MRŽNJU JE OSTAVILA AUSTRO-UGARSKA

MRŽNJU JE OSTAVILA AUSTRO-UGARSKA

19. rujna, 2016.

 

 

Zbog toga niko u Srbiji nije mogao da razume mržnju s kojom su kidisali na srpske vojnike i civilno stanovništvo. Odnos “braće” sa one strane triju reka osetio se već u prvim borbama koje su vođene 1914. Kako su se oni držali kada su u leto 1914. godine krenuli da porobe Srbiju, unište je kao državu, možda najbolje ilustruju podaci o broju odlikovanih vojnika i oficira – Hrvata, muslimana, Slovenaca, pa i Srba – za podvige u tom pohodu. Samo za “junačko držanje” u Mačvi, 1. novembra 1914. godine, odlikovano je na stotine Južnih Slovena raznim medaljama i ordenima, a na stotine je unapređeno u “korporale”, “feldvebele” i “cugsfirere”… Neki su dobili i najviša odlikovanja koja su uopšte postojala u carstvu Habsburga – Orden viteza Marije Terezije

IZVOR: www.novosti.rs

Mnogi i najdobronamerniji prijatelji Srbije skloni su da povremeno upozore da zaboravimo prošlost, da zaboravimo šta nam se događalo u prošlom i pretprošlom veku, da zaboravimo istoriju, da se okrenemo budućnosti i da gradimo novu i drugačiju Srbiju. Ne sumnjajući nimalo u njihove dobre namere ponekad im je teško objasniti da nažalost Srbi i Srbija ne mogu da pobegnu od istorije, da je ona isprepletena sa svim onim što nam se i danas dešava. Susrećemo se sa njom na svakom koraku naše svakodnevice.

Kada je prošle godine Milorad Pupovac na predstavljanju Biltena Srpskog narodnog vijeća “Govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2015” rekao “da je sve očitiji nacionalizam u Hrvatskoj od ulaska u EU i da ga raspiruju političke stranke koje napuštaju svoje demohrišćanske korene i usmeravaju ga u političkom delovanju u savezu s onima koji ne samo da su nacionalisti, nego zastupaju i pronacističke, odnosno proustaške stavove”, verovatno ni jednog trenutka nije pomislio da će te iste reči morati da izgovara i ove godine. Rehabilitacija Stepinca, poništenje presude Glavašu, Knin, Srb, ustaški pozdravi u dvorani „Lisinski“, uzvikivanje parole “Za dom spremni” na svakom koraku, ne da samo podsećaju na prošlost, nego nagoveštavaju povratak u prošli vek. U devedesete, sedamdesete, u 1941. godinu i na, već pomalo zaboravljenu 1914. godinu. Na potisnuta sećanja na zverstva hrvatskih i muslimankih jedinica u Mačvi i širom Šumadije u Prvom, odnosno Velikom ratu. I eto nas opet u susretu sa istorijom, sa dalekom 1914, bez spominjanja zlodela prema Srbima u Hrvatskoj i Bosni Hercegovini u oba rata, već samo na teror i krvoproliće u Srbiji posle austrougarskog napada.

Odmah posle prvih ratnih operacija, nastalo je opšte razočaranje u “braću” preko Drine, Save i Dunava. Niko nije mogao da razume surov i neljudski odnos Hrvata, muslimana, pa i Slovenaca prema civilnom stanovništvu. Broj Južnih Slovena u austrougarskoj armadi nije bio nepoznanica za srpski politički i vojni vrh. “Politika” već 1. avgusta 1914. godine, znači petog dana od objave rata, objavljuje tekst “Austrija je gurnula Slovene na Srbiju” u kome se uočava glavni strateški pravac i računica Beča koji se svodi na konstataciju:

– Ako naši slovenski pukovi pobede Srbiju, onda nema šta da se brine. Ali ako Srbija potuče njih, onda će kod tih potučenih austrijskih Slovena ostati strašna mržnja na Srbiju – zapisano je tada.

