MOJI SAMOSTANSKI DANI

MOJI SAMOSTANSKI DANI

6. lipanj, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

 

U pazinskom sjemeništu ostao mi je u živoj uspomeni direktor i profesor don Božo Milanović i profesori Serafin Mičić i naš pater Teofil Velnić. Patru Teofilu Velniću ukrali smo protezu kako zadnji sat nebi mogao ispitivati one koji su imali šansu dobit negativne ocjene, naravno, na kraju školske godine. Kad je bolovao pazili smo ga na smjenu. Mene je zapalo brinuti se ako mu što treba šest sati prije smrti, pa mi je pričao o Andriću i Krleži tko su im očevi i rekao da je Andrićev najbolji roman biografski Prokleta avlija, Krležin Filip Latinović. Kazao mi je da je poznavao njihove očeve. Ali, oni nisu nosili njihova prezimena

Napisao: Ante Matić

Dragi fra Andrija želećii ti dobro zdravlje i čestitajući  reizbor za Provincijala najstarije hrvatske franjevačke provicije, u meni se probudile neumrle uspomene na dane i godine provedene u  Zadru, Pazinu, Dubrovniku, Košljunu, Splitu, Firenci, Sieni…

Kao da je jučer bilo kad sam početkom sedamdesetih minulog stoljeća došao u smostan svetoga Frane u Zadru i prve noći nisam mogao odmah zaspati. Ni danas ne znam čega sam se bojao i zašto dugo u noć nisam usnuo. Prvi put sam bio pokriven plahtama ispod kojih sam buljio kroz prozor u zvonik koji se vidio i pročelje crkve na mjesečini. Ujutro banuo je u sobu magistar fra Alfons Orlić  i glasno rekao: – Faljen Isus i Marija!

More je slano

Nas dvadesetak dečkića momčića poskočili smo iz kreveta kao kamenčići iz praćki, žurno se oblačili, umili, sišli u klaustar, malo se progibali i otišli na misu. Promatrao sam sliku na oltaru, kipove i pokrajne oltare i shvatio da se nalazim u lijepoj i staroj crkvi, kakvu do tada nisam vidio u životu. Poslije mise, išli smo na doručak. Dobri i blagi brat fra Sebo svakoga od nas je lijepo pozdravio i ponešto utješno rekao, jer je kužio kako smo nesigurni i pomalo zbunjeni u novoj sredini, u kući molitve i pokore – franjevačkom samostanu.

U blagavaonici privi put sam vidio provincijala patra Jerku Bakotina, blistavog oratora i profesora Vjenceslava Banderu i još neke fratre kojih se, nažalost, ne sjećam više. Svi smo stali kod stolova na svojim mjestima i molili prije doručka. Prvi put, vjeruj mi fra Andrija,  u život sklopio sam ruke i molio prije jela. Krišom sam zirkao na sve strane i vidio da svi drže sklopljene ruke. Oko mene, s desna i lijeva bili su:  Veselko Grubišić,  Petar Ljubičić, Fabijan Batinić, Jozo Bagarić, Ilija Bagarić, Željko Kovačić, Ante Grizelj, Stjepan Crnogorac, (ubili ga udbaši u Sloveniji) Anselmo Stulić, Deronja, Vidas, Peranić…(neka mi ne ubroji u zlo ako sam nekoga zaboravio).

Kako sam zakasnio nekoliko dana u sjemenište, fra Veselko mi je tiho rekao i pokazao prstom  pravac Bandere, govoreći tiho kako nitko ne zna tako dobro propovijedati kao on i da je studirao na nekoj Sorboni. Zaista, nitko mu nije bio ravan za propovijednicom od svih svećenika koje sam slušao u životu, a slušao sam ih jako mnogo u Hrvatskoj, Bosni i Italiji. Nikad neću zaboraviiti njegov govor na Božić u zadarskoj katedrali. Crkva je bila dupkom puna i bilo je podosta vjernika koji nisu mogli ući u crkvu. Od nekih rečenica sam se ježio, neke su me ushićivale, a neke su me radovale i budile u meni nešto beskrajno lijepo i tajnovito. Kako bi bilo dobro da se objelodane Banderine propovijedi. Te rečenice bile su jednostavne i duboke, a riječi u njima gorjele su kao ivanjske vatre po brdima moga zavičaja.

