MOJA PUBLIKA JE VIŠNJA NA TORTI

MOJA PUBLIKA JE VIŠNJA NA TORTI

30. kolovoz, 2011.
Print Friendly, PDF & Email


Gibonni u ekskluzivnom razgovoru za Tjedno.com

Razgovarao: Dražen Stjepandić

Prvi put s Džibom, kako ga zove većina prijatelja i najbližih suradnika, razgovarao sam negdje devedesettreće ili četvrte, nakon što se tajno oženio. Već se bio vratio u Split, ali je često boravio u Zagrebu. Razgovarali smo u podrumskom dijelu Safarija u Vlaškoj, tadašnjem okupljalištu estrade. Mnoge Gibine izjave iz tog intervjua mogao bih i danas prepričati. Intervju je objavljen u riječkoj Kronici, jednom od brojnih tjednika ili dvotjednika koji su se na kratko pojavljivali na kioscima i onda nestajali na nepreglednim prostranstvima medijskih neuspjeha.

Gibo je tada nosio dugu metalsku kosu, jako često se pojavljivao u nekoj jakni s resama, mislim da je imao smeđu askonu punu plakata. Umjesto u auto ulagao je u spotove, kako je izjavljivao. Poslije Osmog putnika, Berlina, Divljih jagoda, tekstova za sedam od osam pjesama s prvog albuma Dina Dvornika, uključujući najveći hit “Zašto praviš slona od mene” i najsugestivniju “Ljubav se zove imenom tvojim”, koje je potpisao pseudonimom Goran Kralj, Džibu je krenuo s drugim albumom “Noina arka”. Na tada rijetkim CD izdanjima kao bonus objavljen je i prvi Džibin album “Samnom ili bez mene”, 1991. godine, uoči početka dugog razdoblja kad su se vrtile samo borbene.

Kad je ponovno došlo vrijeme za civilne pjesme, Džibine zlatne godine dolaze s pjesmom “Zlatne godine” Zrinka Tutića, napisanom za istoimeni Žmegačev film. Ubrzo izlazi i drugi Džibin samostalni album “Noina arka” i donosi pregršt hitova kao: “Tebe nisam bio vrijedan”, izveden na Splitu 1992. “Dobri judi”, “Nek’ se dijete zove kao ja”, “Suviše sam njen”… Hit hitova bila je Cesarica, napisana za Olivera i izvedena na prvim Melodijama hrvatskog Jadrana 1993. Cesarica je bila čudo od uspjeha, jedna od onih pjesama koje i njenog autora naprave popularnim jednako kao pjevača. Tako je prva faza Džibine karijere izgledala kao zlatni rez. Prvo dugo, dugo isčekivanje prije eksplozije uspjeha. Dugo mu je trebalo, “a onda je sve ulazilo u koš, ušla bi i stolica da smo je bacili”, kao što je to jednom izjavio košarkaš Zadra Petar Popović nakon senzacionalne pobjede nad Cibonom u finali play offa 1986.

U vrijeme te prve Džibine popularnosti našao sam se s njim u Safariju i čuo sam da se  oženio. To mi je šapnuo pokojni taksist Lenac i bila je to najveća od tadašnjih estradnih tajni. Ali kao neiskusan novinar, nepoimajući pravu bit i značaj te informacije, u tom trenutku razgovarao sam s Džibom o svemu ostalom: o saundu, o omotu, o plakatima…o svemu onome o čemu obično priča na Turky partyju. U jednom trenutku Džibo je počeo govoriti da on nije lice s postera, a upravo je to odjednom postao i meni se nekako omaklo pitanje zašto se onda tajno oženio.

Džibo je zanijemio, otresao je glavom kao da je dobio udarac, zamolio me da to izbacimo. Spremno sam pristao i tada je krenuo jedan od mojih najboljih intervjua, Džibo je davao izjave u rangu Miše Kovača. Mnogo godina kasnije doznao sam da je jedan član obitelji njegove supruge tih dana nestao, zbog toga nisu pravili svatove niti spominjali njihovo vjenčanje.