Nije nimalo teško sravniti ovu računicu jer ćemo njene posledice osećati kroz ceo dvadeseti vek, a osećamo ih, kao što vidimo, i danas.

Uoči napada na Srbiju komandni kadar je neprestano vršio indoktrinaciju Južnih Slovena paklenim govorima prožetih mržnjom da Srbi nisu zapravo ljudi. Manipulisalo se i sa Blagoslovom Pape Pije X u kome poglavar iz Rima blagosilja vojnike Crno-žute morahije. Menjan je, skraćivan i nadopunjavan… Papino slovo je prepravljano, izbacivani su opšti mirni delovi, pooštravani drugi… i to kako je ko stigao, od kardinala i biskupa do četnih kapelana. Jedan od njih, kapelana, će izgovoriti sledeće reči:

– Viena je branik Svete stolice. Stoga, neka je ruka u kojoj stežete mač Vatikana, blagoslovena. Primite na sebe blagoslov Oca našega. Vi ste njegova sveta vojska koja će za nekoliko dana pokoriti taj divlji narod i zemlju njihovu. Šta – narod, to nije nacion već čopor šizmatika. Čopor se mora ukrotiti, poslušnosti dozvati, u pravu veru krstiti. Deco Crkve nek ste blagosloveni. Oprost ste od Oca našega na zemlji dobili. Primite ga mirno, kršćanski na sebe – najavio je zlo koje će uslediti ovaj kapelan.

Najgori su bili Sloveni iz Austrije

Pola godine kasnije, tačnije 20. januara 1915. godine u listu “Pijemont”, piše:

– U ovome strašnom ratu najgori su bili Sloveni iz Austrije… Umesto da na austrijsku objavu rata Srbiji odgovore krvavim nezadovoljstvom, austrijski Sloveni pošli su na Srbiju s ropskom mržnjom – zapisano je tih zimskih dana 1915.

Na pogrešne procene u Beogradu, koje će se uzgred rečeno, provlačiti ceo celcati dvadesti vek, da će se “braća” masovno predavati na srpsku stranu, presudno su uticale mnogobrojne manifestacije “srpsko-hrvatskog bratstva”, u godinama koje su prethodile ratu. Početkom 1912. godine, 163 zagrebačka studenta bili su gosti Beograda i kleli se u Srbiju kao jugoslovenski Pijemont, a domaćini su ih oslovljavali “dragom i najdražom braćom”. I Slovenci su bili dočekivani kao “najrođeniji”. U ovim susretima dolazilo je do bratimljenja i zaklinjanja na vernost “do groba”.

Zbog toga niko u Srbiji nije mogao da razume mržnju s kojom su kidisali na srpske vojnike i civilno stanovništvo. Odnos “braće” sa one strane triju reka osetio se već u prvim borbama koje su vođene 1914. Kako su se oni držali kada su u leto 1914. godine krenuli da porobe Srbiju, unište je kao državu, možda najbolje ilustruju podaci o broju odlikovanih vojnika i oficira – Hrvata, muslimana, Slovenaca, pa i Srba – za podvige u tom pohodu. Samo za “junačko držanje” u Mačvi, 1. novembra 1914. godine, odlikovano je na stotine Južnih Slovena raznim medaljama i ordenima, a na stotine je unapređeno u “korporale”, “feldvebele” i “cugsfirere”… Neki su dobili i najviša odlikovanja koja su uopšte postojala u carstvu Habsburga – Orden viteza Marije Terezije, koji je odlikovanom automatski donosio baronsku titulu, austrijsko, odnosno mađarsko plemstvo. Među onima koji su proglašeni za viteza Marije Terezije za pokazano junaštvo u ratu protiv Srbije 1914. godine nalazio se i poručnik Gojkomir Glogovac, Hrvat iz Bileća.