Poslije doručka išli smo na nastavu, u zgradu kraj katedrale. Direktor je bio pater Bandera, a meni je ostao u živoj uspomeni profesor Gregov i naš fra Gabro. Poslije nastave, išli smo natrag u samostan svetoga Frane na ručak. Poslije ručka bilo je određeno slobodno vrijeme, a poslije toga išli smo u šetnju po dvojica. Ni danas mi nije jasno zašto nam je magistar govorio da ne držimo ruke u džepovima i da idemo dvojica po dvojica. Oni stariji su išli prvi, a mi mlađi za njima uz more,  rivom pokraj fakulteta i muzeja, pa kroz park i natrag. Dva puta u tjednu išli smo se kupati s druge strane zadarske uvale, i igrali se ispod borova u Boriku. Tada smo otkrili da je more slano i da se lako pliva, mnogo lakše nego u rijeci ili jezeru i shvatili mi gorštaćici iz dinarskih i herceg-bosanskih vrleti da se ne smije psovati. Ante Grizelj prvi je kušao more i povikao da je slano. I svi smo iza njega s dlana kušali slanost mora. Učili smo da je slano, ali tek smo povjerovali kad smo se došli kupati na Borik. Poslije kupanja išli smo u učionicu i učili. To je bilo ponajteže od svega u samostanu. Trebalo je sjediti nad knjigom, učiti, šutjeti, a nama se igra i razgovara, pa smo krišom dobacivali papiriće i potihe riječi. Iza toga bila je vačera, a poslije večere slobodne rađe, večernja molitva i odlazak na počinak. Oficirska djeca bacali su kamenje i razbijali prozore na učionici, a i na crkvi. Kamenje je padalo u sobu gdje smo učili. Gvardijan se žalo vlastima, a oni nisu ništa poduzimali, pa smo nas nekoliko momčića gorštačića, hajdučića, ukrotili te zločaste dečke na naš način. Neću to otkrivati kako jer sam to opisao u romanu koji će uskoro izići, pa neću to otkrivati u ovom pismo fra Andriji. Uglavnom, da skratim, sačekali smo ih i izdegenečili. Pale su i psovke po naški, onako kako smo lajali u selima iz kojih smo došli u Zadar. Nismo se još bili od toga odvikli. Živeći u samostanu, polako  se čovjek navikava na pravila i način života u samostanu i oslobađa loših navika koje je ponio sa sobom iz mjesta rođenja. Nije to bilo baš tako lako.

Profesor don Božo Milanović

Nakon prve godine, išli smo u drugi rauzred u Pazin. Pade mi na pamet, pa ne smijem ne spomenuti kako smo doživjeli atentat na Kennedyja. Naši uzori kojima smo se mi mlađi divili, bili su tada studenti fra Rafo Romić, fra Mate Mandac, Stanko Škunca, Anted Čupić, Trinaijstić, (zaboravio sam mu ime) fra Hinko Balajić i još nekolicina kojima sam, nažalost, zaboravio imena, hodali su klaustrom nemirno i slušali preko radija o atentatu na Kenneyija. Kad se čulo da je preminuo od rana, otišli su šutke, a mi mlađi isto tako šutke smo išli učiti. Kenedijeva smrt sve nas je pogodila kao grom iz vedra neba. Ja tada nisam razlikovao katolika od Amekikanca, pa kako je Kennedy bio katolik, mislio sam da je bio Hrvat. Mnogo ljudi u našim krajevima tako je mislilo, pogotovu oni koji su bili nepismeni. Iz Zadra u drugi razred otišli smo u pazinsku gimnaziju. Preskočit ću Košljun i kasnije ispričati opširnije. Košljun je nešto posebno što zahtijeva opširniju priču. Novicijat. Novaci. Nas desetorica, magistar fra Ivo Peran, pater Nikola Španjol, pater Dinko Čulina, pater Andrija Vlašić (silno duhovot ), brat Srećko (baš je dobro spremao jela)… brkati čovjek Luka Stanić iz Duvnjskog sela Kuk. U Košljunu Nijemci u štali spalili 82 staraca, žena i djece kao nekakvu odmazdu i njegov opasni pas, koji je noću čuvao otočić. Možda je taj Luka našao utočište na tom otočiću kao jedan od preživjelih iz toga spaljena sela, kad su oni jadnici izgorjeli u pojati Joze Stanića. Možda je Luka uspio izbjeći tu zlu sudbinu, možda je pobjegao iz užasa i našao utočište kod fratara na Košljunu. Taj Luka nikud nikad nije odlazio s Košljuna, pa čak nije prelazio ni do Punta. Obrađivao je vrt, kopao, sadio, hranio psa, tamo je živio samotno u onoj kućici pri vrtu. Kad sam bio u novicijatu na Košljunu još nisam znao za tragediju duvanjskih sela Kuka i Luga. Kasnije sam saznao za taj strašni zločin njemačke neke Princ Eugen divizije, kako su je naši ljudi nazivali kad su pričali o toj tragediji. Znam samo da me Luka rado vidio i srdačno svakoga puta pozdravio po našku, duvanjsku.

