MOJE RATOVANJE U DVORU NA UNI U VRIJEME O KOJEMU GOVORI SPORNI DANSKI FILM

MOJE RATOVANJE U DVORU NA UNI U VRIJEME O KOJEMU GOVORI SPORNI DANSKI FILM

13. ožujak, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

film7ewr47

Išli smo pored kolone traktora prekinute negdje prije mosta. Mislim da sam bio drugi u koloni. Tada nisam imao ni približno veliku dioptriju kao danas, ali nosio sam naočale, a zbog žurbe u Oluju sam otišao bez naočala. Tada sam imao dugu kosu i tako idući u koloni pored jedne prikolice odjednom sam osjetio da me neko lupio po ramenu. Meni nepoznati čovjek kojeg nisam ni primjetio pitao me: “Gdje si do sad?” Valjda me zamijenio s nekim tko je isto imao dugu kosu. Okrenem se i prvo sam opazio plavu portirsku uniformu, oko poveće trbušine mu kožni JNA vojnički remen s fišeklijama. To je bilo prvi put da sam se u Domovinskom ratu našao s protivnikom jedan na jedan. U ruci je držao papovku, dižući pogled s remena prema gore u tih par sekndi vidio sam da je već nekoliko dana bio neobrijan

Napisao: Dražen Stjepandić

Bili smo u nekom selu pored Popovače. Nisu nam još podijelili ni čizme, dok su tranzistori obješeni na voćke javljali su da su 4. gardijska brigada Split, 7. gardijska brigada iz Varaždina, te slavna 144. domobranska brigada iz Sesveta ušle u Knin. Nama koji smo na ratištu bili 1991. ovo slavna 144. domobranska iz Sesveta je bilo posebno smiješno. Naše dvije brigade 145. iz Dubrave i 144. iz Sesveta često su na položajima bile zajedno, zapravo mislili smo da su na položajima jer su susjedi iz Sesveta imali običaj napuštati položaj i kad ih nitko ne bi napao. Danju noću, kako im puhne. Ako bi došli u kuće poslije njih među drvima za loženje vatre u seoskim kućama po banijskim selima u kojima smo spavali nalazili bi tromblone. Tešku nuždu su vršili u bunarima…

Međutim u Oluji 1995. mnogo toga nije bilo kao 1991. Prvo što sam primjetio bili su statusi koje su imale naše dvije brigade.

Skelom preko Save

“Ranih jutarnjih sati, točnije u 04.3o sati, šestog kolovoza 145. Brigada prelazi rijeku Savu, i to dio postrojbe na skelskom prijelazu Kratečko, a dijelom postrojbe na skelskom prijelazu Bobovac. Toga dana u 10.3o sati 3. pješačka bojna sa vodom izviđača uvodi se u borbu na zadanom pravcu u zahvatu komunikacije, te istoga dana sa 151. Brigadom, 17. Domobranskom pukovnijom i izvidničkom satnijom Zbornog područja, a sve uz potporu dva tenka 2. gbr “Grom” i 2 BOV-a 202. Brigade PZO, oslobađa Kostajnicu spajajući se sa snagama Zbornog područja Bjelovar, koji nastupaju iz smjera Dubice.”- piše u tekstu o ovim događajima objavljenom na portali Iskrica/ www.iskrica.com .

Dobili smo čizme i krenuli smo. Naoružanje smo već imali i skelom preko Save stigli smo u pravoslavno selo Strmen. Sjećam se da je bilo uz samo savski nasip, kako je nasip zavijao tako je i selo bilo u luku. Prvo smo po vrućem kolovoškom danu dugo čekali uz seosku cestu. Onda su nam rekli da se rasporedimo po dvorištima, ali u kuće bolje da ne ulazimo jer možda je minirano. Spontano smo stvarali grupe i s jednom grupom sam krenuo lijevo od glavne ceste uz nasip. Došli smo do seoskog dućana u maloj dvorišnoj kučici. Provalili smo u njega i kao na filmu po ulasku u dućan netko je od nas za svaki slučaj opalio rafal. U dućanu smo pronašli smokie, bombone ođačar grla, apatinsko pivo, srpske cigarete… sve što dugo nismo vidjeli. Nije to bilo kao danas da te proizvode ponovno imate u domaćim dućanima. Kako smo svega imali, u Franjonoj vojsci kako su neki govorili zaista je bilo jesti, nismo mnogo toga ponijeli. Tek poslije pred kraj Oluje neke od tih srpskih cigareta, a možda i iz toga dućana, vidio sam da su neki donijeli podijeliti vojsci u sklopu akcije “Moj tata hrvatski branitelj”. Kao šalju nam naša djeca iz Dubrave. Pretpostavljam da su djeca, premda je bilo vrijeme školskih praznika, doista skupljala cigarete za vojnike na ratištu samo što su dečki iz logistike hrvatske zamijenili za srpske iz oslobođenih dućana, a one koje su skupila djeca najvjerovatnije su frknuli po kioscima.