Sada, kad se prisjetim tog inetrvjua, a mnoge Džibine izjave još dobro pamtim, jasno mi je što se sve Džibi dogodilo i što će se događati u zvjezdanim godinama što su proletile brzo kao jato lastavica. Džibo je jako talentiran kantautor, ali odlično zna i animirati medije.

Poslije smo se sreli samo jednom u prolazu, napravio sam mu i jednu gažu za pet tisuća maraka, koliko je tada koštao u hotelu Panonija u Sisku, bez provizije. Tada je radio s Nadom Bosnić. I poslije toliko godina nazvao sam ga za boravka u Omišu.

-Sićan se, sićan se – rekao mi je kad sam ga upitao sjeća li se tog našeg intervjua od prije osamnaest godina – i posli si nešto pisa.

Pisao sam ja sve vrijeme ”posli”, ali, eto, ljudima se to čini kao nešto malo.

Rekao sam mu za naš portal Tjedno koji sam pokrenuo s nekim kolegama i rekao mi je da mu na njegov 099 mobitel pošaljem poruku u ponedjeljak da zna da sam ja, jer inače se nepoznatim brojevima ne javlja na mobitel. Upozorio me je da neće imati mnogo vremena jer ide u Pulu, nekoliko dana prije koncerta u Areni.

Postupio sam po dogovoru i nakon nekoliko dana poslao sam mu poruku nešto prije devet sati ujutro. Odmah mi je odgovorio, što je pravo čudo, jer estradnjake zvati prije 12 smatra se i nekulturnim, ali, eto, Džibo je ranoranilac.

Pozvao me u hotel As u Splitu, gdje se okuplja njegova sadašnja koncertna ekipa, ali kako je to jedini splitski hotel koji nije postavio putokaze, zalutao sam, pa je unatoč stisci s vremenom morao doći po mene na Poljud s Mercesesovim terencem. Poveo me u malu uvalu punu manjih brodica, gdje je restoran “Stari mornar”. Rekao mi je da je to uvala njegova djetinjstva, još dok je bio mali iz tog restorana mirisao mu je roštilj.

Protekle godine s lica su mu odnijele mladalački glanc, prorijedile kosu, ali ostao je jednako prijazan, smiren i obziran, što je kod Dalmatinaca rijetka pojava.

Razgovaramo nekoliko dana uoči Vašeg velikog koncerta u pulskoj Areni. Kako proživljavate dane prije velikih koncerata?

– Veliki je to izazov. Mi smo mali narod od svega četiri milijuna stanovnika, a stalno bismo htjeli igrati Ligu prvaka, Ligu Uefe, Dijamantnu ligu… Realno je da Pula ima 60 tisuća stanovnika, a u Areni vam treba devet tisuća ljudi da bi bila pristojno popunjena. To je jedan od najvažnijih koncerata u sezoni. To nije moja realnost, tako velike stvari radim jednom u četiri godine i to je za mene kao neki extra derbi. Koncert u pulskoj Areni je kraj turneje Toleranza.

Neki za Pulu zbog njene rokerske tradicije kažu ‘Liverpula’. Doživljavaju li vas u tom rokerskom gradu kao rokera?

– Mislim da mene nigdje ne doživljavaju kao rokera i uvelike žalim zbog toga.

Što mislite o TBF-u?

– Izvrsni su.

Zašto Split,  s obzirom na veliki broj poznatih izvođača i još više đankija, nije imao mnogo rokera?

– Split je po svemu rokerski grad, ali nikad nije bio centar pa je morao graditi neka svoja pravila. U vrijeme novog vala bio je daleko od glavnih zbivanja, splitski bendovi iz moje generacije mogli su se pojaviti jedino na Splitskom festivalu. Sve do pojave Hit depoa, ako ste bili Neno Belan, Daleka obala ili Gibonni, niste se imali gdje pojaviti. Rock klubova nismo imali.

