeni krajolici zelenog raslinja razbijeni bjelinom udaljenih

naselja s kamenim zvonicima. Prebacujem u šestu brzinu i

uvlačim se dublje u mekano sjedište.

Karakteristike koje izdvajaju Istru od ostalog korpusa Hrvatske

neosporna je geografska ljepota, položaj u srcu Europe i

11Markov trg – sjedište vlade RH i Hrvatskog sabora

 

 No, tu je još jedna specifičnost,

jedna iracionalna crta, mekoća u ozračju koju osjećamo u

kontaktima s ljudima ovog poluotoka. Tisuće godina ratova,

previranja, teških boleština i stalni pritisak stranih vladara za

potiranjem autohtonih korijena rezultirale su pasivnim prkosom

istarskog življa. Iako nikada nije izborena samostalnost, jer nije

bilo dovoljno agresivnosti, sačuvan je identitet i tradicija. Istranin

ili bolje reći Istrijan, (od najstarijeg naziva, Histria) tih je,

povučen, stabilan, tolerantan i radin. Nasuprot dojma mekoće i

blagosti, ti ljudi su čvrstog karaktera. Za razliku od ostalog življa

s područja Hrvatske i bivše Jugoslavije koje je u većini prečesto

nabijeno iracionalnim nacionalšovinizmom, Istrijani imaju

daleko realniji, tolerantniji i civiliziraniji stav. Ljudske vrijednosti

više se cijene nego brojanje krvnih zrnaca.

Vožnja blagim zavojima i tiho brujanje moćne mašine bmw-a

potpuno me je opustilo. Stigao sam na posljednju dionicu

autoceste prije Pule, ravnu i široku. A, onda iznenada bljesnula

je slika jakih svjetala automobila iza mene. Veliki automobil iza

mene približavao se velikom brzinom. Iako se prebrza vožnja

često događa na autocestama, izuzetno jaka, halogena svjetla

privukla su mi pozornost. Moj cijeli život obilježen je borilačkim

sportovima i zbog toga imam dobro razvijen osjećaj za

opasnost. U Domovinskom ratu, kao časnik i glavni instruktor

borbenih vještina Specijalnih postrojbi HV, četiri godine

podučavao sam naše specijalce kako onesposobiti protivnika.

Učio sam ih još nešto važno; kako izbjeći opasnost i preživjeti.

Tamni automobil u vrlo kratkom vremenu prišao mi je sasvim

blizu i našao se paralelno samnom. Bio je to audi A8. Nisam

skidao pogled s retrovizora, no tada sam okrenuo glavu prema

tom velikom automobilu. U momentu zabljesnuo je metal sa

zadnjeg sjedišta. Naglo sam spustio glavu i ramena na volan i

čvrsto pritisnuo kočnicu. Moj automobil opasno je zaplesao dok

je audi projurio pokraj mene i zamalo me okrznuo. Razmišljanje

u takvim momentima svode se na djeliće sekunde. Pitanje je,

jesam li dobro vidio što je taj metalni sjaj i je li to oružje? Nisam

začuo nikakav pucanj, ali uz mojih 120 kilometara na sat s

otvorenim krovom, pucanj oružja s prigušivačem ne bi se čuo.

29Svaki rizik treba izbjegavati. Imao sam dvije varijante. Jedna je

bila naglo povući ručnu kočnicu, okrenuti automobil i vratiti se

suprotnim smjerom autoceste. To je opasna varijanta, ali

sigurno je da bih izbjegao novi susret s audiem. Vrlo je

vjerojatno da me moji progonitelji ne bi pratili, ne bi se usudili

voziti u zabranjenom smjeru. Druga je mogućnost nastaviti put i

možda se ponovno susresti s tamnim automobilom.

Odlučio sam se za ovu drugu varijantu. Moj dvosjed bmw Z3

star je 14 godina ali ima motor V8 od 4.9 kubika s 32 ventila i

skoro 400 konjskih snaga. Audi A8 snažan je i brz, ali ne toliko.

Prebacio sam u drugu brzinu i dodao gas, a zatim gurnuo

polugu mjenjača u četvrtu. Z3 se propeo i pojurio. Vrlo brzo

dostigao sam audi. Sagnuo sam se ispod instrument table i

projurio s barem 100 kilometara na sat brže od audija. Pouzdao

sam se u činjenicu da je vrlo teško pogoditi malu metu iz jurećeg

automobila, bez obzira, je li u pitanju profesionalac ili ne. Zbog

toga sam se i odlučio na ovu varijantu.