U početku sam bio sa svojim vodom, a naša ulica je bila jedan vod. Međutim kad su počela neka susjedska podbadanja, maknuo sam se od našeg voda, a čini se da su mnogi tako napravili i putem smo se spontano okupljali u manje skupine po nekim našim instiktima. Tako se eto u Strmenu formirala naša skupina i ostali smo zajedno gotovo do kraja Oluje. U našoj grupi bilo nas je dvojica iz 1991., a ostali su nas kao iskusnije vojnike spontano počeli slušati. S tim drugim prvoborcem, kojega više nikada u životu nisam sreo, slagao sam se gotovo pogledima.

Vratili smo se natrag prema selu i ušli smo u jedno seosko dvorište ispod samog nasipa na zavoju. Stara ciglena kuća, u dvorištu nekoliko voćki je pružalo željeni hlad. Ispred dvorišta je bio kanal, bolji nego pješadijski rov. Predložili smo da se tu odmorimo i čekamo što će biti dalje. Naše daljnje međusobno upoznavanje se nastavilo. Znaš ovoga, znaš onoga, svi smo bili iz Dubrave, ali do tada se nismo poznavali.

Preko ceste su bili visoki i gotovo zreli kukuruzi. Vidio sam da vojska ulazi u kukuruze i pomislio sam kako neće biti dobro. U JNA se govorilo nemoj da vojska bude bijesna, a dosada je najbolji uvod uvod za to. Ubrzo je vojska postala bijesna. Prvo su neki počeli pucati po kravama i kokošima, pa u kukruzima jedni po drugima. Kad je pao mrak počela je sveopća paljba. Plavi i ja naše dečke smo povukli u dvorište. Jedan je ostao ležati na straži u kanalu, a mi ostali smo zalegli na zemlju ispod voćki i tako smo ostali do jutra. Cijelu noć se pucalo, oka nisam sklopio i posebno sam osluškivao jednoga u jednoj od obližnjih kuća. Taj je cijelu noć pojedninačno pucao. Na koga i od kuda mu tolika municija ne znam. Ali baš do jutra nije prestajao. Strpljivo i polako on je ispaljivao metke jedan po jedan. Kad je svanulo pucnjava je prestala sama od sebe kao što je počela. Saznali smo za okupljanje na glavnoj cesti i krenuli smo zajedno za ostalima iz naše brigade. Data je naredba za pokret, a na izlazu iz sela dočekali su nas gardisti 2A brigade, kako su se zvali 1991., a te 1995. bili su Gromovi. Vikali su i psovali su na nas, kao balavce pitajući tko je od nas pucao na njih? Tad smo shvatili da smo cijelu noć pucali jedni po drugima, mi rezervisti smo opalili po gardistima, a oni su uzvratili. Kako je sasvski zavoj zavijao tako se dogodilo da se nađemo jedni nasuprot drugih i jedni na druge svatko sa svoje strane raspalili smo kroz kukuruze. Srećom nitko nije bio ni ranjen, ali opet pali su šamari i vritnjaci.

Na otvorenim kamionima s Jamnicom

Poslije objašnjavanja s gardistima natovarili su nas na kamione otvorenih prikolica i dalje su nas vozili polako po jakom suncu. Često smo stajali, a uz cestu se svako malo moglo naići na pakete jamnice u plastičnim bocama od litru i pol. Gotovo svatko kao što je imao pušku, na glavi šljem, u ruci je držao i barem jednu bocu vruće gazirane jamnice. Tada je jamnica još bila u prozirnim bocama. Negdje poslije podne više stajući nego vozeći se došli smo u Hrvatsku Kostajnicu. No, za mnoge od nas u Kostajnici nije bilo mjesta, sve kuće su već bile zauzete pa su nam rekli da krenemo naprijed prema Dvoru i tamo se negdje smjestimo. U nekom selu poslije Kostajnice ušli smo u neke seoske kuće.

Prije nego što smo se smjestili pogledali smo nekoliko kuća, zapravo išli smo jedni drugima u posjetu, tražili smo poznanike, pitali za ostale. Opet smo bili u srpskom selu, a u svakoj kući po nekoliko trosjeda, televizora, video rekordera, po tri frižidera, škrinje… Na početku 1991. to su pokupili iz kuća prognanika u hrvatskim selima.