Prilikom drugog prelaska preko Drine, 2. septembra 1914. godine, pripadnici 42. domobranske Vražje divizije tri dana fanatično su jurišali na srpski odbrambeni pojas na Adi Kurjačici. Ova jedinica je nanela ogromne gubitke Drinskoj diviziji II poziva. Na srpskoj strani palo je 9 oficira, 6 podoficira i 550 vojnika…

Područje na kome je operisala ova divizija, najteže je stradalo u Prvom svetskom ratu. Prema popisu stanovništva 1910. godine, Podrinje je imalo 242.420 stanovnika, a deset godina kasnije 186.627. Prema austrijskom popisu iz jula 1916, Šabački okrug je imao 76.706 ljudi manje nego 1910. Broj muškaraca smanjen je za 57.968, a žena za 18.738.

Borbenost Hrvata i muslimana

Jedno od divljanja austrougarskih vojnika 1914. godine u Mačvi, zabeleženo je u selu Dublje kod Šapca. Srpski vojnici su u jednoj kući našli šestoro zaklane dece. U sledećoj, naišli su na četvoro dece sa odsečenim glavama stavljenim pored njih, a na petom je ostala glava da visi… Deca su bila poređana na stolovima. U selima su nailazili na ljude obešene iznad kućnog praga, ili povešane o stabla voćaka, i to starce, žene i decu, ili pak poklane u kućama i dvorištima… Kada su priupitale preživelog starca kakvi su to ljudi koji su činili ove strašne zločine, odgovorio je “Ne znam ko su, ali govore srpski”.

Vesti o masovnom ubijanju dece u Mačvi stigle su i u Hrvatsku. Pojedinci su bili zgranuti u toj meri da se nisu ustručavali, i pored strogih mera vlasti, da izraze svoje negodovanje. Izvesni Ištvan Horvat, ratar iz okoline Osijeka, u seoskoj kafani je negodovao:

– Što su našim bila kriva srbijanska nejaka deca u kolijevci, da su ih klali – zapitao se on.

Ubrzo je, međutim izveden pred sud i kažnjen strogim zatvorom “zbog širenja lažnih vijesti”.

Jedan od dokaza za veliku borbenost Hrvata i muslimana u sukobima sa srpskom vojskom je i podatak da je samo u bitkama u Mačvi, iz Treće bosanskohercegovačke regimente, od oko 80 oficira i 3.000 boraca, živote izgubilo više od polovine komandnog kadra i preko 1.200 vojnika.

Za razliku od Čeha, iz Osmog (praškog) korpusa austrougarske vojske, borci hrvatskih formacija, nikad se nisu predavali, borili su se poslednjeg metka. Kada nisu imali drugog izbora, osim smrti ili predaje, dizali su ruke uvis. U decembru 1914. godine, na prilazima Beogradu, kod Torlaka, izginula je većina pripadnika 79. Jelačićevog puka, sastavljenog uglavnom od Hrvata. Pod naletom srpskih jedinica, zasipani artiljerijskom vatrom, počeli su da se predaju tek kad ih je preostalo stotinu-dve…

Možda bi neko preko Save i Dunava mogao da porazmisli o rečima Stipe Šuvara da se “duhovna osnova hrvatskog nacionalizma nalazi u mističnom shvaćanju bića nacije, u fetišiziranju vlastite nacije…” T

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. klarens
    #1 klarens 22 rujna, 2016, 05:24

    Stoko sitnozuba
    =======================
    Koji vam je klip
    =======================
    Ova izmetina od teksta je
    =======================
    standardni proizvod
    =======================
    SPC vukodlaka
    =======================
    Umjesto da se Bogu mole
    =======================
    Dok jedan drugog gule
    =======================
    U brdovitoj chamotinji
    =======================
    Preslagivaju stoljetne lazhi
    =======================
    Lakirovka i tako to
    =======================
    Koji vam je klip
    =======================
    Stoko sitnozuba
    =======================
    Ovakve degenerichne
    =======================
    Uradke naprosto moramo
    =======================
    IGNORIRATI !!!!