Nakon nekoliko stotina metara u retrovizoru se tamni automobil

smanjivao. Zaostaje! Odahnuo sam, ali brzinu od 250 na sat

nisam spustio sve do naplatnih kućica.

Kroz glavu su mi prolazile slike s autoceste. Je li to bilo, to što

sam mislio? Je li netko želio pucati i je li pucao u mene?

Najlakše i najučinkovitije bilo vi takav poduhvat realizirati s AK

47, škorpionom ili s nekom drugom automatskom puškom.

Doduše, profesionalci ne vole automatsko oružje zbog buke

rafalne paljbe. Najčešće se plaćeni ubojice služe preciznim,

pištoljima kalibra magnum 22 ili stinger 22 s prigušivačima.

Iz Pule prema Premanturi vodi najljepša cesta u Istri. Od samog

početka, od skretanja s pulske zaobilaznice, cestu prati gusta

šuma borova i visokih pinija, s prodorima otvorenih vidika prema

moru. Sunce se već spustilo nad sami horizont, i osjećaj

nelagode zbog bljeska sjećanja na veliki tamni automobilom

izgubio se. Idilična aleja visokih borova i more koje se u jednom

dijelu pripija uz samu cestu, opija i odnosi crne misli.

„Tko se mača laća, od mača i pogine!“ stoljećima je stara

poslovica i nosi u sebi iskonsku istinu. Mislio sam da se ova

30poslovica ne odnosi na mene, mislio sam da mogu izbjeći svaki

napad. Naivno sam se pouzdavao u svoju vještinu i u neku višu

silu koja će me zaštititi. Zapravo, stalno živim u ratu. Za mene

Domovinski rat ni te 2011. godine nije završio, vodim ga od

1991. do danas. Htio sam slobodnu, poštenu Hrvatsku – dobio

sam karikaturu od države, prebogati kriminalni milje vlasti, i

apatični hrvatski puk na granici egzistencije.

Neosporno je da moj rad već dugo prate zaštitnici povlaštenih i

blago rečeno – znam da svakim danom sve više smetam. Znali

su i znaju svaki moj telefonski razgovor, svaki e-mail, svaki moj

kontakt. A, to je neosporno bio veliki rizik.

Nisam bio siguran da je na zadnjem sjedalu audia – sjedio

plaćenik, ubojica sve dok u garaži nisam otkrio sitnu rupicu

malokalibarskog zrna u naslonu suvozačevog sjedišta. Hitac je

došao otraga kada je moj automobil već pretekao audi. Pucao

je samo jednom, drugi puta nije stigao. Zbog otvorenog krova

mog dvosjeda nije bilo razbijanja stakala. Malokalibarsko zrno

velike izlazne brzine kao što je magnum 22 nemoguće je

potpuno prigušiti, ali pri vožnji s otvorenim krovom nisam čuo

pucanj.

Ni na kraj pameti nije mi bilo pozvati policiju. Znam kako bi sve

to završilo – odnosno kako ne bi završilo. Ako bi se istraga i

otvorila, trajala bi godinama, decenijima, po uobičajenom

hrvatskom modelu.

Malo olovno zrno obloženo tankom bakrenom košuljicom našao

sam na podu automobila. Prošlo je kroz naslon suvozača i

deformiralo se od udarca u limeni dio poda automobila.

Pomislio sam da je igra postala preoštra.

I zaista – četiri dana iza opisanog događaja na autocesti, doživio

sam tešku nesreću.

(Nastavit će se)

Još nema komentara

Uskoči u raspravu
  1. NWO
    #1 NWO 4 rujan, 2014, 16:30

    Prije UDB-a, sada SOA (+CIA & MI6) i koja razlika?!
    I dalje će se progoniti izdajice, kriminalci, klerofašisti, četnikoidi, ustašoidi, vehabije i svo ostalo terorističko smeće.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Odalamitelj
    #2 Odalamitelj 31 kolovoz, 2014, 03:32

    Saša Radović, kao antinomija Saši Broz, daje dojam medalje s dva lica koja dosta dobro simbolizira sadašnji poredak u političkoj fikciji Hrvatske.
    Zanima nas da li će gosp. Radović ovom svojom knjigom pokazati/dokazati – da se ubijanjem duhovnog vođe potlačenih od svakog člana njegovih sljedbenika samim time stvara – pomlađeni oblik izvornog svojstva kojeg više nitko ne može ubiti osim – samoga sebe. To je paradigma sudbine svakog jednoumlja, a ne samo onog koje je sjekirom raskolilo glavu Stjepana Djurekoviča.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.