“Tijekom noći 06./07. kolovoza svi dijelovi 145. brigade smješteni su u grad Kostajnicu.
Sedmi dan vrelog kolovoza stiže daljnja zapovijed od Zapovjednik pravca; brigadira Vinka Štefaneka. “Produžiti napad na smjeru Kostajnica – selo Divuša – selo Zamlaće – Dvor na Uni, i spojiti se sa snagama Armije BiH. Za zauzimanje i osiguranje skladišta u Volinji izdvojiti jednu pješačku satniju.”
Istoga dana u 11.3o sati 145. Brigada kreće u izvršenje dobivene Zapovjedi. Angažirana je 3. pješačka bojna, njena 1. satnija i POV 1. pb, izvidnički vod, a 2. pješačka bojna i POV 1. pb angažira se kao pričuva na glavnom smjeru napada.- piše u tekstu čiji smo dio već citirali na početku ovoga mog prisjećanja na dane u Dvoru na Uni i okolici.”-piše u tekstu objavljenom na portalu Iskrica.

Nakon što smo prespavali u tom selu na cesti između Kostajnice i Dvora ujutro se pronijela vijest da je Dvor također oslobođen i da tamo možemo naći bolji smještaj, a u kuće u kojima smo bili trebala se smjestiti vojska koja je dolazila za nama. Kombiji za prijevoz do Dvora su već bili spremni. I pošli smo prema Dvoru s otvorenim kliznim vratima, na glavama šljemovi, koroz otvorena vrata i prozore virile su cijevi pušaka. Vozili smo se tako polako prema Dvoru, ali opet malo pa malo smo stajali, kao kad smo bili na kamionima. I opet jednako vruč ljetni dan. Na pitanje zašto malo, malo pa zastajemo ako je Dvor oslobođen odgovor je bio da se naša vojska slijeva sa svih strana pa je gužva.

Na radiju su bile vijesti o pobjedama Hrvatske vojske i domuljubne pjesme. Na prednjem sjedalu sjedio je jedan mladić iz Baranje, pitomac vojne akademije. Bio je uzbuđen od sreće, pitao nas je hoćemo li ovako osloboditi i njegovu Baranju.

Kombiji su nas dovezli do pred Dvor i odmah su se okrenuli i vratili prema Kostajnici. Formirali smo kolonu i u koloni smo ušli u Dvor. S naše lijeve strane bila je jedna kuća visoka prizemnica zelenkaste fasade, s lijepo ograđenim dvorištem. Iz te kuće čula se pjesma, na ražnju su se vrtili odojci, iz dvorišta su nam mahali drugi hrvatski vojnici, nedili su nas pivom u limenkama, viskijem i tvrdim marlborom peticom. U to vrijeme velikog šverca cigareta tvrdi crveni marlboro petica je bio na posebnoj cijeni. Ti dečki su bili iz Samobora.

Dvor na Uni je mali grad, sa svega nekoliko ulica. Jedna od glavnih je vodila prema mostu preko Une. S bosanske strane rijeke je Bosanski Novi. U centru grada je bio hotel, kad smo ušli u Dvor hotel je bio prepolovljen. Naprosto presječen, pola hotela je ostalo, a pola je bilo srušeno. Ispred hotela je bila presječena kolona traktora s prikolicama. Prvih nekoliko trakotora je bilo razbijeno ili prevrnuto. A ostali iza njih su bili ostavljeni. Duga kolona traktora i prikolica se spuštala niz cestu s brda iznad grada. Svuda naokolo je mirisalo na garež. Grad je zapravo bio pust. Niti govora o gužvi i mnoštvu naše vojske o kojoj su nam govorili u kombiju.

Odnekud se pojavljuje neki hosovac u crnoj uniformi, kaže nam da se postrojimo, a mi ga zbunjeni poslušali i postrojili smo se. “Braćo Hrvati Dvor je oslobođen, birajte stanove…” viće nam. Tad su s brda zapucali po nama. Odmah smo polegali na zemlju i puzeći počeli polako tražiti zaklon. Hosovac u crnoj uniformi je ostao stajati i dalje je držao govor. “Braćo Hrvati nebojte se, u gradu je ostalo još nekoliko fanatika, koje ćemo ubrzo pohvatati…”
Kad je pucnjava prestala ustali smo, a onda je pojedinačna pucnjava po nama opet počela. No tada smo već našli bolji zaklon. Ja sam zalegao ispod jednog kamenog zidića. To je zapravo bio park u Dvoru. Iznad kamenog zidića, nižeg od pola metra je strmina zasijana travom. Gore s vrha te srmine su pucali po nama. Kad sam zalegao kraj tog kamenog zidića pored sebe sam vidio svog prvog susjeda pokojnog Ivicu Šprajačeka. Škupio se kraj zidića i sav je drhtao. Nismo se sreli još od prve noći negdje pored Popovače, kad sam otišao iz našeg voda. Pogledom sa tražio ostale iz naše skupine i vidio sam da su svi ležali na zemlji dok su meci s brda fijukali oko nas.