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. historicar
    #2 historicar 20 rujna, 2016, 06:25

    SRBIN NEMA SKUPNE MEMORIJE
    A MEMORIJA JE POKAZATELJ CIVILIZACIJE

    Proslog tjedna su Beogradom defilirali otvoreni SRBIJANSKI NACISTI. Od tog nitko nije postavljao pitanja, jer u Srbiji nema skupne memorije pa tako ni uloga srpskih despota u srbijanskog povijesti ne razjasnjava mitomaniju onih koji manifestiraju kao nacisti uzvikujuci parole protiv (anti)fasizma. O tome agenti KGB rasuti po Zapadu nisu potpisivali ikakve ‘peticije’. Ni Pupovac nista nije rekao o pravu Srbijanaca da pjani od mrznje hodaju svijetom teturajuci se od krajnje ljevisce do krajnje desnice, a sve sto je pravo i prvasko oni pripisuju – ustasama. Bez obzira stzo je srbijanski kralj Petar I. u Bosni bio – vodja ustasa.

    Evo sta je to tome pisao beogradski NIN prije skoro trideset godina:

    “Ideal Ante Pavelica i najveca historiska licnost bio je STEVAN NEMANJA. Zato sto je poklao bogumile od djeteta u kolevci i zatro im svaki trag. Pored toga, osnovao je Srpsku pravoslavnu crkvu koja je prezivjela raspad srpske drzave i prosirila pravoslavlje tamo gdje ga nikad nije bilo. Pavelic je tako hteo da Ustaski pokret bude ekvivalent Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je sacuvala identitet naroda…” (v. NIN, Bgd, 10.04.1988,s.7).

    PITANJE: Dok neki zapadni mesetari zazivaju srbijanske zasluge za 27. mart 1941, u isto vrijeme Srbijanci u Beogradu njima uzvracaju: ‘Nacisti su pobijedili u Beogradu i nikad mrznja protiv Zapada nije u Srbiji bila toliko jaka, kako za ‘anglosaksonskog teroristickog bombardovanja Nisa 1942 godine”, tako ni u proljece 1999.

    Problem je u tome sto je Rusija, kao sljednica SSSR-a potpisala ‘Zavrsni dokumenat Helsinske konferencije’ i pretvorila se u ‘Zajednicu nezavisnih drzava’, u kojoj je Rusija, po onoj Orwellovoj – ‘malo nezavisnija’ od drugih ‘nezavisnih drzava’, a posbno od Ukrajine.

    No, sve bi sa Srbijancima i Srbima islo ‘do istrage vase ili nqase’, da Hrvatska nije punopravna clanica NATO Saveza, nakon sto je dokazala da je i goloruka Hrvatska vojska porazila prenaoruzanu srbijansku JNA (kojoj su i Svedjani profavali tesko naoruzanje). Hrvatska zna da ‘Rusi nisu lud narod’, jer ipak imaju najrpostraniju drzavu na svijetu. A srbijanski psihhijatar Raskovic je u Banskim dvorima 1991 izjavio ‘Srbi su lud narod’, da bi zatim i sam dospio u Psihijatrijski odjel beogrdske Klinike Car Dusan.

    Hrvati to odavno znadu, a jedino sto bi eventualno moglo zacuditi naivne i neupucene je – znajuci da Srbijanci nemaju skupne memorije koja bi se sastojala od istinskih zbivanja u granicama drzave Srbije pa kradu tudju povijest i izmisljaju svoje pobjede a slave samo svoje poraze.

    Rusi se koriste ludjacima kao ‘krunskim svjedocima’ u dijalogu Lavrov – Kerry…

    A prava istina jeste: Bosna je uzela dobrovoljno Isusovu vjeru jos za zivih apostoja i svoje bogostovlje pisala svojom drevnom ILIRICOM. Rusija je postala krstena tisucu godina nakon Bosne u kojoj pravoslavlje koristi i bosnasko pismo i bosanski jezik (koje je Juraj Krizanic isao usavrsiti pa ga je car Aleksei za nagradu poslao u – Sibiriju, gdje je odlezao petnaest godina)…

    Nije to ‘medvjedja usluga’, to je ‘usluga medjedima’. i u RS-uziji.

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code