U pazinskom sjemeništu ostao mi je u živoj uspomeni direktor i profesor don Božo Milanović i profesori Serafin Mičić i naš pater Teofil Velnić. Patru Teofilu Velniću ukrali smo protezu kako zadnji sat nebi mogao ispitivati one koji su imali šansu dobit negativne ocjene, naravno, na kraju školske godine. Kad je bolovao pazili smo ga na smjenu. Mene je zapalo brinuti se ako mu što treba šest sati prije smrti, pa mi je pričao o Andriću i Krleži tko su im očevi i rekao da je Andrićev najbolji roman biografski Prokleta avlija, Krležin Filip Latinović. Kazao mi je da je poznavao njihove očeve. Ali, oni nisu nosili njihova prezimena. Pitao me hoću li biti svećenik, a ja sam mu rekao da nemam još zvanje i ako mi Bog da zvanje, bit ću franjevac, ako ne bit ću pisac. To ga je malo kosnulo, pa mi je povjerio kako su stradavali fratri naše provincije u ratu i poraću. Pričao mi je što se dogdilo na otiočiću Daksi, pa kako su Sokola ubili partizani i Blažića.. .Ježio sam se dok je on to pričao i ne znam zašto mi je prije smrti, na smrtnoj postelji povjerio strašnu tajnu o stradanju naših fratara, pa sam godinama nosio u sebi tu strašni tajnu, kao živu ranu, s onom o pogibiji mojih ujaca i strica od partizanskih prokletnika, kako ih je nazivala moja baka, kojoj nije bilo lako izmamit osmijeh. Svi se u kući nečemu smiujili, a ona sjedi iza šporeta i šuti. Partizana su joj ubili dva sina ispred kuće. Ujac Stipan imao je tek 15. godina. Don Božo nam  je jednoga dana pričao kako je pomoću istarskih svećenika, naroda hrvatskoga u Istri i jednolg Francuza, koji je bio u međunarodnoj komisiji za Istu i Trst, njegova prijatelja pripojio Istru majci Hrtvatskoj. Pazin mi je ostao u dragoj uspomeni. Jedino je onaj profesor Milovan, čudno se ponašao prema nama đacima koji smo bili u habitima i nastojao nas ismijati u razredu, pa sam mu ja jednoga dana u hodniku, poslije sata, po našku duvanjsku, odvalio rečenicu i nikad više nije nikoga od nas nije dirao za pasić i habet i rugao se na neki svoj primitivni način. Ta moja rečenica toliko ga je zgromila da je otišao od mene bez riječi. Morao sam se sutra ujutro ispovjediti. Tada su u toj gumnaziji učili kardinal Josip Bozanić i njegov stariji brat Antun i biskup Milanović, koji nije dao Dajlu, pa morao u prijevremenu mirovinu. Joso Bozanić bio je dobar branić kad su loptali fratrići i popići. Prođeš ti, ne prođe lopta i obratno. Deronja je igrao fantastično i mogao je zaigrati u bilo kojem klubu prve lige. Kad smo bili u novicijatu na Košljunu glumio je svečića. Otišao je nečasno iz samostana. U toj važnoj  utakmici mi smo pobijedili, pak mi je, vjerovali ili ne, nedavno uz kavu i razgovor na Kaptolu, u šali kardinal prigovorio, zašto sam ga oborio i nisam dao da postigne gol. Bio sam to i zaboravio, a on me podsjetio na utakmicu fratrića i popića, pa sam mu priznao da sam mu podbacio nogu i nije postigao izjednačujući gol. Da sam znao da ćeš biti kardinal nebi ti podbacio nogu, kažem ja njemu, a on  meni u  šali  veli: Vješto si mi podmetnuo nogu, pa sam pao prije pucanja na gol. Kad sam se našalio jetko, da sam postao fratar bili me učinio biskupom, zagonetno se nasmiješio i nije niša rekao, a ja mislim da bi on to učinio. Baš šteta što sam otišao iz samostana. Čudni su putovi Gospodnji. Tko bi onda mogao i pomisliti u Pazinu da će taj skromni, tihi mladić iz Vrbnika postati kardinal.