Puzeći i pretrčavajući sagnuti od zaklona do zaklona polako smo se povukli prema pravcu iz kojeg smo došli. Ponovno smo prošli pored kuće u kojoj su Samoborci, kod njih je stanje bilo nepromljenjeno. Pjesma i veselje, kao da nije ratno stanje. Oni nisu marili za zbivanja u Dvoru. Mi smo odlučili sačekati na izlazu iz Dvora i utvrditi što se doista događa.

Tada nam je jedino bilo jasno da Dvor nije oslobođen kao što su nam rekli kad smo pošli.

Za bovom trče vojnici

Plavi i ja našoj grupi govorimo da ćemo spavati ispred kuća, najbolje je uz cestu, tako da znamo što se događa jer ako se naši počnu povlačiti da ne zaostanemo. U kućama možemo zaspati, pa ostati, odvojeni od naših postrojbi, a možda je u kućama i minirano. Svi prihvaćaju prijedlog, nemamo činova, ali nas iskusnije plavog i mene ostali dečki dragovoljno slušaju. U grupi nas je pet-šest i od Strmena stalno smo na okupu.

Sjeli smo na zemlju ispred jedne seoske ograde ne predaleko ni preblizu od Samoboraca, smatrali smo da su uočljivi pa da nije dobro biti blizu njih, a s druge strane i oni su nam bili orijentir. Samo što smo sjeli vidjeli smo da prema nama ide oklopno vozilo bov, a za njim je trčalo nekih dvadesetak vojnika. Jedan vojnik je bio skočio na bov i puškom je lupao po limu. I mi smo potrčali za oklopnim vozilom i nakon nekih dvjestotinjak metara bov se zaustavio nasred ceste. Tad je na njega skočilo još nekoliko vojnika. Kad je vozač otvorio okrugli poklopac napali su ga i vučići zašto bježi?

“Ne bježim nego sam umoran, 48 sati sam u oklopnjaku, nije mi došla smjena, ne mogu više. Spava mi se ”- branio se vozač bova. Bio je iz Koprivnice.

Časnika nije bilo, samo smo odlučivali što ćemo i kako ćemo. Pala je odluka da ostane na cesti, okrenut prema Dvoru, da se odmori i da tako sačekamo jutro. Naizmjenice smo pazili što se događa.

Među vojnicima koji su trčali za bovom bilo je i iz naše brigade. Počele su priče, saznali smo da je onog pitomca iz Baranje što je bio s nama u kombiju pogodio snajper pored presječenog hotela. Rekoše da ga pogodio u glavu i raznio mu je mozak. Jedan je pokazivao mrlje na svojoj uniformi od mozga tog mladića. Saznali smo i što se zapravo događa u Dvoru. Ujutro u šest dođu specijalci i oslobode Dvor, ali radno vrijeme im je samo do šest popodne kad su se povlačili, a u gradu su tada ostajali samo rezervisti pa je dolazilo do gungule i rasula. Rekoše da će ujutro u šest opet doći specijalci i da je do tada bolje da ostanemo na periferiji Dvora.

Tu noć smo prespavali uz cestu, a pred zoru dok smo ležali samo što nas nije pogazio naš tenk., koji je došao i baš se počeo okretati pored nas. Tenkista nas nije vidio u polumraku, a mi smo tako čvrsteo spavali da ga nismo čuli.

I opet vika, “jesmo linormalni, zašto ležimo na cesti? Dok smo se objašnjavali naišli su i specijalci i ponovno su zavladali Dvorom. Saznali smo i da su specijalci minirali most, pa četnici ne mogu prelaziti preko u Bosnu i da su zato jučer bili živčani.

Prčim ti vezu

“U oslobađanju dvora na Uni sudjelovale su 2. Gardijska brigada „Gromovi“, 17. Domobranska pukovnija – Sunja, 145. Brigada HV Dubrava, 101 brigada HV Susedgrad, 151 brigada HV Samobor, 121 brigada HV Nova Gradiška, snage specijalne policije RH i specijalne postrojbe Hrvatske vojske. Bitka za Dvor trajala je tri dana 7, 8 i 9. kolovoza 1995. Predaja 21. Kordunaškog korpusa generalu Stipetiću, odvila se po najvišim međunarodnim standardima i bez ispaljenog metka.”, ostalo je zapisano u više tekstova. Dok u tekstu koji smo već citirali s portala Iskrica piše: ”U sudjelovanju sa satnijom “Dvor” iz 17. Domobranske pukovnije te manjim dijelovima 151. Brigade, te uz potporu dva tenka 2. gbr “Grom”, dva BOV-a 202. Brigade PZO te izviđačke satnije ZPZ. Oko 17.oo sati snage 145. Brigade presijecaju neprijateljsku kolonu, usmjeravajući djelovanja u više raznih smjerova, a u cilju potpunog ovladavanja gradom. Do padanja mraka to se i uspijeva ostvariti.
Tijekom noći 07. / 08. kolovoza 1995. godine, neprijatelj razvija snage iz pokreta i u više navrata (četiri) do jutarnjih sati vrši proboj, sa ciljem izvlačenja glavnine svojih snaga preko rijeke Une u smjeru Bosanskog Novog. U svitanje postrojbe 145. Brigade trpe jaku topničku i vatru iz svih mogućih oružja i oruđa, jer ne smije se zaboraviti da se je navedenim smjerom pokušao izvući neprijatelj snage veće od korpusa, te se naše snage izvlače na pričuvni položaj oko 3oo metara prema rubu grada.”-piše u tekstu kojeg ponovno citiram.

Meni je to izgledalo ovako. Nakon što su specijalci, bov i pristigli tenk otišli u grad mi smo ostali na sigurnoj udaljenosti, ali ušli smo u jednu kuću pored ceste i uz piće koje smo donijeli od Samoboraca kroz prozor smo gledali kako naši nadiru prema Dvoru. Tada sam vidio mnoge poznate. Kad su se specijalci povukli i kolone vojnika su opet krenule natrag u pravcu Kostajnice. Mi smo ostali u istoj kući gledajući pokret naše brigade sada u suprotnom pravcu. Čuli smo sporadičnu pucnjavu iz pravca Dvora i pjesmu iz kuće u kojoj su bili Samoborci. Jedino se kod njih nije ništa mijenjalo.

Ujutro kad su se oko šest opet vratili specijalci, ubrzo zatim pored nas je opet je prošla silna vojska. Neke smo već viđali jučer dok su prolazili. Tada smo im se krenuli za njima i u Dvoru smo ostali do navečer. Tada sam vidio da imamo i časnike. Posebno sam zapamtio jednog bojnika Bebeka, kojeg su zvali prčim ti vezu jer nije s ostalima htio kontaktirati preko motorole. Bojnik Bebek je okupio nas iz 145. i postrojio nas je. Dao je neke zapovjedi, uglavnom nam je odredio gdje ćemo biti. Paraleno s časnicima pojavio se i neki mladić, dragovoljac iz Varaždina, jedan od onih koji su sami sebi kupili uniformu. Imao je naravno orginalnu američku maskirnu uniformu. E taj je stalno muvao oko vojske i tražio je dragovoljce za neke samo njemu znane akcije. Kako su se neke od tih akcija pokazale pogibeljnjim ubrzo su ga prozvali Nesreća, pa kad bi se taj dragovoljac pojavio tražeći dragovoljce vojska se jednostavno počela bježati od njega.

Negdje kad je počeo padati mrak opet se pojavio Prčim ti vezu. Dovezli su ga u novoj novcatoj ladi nivi. Prčim ti vezu nas je postrojio i rekao je da trebamo otići na brdo gdje se nalazi trafo stanica kod koje dvojica naših iz 145. cijeli dan čuvaju stražu. Treba otići i zamijeniti ih. Naredio nam je da zakočimo puške da do trafostanice jedan drugog ne poubijamo. Nas dvadesetak iz 145. koliko nas je okupio u Dvoru postrojili smo se ispred presječenog hotela i krenuli smo pored kolone traktora gore prema trafo stanici. Nije nam rekao zašto treba otići nas dvadesetak. Mi zapravo za sve to vrijeme dok smo bili u Dvoru i oko Dvora nismo znali da se iza brda nalazi cijeli Banijski korpus koji se još nije bio predao, cijeli korpus s tenkovima, ali bez goriva. Također to nisu znala ni naša dvojica koji su gore na brdu držala stražu pored trafo stanice, a jedan od stražara je bio moj pokojni prvi susjed Ivica Šprajaček. Zapravo bila je to sreća da ta dva stražara nisu znali da da su okruženi cijelim Banijskim korpusom.