General Banina

U Pazinu smo imali kravu i u vrtu povrće. Fra Dragutin je vikao jednoga jutra na Željka Kovačića, jer je pojeo kajmak, koji je on redovitio svakoga jutra stavljao na kruh i slasno jeo. Orali smo onu njivu ispod samostana. Imam čak i sliku, kako fra Bernardin  goni volove, fra Veselko ojka da idu brazdom, a fra Tomislav pomaže mi držati plug. Onda se dogodilo da sam baš na toj njivi čuo od patra Dinka Čuline da je stigao  poziv za vojsku. Otišao sam u Tetevo, pa u prekomadu u Skoplje i Ohrid i odslužio tu njihovu vojsku. Za dlaku sam izbjegao robiju. Neki me se zastavnik bivši četnik Pantić bio dovezao kao đavo nekrštene duše, pa govori kao nema Boga, kako je vjera popovska izmišljotina, pa kako su vjernici nazadni i neprijatelji Tita i partije, pa kad mi je jednoga dana prekipjelo odsjekao sam mu onako kako to rade moji gorštaci Duvnjaci, kako su ti njegovi partizani zločinci koji su ubili moje ujce i još neke Borčanaca na pravdi Boga, na kućnmim pragovima, pa kako su ubijali ljude poslije rata, bez suđenja. Upali bi noću  u kuću odveli čovjeka na nekakve njihove informativne razgovore i nikad se nitko od onih koje su odvodili, nije vratio svojoj kući, niti se  saznalo kako je skončao i gdje su ga oznaši zakopali. Tako je u mom rodnom sedlu nestalo 7 ljudi. Svi su bili oženjeni imali djecu. On me prijavio kapetanu Siljanovskom, a ovaj me poslao na raport pukovniku Nini Novakoviću jer pred kapetanom nisam htio ništa reći, a pukovniku sam sve ispričao kako je bilo, kako me zastavnik maltretirao i vrijeđao, pa sam rekao istinu o stradanju mojih ujaca i strica i još nekih ljudi iz našega sela. Taj pukovnik poslao me generalu Anti Banini, koji je bio komandant Skopske vojne oblasti. Sam u sobi s tim generalom, Antom Baninom, predratnim komunistom i partizanskim prvoborcom, rekao sam kako sam iz duvanjusklog sela Borčana, pa kako su stradali moji ujci i stric i još neki ljudi iz moga rodnoga sela, pa kako me zastavnik maltrertira i stalno govori kako nema Boga i da su popovi lopovi i da on to nema pravo po zakonu. On me priupitao da ponoviom iz kojeg samno sela i pitao hoću li biti svećenik, a ja sam mu odgovorio da je to moj osobni izbor i što njega briga što ću ja biti u životu. Čudno me pogledao i ništa nije rekao. Neko smo vrijeme šutjeli. Rekao sam mu i to da je ujac  Stipan imao samo 15 godina kad su ga ubili partizani pred kućnim pred očima bake i moje majke. Ponovo me pitao kako se selo zove i kad je to bilo, pa kad sam mu rekao godinu i dan kad su pobijeni moji ujci i još neki Borčanci, on je sjedio za svojim masivnim stolom, i šutio;  ja sam stajao u stavu – mirno. Očekivao sam vojni sud i zatvor, a taj general Ante Banina  partizančina, dobro me odmjerio od glave do pete i najednom dreknuo kao da je poludio: “ Marš van! Javi se kapetnu Siljanovskom sutra ujutro na raport. Marš van, da te moje oči više nikad ne vide. Van, van! Marš!

Kasnije sam saznao da je četom koja je pobila moje ujce i Borčance tada zapovjedao partizanski major Ante Banin. Bio sam licem u lice s ubojicom mojih ujaca, a  da nisam znao. On je znao. Zato me istjerao iz svoje kancelarije, kao psa!