Prvi susret s četnikom

Išli smo pored kolone traktora prekinute negdje prije mosta. Mislim da sam bio drugi u koloni. Tada nisam imao ni približno veliku dioptriju kao danas, ali nosio sam naočale, a zbog žurbe u Oluju sam otišao bez naočala. Tada sam imao dugu kosu i tako idući u koloni pored jedne prikolice odjednom sam osjetio da me neko lupio po ramenu. Meni nepoznati čovjek kojeg nisam ni primjetio pitao me: “Gdje si do sad?” Valjda me zamijenio s nekim tko je isto imao dugu kosu. Okrenem se i prvo sam opazio plavu portirsku uniformu, oko poveće trbušine mu kožni JNA vojnički remen s fišeklijama. To je bilo prvi put da sam se u Domovinskom ratu našao s protivnikom jedan na jedan. U ruci je držao papovku, dižući pogled s remena prema gore u tih par sekndi vidio sam da je već nekoliko dana bio neobrijan. Tad je i on shvatio da ja nisam onaj kojeg je čekao i počeo je dizati pušku. I ja sam se mašio za svoju automatsku s preklopnim kundakom, ali kako sam se sjetio da nam je Prčim ti vezu naredio da zakočimo puške opalio sam ga šakom i počeo sam bježati natrag odakle smo pošli. Nešto niže ispod jednog traktora, kojeg smo već bili prošli, ležao je jedan s puškomitraljezom i zapucao je.

Dok sam bježao prema prvom zaklonu protrčao sam pored jednog mog drugog susjeda Dražena koji je ostao ležati na zemlji. Bacio sam se iz jednog zida i kad je pucnjava prestala čuo sam kako taj moj susjed Dražen jauče držeći se za nogu. Ostao je ležati na čistini, odmah pored mene zaklon je bio pronašao i Zoki, jedan mladić iz Retkovca koji je radio u Vodovodu. Pored Zokija sam ostavio pušku i zaletio sam se po susjeda Dražena, mislim da je bio udaljen nekih dvadesetak metara od mjesta gdje sam našao zaklon uhvatio sam ga ispod ramena i vučući ga po zemlji dovukao sam ga do iza zida. Onaj puškomitraljezac je opet zapucao, ali nije me pogodio. Do tada su i naši uspjeli otkočiti puške i uzvratili su tako da puškomitraljezac nije pucao cijelo vrijeme dok sam izvlačio ranjenog susjeda Dražena.

Kad sam ga sklonio iza zida dali smo mu prvi zavoj, a potom smo u nogu ranjenog Dražena uzeli nas četvorica i ponijeli smo ga prema nekoj kući gdje su rekli da se nalazi sanitet. Dok smo ga nosili Zokiju je stalno s ramena padala puška i udarala je Dražena u ranjenu nogu. Tada bi zajaukao još više i tako sve dok ranjenika nismo spustili da Zoki prebaci pušku na drugo rame. Pored te kuće gdje smo trebali ostaviti ranjenog Dražena odjednom se stvorila velika svjetlost i gužva. Stiglo je nekoliko vojnih terenaca. Neki visoki časnici okruženi vojnom policijom. Jedan od njih je u ruci je držao bocu kole. Ispred njega na haubi jednog od džipova pokazivali su mu neku mapu.

Dražen je počeo govoriti da hoće soka i pokazivao je na časnika s kolom u ruci. Od nas je taj časnik bio udaljen nekih najviše desetak metara. Uputio sam se prema njemu i kad sam se našao pored njega jedan s bijelim oprtačima viknu na mene: “Stani, ne možeš samo tako pred generala”.

U istom trenu i časnik s kolom se okrenuo prema meni. “Generale imamo ranjenika, žedan je traži soka”, obratio sam mu se. “Evo, ali nemoj da sve popije”, rekao mi je genral.

Poslije sam ga prepoznao na televiziji bio je to general Stipetić. Odnio sam Draženu sok i poslije ga u Oluji nisam vidio. U godinama što su uslijedile ponekad bi se sretali u kvartu, odavno je u mirovini, od Dvora šepa na desnu nogu i uvijek me srdačno pozdravi.

Moj traktor, moja prikolica

Tu noć nismo proveli u Dvoru nego samo se vratili do kuće u kojoj smo već bili. Opet smo bili svi na okupu. Trebam li reći da je kod Samoborca situacija ostala kao što je bila?

Iz te kuće, sutradan, kad se situacija u Dvoru doista stabilizirala, su nam naredili da se prebacimo u jednu katnicu niže prema Kostajnici. Sa Zokijem iz Vodovoda sam spavao na katu u bračnom krevetu. Zoki je jedini kojeg sam kasnije sretao i iz naše skupine s kojom sam bio u Dvoru. Neki dan sam na jednom rođendanu sreo njegovu bivšu partnericu, nikad je prije nisam sreo, ali Zoki joj je govorio o meni, pratili su moj kasniji novinarski rad, pa me prepoznala i prvo što mi je rekla bilo je:”Ja sam bila u vezi sa Zokijem koji je bio treći u koloni”. Naravno da sam odmah znao na što misli.

“Borba za Dvor traje cijeli taj 08. kolovoza 1995. godine, da bi u ranim jutarnjim satima 09. kolovoza šire područje grada Dvora u cijelosti bilo oslobođeno i očišćeno od neprijateljskih snaga. U oslobodilačkoj operaciji zarobljeno je mnoštvo neprijateljskih vojnika, dok je preko stotinu civila srpske nacionalnosti zbrinuto na sigurno. Tijekom istoga dana, 09. kolovoza brigada zaposjeda položaje uz rijeku Unu na državnoj granici sa BiH. Slijedećeg dana postrojbe 145. Brigade vrše čišćenje terena od zaostalih neprijateljskih snaga, a 3. pb šalje se u Kostajnicu pod zapovjedništvo ZM Kostajnica.
Potom se 11. kolovoza dijelovi brigade skupa sa dijelom 17. dp spaja sa snagama Armije BiH.
Slijedećih dana 12. 13. i 14. kolovoza, postrojbe brigade u skokovima vrši čišćenje istočnih obronaka Zrinjske gore na smjeru, Dvor – selo Komogovina u koje stiže 13. kolovoza i razmješta se na širem području…”

Mi smo tada opet bili u Kostajnici. Kad samo stigli u HP je već bila postavila nekoliko telefonskih govornica ispred kojih su vojnici u velikim redovima čekali da se jave svojima. Zvao sam tadašnju djevojku koja je bila u Tribunju i dok sam joj govorio da ću za nekoliko dana doći kod nje na more oni što su iza mene čekali svoj red glasno su se smijali komentirajući:”Da, da hočeš, hočeš”.

Pored starog mosta koji je spajao Hrvatsku i Bosansku Kostajnicu bila je Nolitova knjižara, jednako kao hotel u Dvoru bila je naprosto presječena popola. Pola je knjižare bilo, a pola nije. Jedne knjige su bile izgorjele, neke samo dopola, a neke nisu. I brzi prolazak pore mosta gdje se nalazila knjižara je mogao biti koban jer ste bili na puškomet onima s druge strane Une, međutim otišao sam do knjižare i pokupio sam nekoliko knjiga na uglavnom na ćirilici. Nisu pucali po meni. Kući sam te knjige iz prepolovljene Nolitove knjižare donio u crvenoj vrečici za jabuke. Muvao sam se i po napuštenom, ali ne previše oštećenom pogonu tvornice Pounje i uzeo sam dvije smeđe potkošulje, koje također još imam. To je bio moj ratni plijen.

Naš povratak je također bio nezaboravan. Spojilo se nekoliko grupa kao što je bila naša, nismo mogli dočekati demobilizaciju, pa smo uzeli jedan traktor s prikolicom i krenuli smo prema
Zagrebu. Na prikolici dok nam je kroz kosu vjetar pirio stalno smo nailazili na povratnike, hrvatske izbjeglice, koje su se nakon par godina vraćali u svoje krajeve. Naše izbjeglice su nas stalno zaustavljale govoreći, to je moj traktor i moja prikolica. “Oteli mi ’91.”

Ne znam gdje smo na kraju ostavili taj traktor i prikolicu, znam da sam Savu prešao kod Sunje. Kod skele je bila civilna policija i legtimirali su i pretresli su vojnike koji su se kao ja pojedinačno vraćali s ratišta. Pitali su me imam li zlata ili oružja? Barem pištolj? Pokazao sam im mrežicu s knjigama. “Nosiš u Zagreb knjige na ćirilici?” “E moj Dražene, Dražene ti si badava bio u Oluji”, rekao mi je policajac puštajući me na skelu.