Premjestili su me iz Tetova u Ohrid. To su oni zvali – prekomanda. Tamo sam upoznao Stanka Hočevara, sada nadbiskupa u Beogradu i još neke sjemenštarce koji su postali svećenici i svećenika Tonija Mutnika, koji je poslije odsluženja vojske  otišao  u Australiju. Poslije vojske, fra Veselko Grubišić i ja maturirali smo i provincijal Benko Tulić poslao me na teološki studij u Firencu, a Veselka i Antu Čotića u Bolcano, Stulića u Bolognu, a Rafo je već bio u Rimu i moj imenjak fra Mijo Brlek, koji me volio kao da sam mu netijak. U Firenci sam zatekao fra Iliju Barišića, fra Ivana Čuturu i fra Mirka Orlića. Oni su ubrzo otišli iz Firenca, a Nuo Siništaj i ja smo ostali. Siništaj se zaredio, a ja nisam jer sam rekao da nemam zvanje i trudio sam se živjeti po Reguli svetog Franje. Siništaju sam govorio nasamo, onako u povjerenju i prijateljski, da se ne redi, jer nekako sam imao neki čudan osjećaj da on nema zvanje i da nebi trebao biti svećenik iz bilo kojih razloga. Nije me poslušao i pravoi je probleme kao svećenik i sebi i braći. Išao sam do kraja studija i napustio Provinciju svetog Jeronima. Premda imam uzornu obitelj, ženu i dvoje djece, katkad mi bude tako žao što nisam postao svećenik. Kako sam prijateljavao s patrom Bonaventurom Dudom kad sam došao živjeti u Zagreb, pa u jednom razgovoru sam mu povjerio ovo što sada pišem i požalio mu se da mi je katkad žao i krivo što mi Bog nije dao svećeničko zvanje, a on je odgovorio: Dragi Ante Bog je odredio drukčije, pa si umjesto franjevac postrao kršćanski pisac.

Za sada neka bude dosta. Drugom ću zgodom ispričati kako je bilo na Košljunu, u Firenci i Sieni, što sam doživio na proglašenju svetim Nikole Tavelića  u Rimu i što se događalo nama koji smo odlazili iz samostana i sjemeništa u svijet, u neki drugi život. Kratko rečeno, bili smo obilježeni. To vam je kao kad ptić padne iz gnijezda, a još nije kadar letjeti.

Među malom braćom bilo je dobrih, svetih ljudi, pa mogu slobodno reći, da sam neko vrijeme živio među dobrim i svetim ljudima, kojih je sve manje što vrijeme odmiče dalje. Ne znam kako ćete me shvatiti, za mene je brat laik fra Sebo bio sveti čovjek, pa fra Ivo, fra Bernard, fra Vjenceslav,  fra Teofil, fra Jerko, fra Mavro… pa mučenici o kojima sam slušao fra Marijan Blažić, fra Bernardin Sokol… i ostali što ih mučiše i smakoše bezbožnici, partizanski prvoborci i skojevci. Njihovi potmci su danas na vlasti u zemlji Hrvata i ne pada im na pamrt da priznjaju grijehsa svojih očeva i djedova. T

24 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Ilija Šteko
    #1 Ilija Šteko 12 lipanj, 2019, 12:34

    samo dvije godine gimnazije u sjemeništu toliko je utjecalo na mene,da moja supruga vrlo često kaže da bi svakoga muškarca poslala u sjemenište umjesto u vojsku.To ona kao pozitivno doživljava.Meni je to pomoglo kroz život jako puno.
    Najviše mi je pomogla priča mog odgojitelja.”Ako ti upadne kamenčić u cipelu nemoj odmah trčati da ga izbaciš,pretrpi malo,žrtve su slatke”.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Pazinski gimnazijalac
    #2 Pazinski gimnazijalac 9 lipanj, 2019, 15:08

    Joso Bozanić bio je solidan učenik pazinske gimnazije. Bio je skroman i pobožan. Njegov brat Antun, stariji od njega dvije godine, bio je odličan učenik. Doktor je teologije. Predavao je na teološkom fakultetu, sada je župnik na Lošinju.Pomalo je to čudno, zar ne!

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Pustipratar
    #3 Pustipratar 9 lipanj, 2019, 07:44

    Zajedno smo išli u pazinsku gimnaziju. Jeli istina da si biskupu pomagao na maturi?

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. Fra Mijo
    #4 Fra Mijo 9 lipanj, 2019, 05:23

    Nisam bio u samostanu slobodniji od slobode kako ti kažeš, subrate, nego sam bio oslobođen slobode.A o sreći otom potom. Nema tog mjesta u ovoj suznoj dolini gdje čovjek ne moće biti sretan. Sreća je u malim,stvarima, kojima nisu oduzeli nevinost bitnosti

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.