Zanimljivo slične riječi rekao mi je i jedan kapetan prve klase u Prištini kad sam odslužio nekadašnju JNA. “E moj momak ti si ovdje đaba bio godinu dana”.T

10 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Tonči
    #1 Tonči 23 srpanj, 2017, 00:36

    Taj “Baranjac” nije bio pitomac…
    I nije bio kombi več kamion…otvoreni,bez cerade!!Nas tridesetak ukrcanih…Sječam se i fotografa u odori koji nas je fotkao.Uspio sam pružiti ruku s dva prsta…
    Zašto je kolona putovala dva sata do Dvora?JER SU ISPTED NAS BILI UNPROFOCI SKUPLJAJUČI CIVILE IZ BOJAZNI DA IH NE SMAKNEMO!!
    BOV je sutradan krenuo iz centra Dvora put Zamlača jer je dobio zapovjed da se povuče,nakon čega je nastala gungula…Zaustavio ga je zap.bojne(ne sječam se imena…crni brkovi,visok,jak…iz vojnog učilišta iz Jaske),sječam se da je bez trzaja palio sebi cigaretu dok je tenk iza njega gruvao po položajima četnika koji su se nalazili uz cestu za Glinu!!
    8.-og ujutro su nas četnici izbacili iz Dvora i nikoga nije bilo unutra sve do sutra…
    Bebek,ja,Beli i još trojica smo zadnji izašli iz Dvora gledajuči kako protuavionac žeže po ekipi u Zamlaču!!!!
    Zadnje smo držali trafostanicu na izlazu iz grada!!
    NOVINAR…PUNO TOGA NE ZNAŠ ŠTO SE DOGAĐALO…IZGLEDA DA SI POKUPIO NEKE PRIČE,PA SLOŽIO NEDOSTATNU PRIČU!! Pok.Šprajček bi ti imao štošta iskomentirati…
    A ono o gen.Stipetiću…VRH!!
    Pa,on je bio na presici u Zg !! Preko tranzistora smo čuli kako obavještava javnost zajedno s gen.Tolj da su hrvatske snage ušle u Dvor!! Bio sam točno kraj zdrobljenog bijelog automobila kraj kojeg je ležao mrtvac…
    07.08.1995.u 18.00h !!

    Odgovorite na ovaj komentar
    • Dubrava
      Dubrava 23 srpanj, 2017, 07:29

      I “oni” sto su se sjecali “Sutjeske”, “Neretve” danas su
      u nekoj od antikvarnica. Dakle, ocekujte isto. Ove danasnje
      “internet” generacije pobjegose sa ovih prostora, pa je vasa
      prica “lajanje” uz vjetar.

      Odgovorite na ovaj komentar
    • Domobran
      Domobran 23 srpanj, 2017, 08:12

      Ti su pokupio priče, sad češ učiti čovjeka što je vidio, čuo, osjetio… doživio. Što se ti nisi potpisao kad tako sve znaš. U Dvor smo išli u kombiju, a to što si ti išao u komionu išlo se u u kamionima.
      Sebe daješ važnost anonimana junačino, a svi znaju da je u Dvoru danima bilo rasulo

      Odgovorite na ovaj komentar
  2. Anonimno
    #2 Anonimno 14 ožujak, 2016, 19:38

    Stari moj, svaka ti čast… Konačno je netko ovo tako sve lijepo opisao…
    Na znanje i ravnanje svima… Od Save Štrbca s jedne do Ante Nazora s druge strane…
    Pripadnik 145. i sudionik dogadjaja Željko Gazdag…
    p.s. smijem se jer konačno je netko opisao pucanje po kukuruzima u noći u Stremenu… I ja sam gulio rundu straže te noći… do jutra smo obrali sav kukuruz 🙂

    Odgovorite na ovaj komentar
    • Tonči
      Tonči 22 srpanj, 2017, 15:12

      Da…Strmen.Nisam ostao na straži cijelu noć,nego su me pucnjavom naši prikovali između ceste i žičane ograde koja je opasivala baru!!
      A jesu se komarci bili pogostili 🙂 🙂
      A Baranjac…nije bio Baranjac…

      Odgovorite na ovaj komentar
      • Tonči
        Tonči 22 srpanj, 2017, 15:17

        Da…Strmen.Nisam ostao na straži cijelu noć,nego su me pucnjavom naši prikovali između ceste i žičane ograde koja je opasivala baru!!
        A jesu se komarci bili pogostili 🙂 🙂
        A Baranjac…nije bio Baranjac…
        Selo pored Popovače:G.Jelenska.
        Nismo bili rulja…bili smo sklepani u vrlo kratkom vremenu…
        Bili smo dečki iz kvarta!!

        Odgovorite na ovaj komentar
  3. Anonimno
    #3 Anonimno 13 ožujak, 2016, 22:03

    nekako mi ovo sve nepovezano ispada kao da ste bili obicna rulja,dali je to moguce da niste imali zapovjednika,vec uvijek neka naredjenja kao da ste u rasulu.Stize zapovjed od nekih drugih,bez koordinacije. Kazes da si novinar,pa daj ovu pricu malo sredi,sve je nabacano s´brda s´dola…

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.