Danas je situacija bitno drugačiji, biti glavni u Splitu znači biti glavni u Hrvatskoj, pa i šire. Tko je trenutno glavni u Splitu?

– Za mlađu populaciju TBF.

RUNJIĆA BOLJE PAMTI OD HULJIĆA

Što mislite o Tončiju Huljiću?

– Sposoban poslovni čovjek. Super je uspješan kao pisac hitova.

Napisao je stotine pjesama, možete li se prisjetiti barem pet?

– Pa mogao bih.

Dajte.

– “Neka se drugi raduju”…

I dalje.

– Čemu to nabrajanje?

Vaših pet pjesama mogao bih navesti i da me tek probudite, teško je suditi o umjetničkoj vrijednosti, samo sam htio pitati je li podsvijest uz vrijeme također dobar procjenitelj.

– Tončija Huljića poštujem, ali nije on u mom fokusu. Cijenim ga kao poslovnog čovjeka.

Kao kakvog poslovnog čovjeka? Kao onoga koji prodaje milijune četki za WC? I to su uspješni poslovni ljudi.

– Ima on i zanimljivih kompozicija, neki dan sam na odjavnoj špici jednog hollywoodskog filma s Van Dieselom vidio da je nešto komponirao za gudače. Eto što od njegova rada poštujem.

Koliko biste, da vas netko iznenada probudi, nabrojala Runjićevih pjesama?

– “Magdalena”, “Nadalina”, “Vjeruj u ljubav”…

Dakle, možemo konstatirati da Runjićeve pjesme možete mnogo prije i lakše nabrojati nego Huljićeve.

– Da.

KERUM IZABRAN IZ REVOLTA

Dobro,  idemo dalje. Kako se osjećate kad pročitate “Split, grad slučaj”?

– Split je po meni grad fantastičnih pojedinaca. Ljudi Split doživljavaju kroz povećalo događaja oko gay parade na Rivi, a zoboravlja se da je u posljednjih dvadeset godina sva slobodarska misao uglavnom išla odavde. Često, kad neki prijatelji počnu negativno pričati o Splitu, odmah skočim. Iz Splita su i Smoje i Feral i Radman i Torcida… Svašta ima u Splitu i ne može se generalizirati.

Je li Željko Kerum idealan gradonačelnik za takav grad?

– Željko Kerum je po mom mišljenju izabran iz revolta. Misli se da su njega birali samo došljaci, mislim da su za njega svi glasali iz protesta. Splitom su svi vladali, narod je svima vjerovao, a svi su ga lagali i razočarali. U Splitu su i ljevica i desnica bili na vlasti i podjednako su pokazali da ne vole Split nego sebe. I zato je izabran Željko Kerum. Ne bih volio da ispadne da ga branim, božesačuvaj, samo želim reći da bi, da se tada kandidirao Senijad Ibričić, i on bio izabran iz revolta. Bio bi izabran i pokojni Dino Dvornik da se kandidirao.

Poznajete li gradonačelnika Željka Keruma osobno i sluša li Vašu glazbu?

– Poznajem ga osobno i ne voli moju glazbu. Rekao mi je da Gibonni nije za narod. Mislim, da je okružen ljudima koji ga manje tapšu po ramenu, bilo bi bolje. Primijetio sam da poštuje onoga tko je prema njemu argumentirano kritičan, ali kako uglavnom oko njega govore ono što želi čuti, onda to tako mora biti. Nije on prvi koji se okliznuo na koru od banane, na obožavanje iz prve ruke.

Kako gledate na politiku u Hajduku?

– Isto kao u gradu, i tamo treba vizionar, onaj koji zna što se iza brda valja. Mnogo puta sam pričao s pokojnim Tomislavom Ivićem. Često je dolazio u restoran i   ponosan sam što sam ga nekoliko puta odvezao kući. Putem smo pričali o raznim trenerima, iznosio mi je njihove mane i  jednom upitao tko je dobar trener. “Onaj koji zna što se iza brda valja”- odgovorio mi je. Imao je strašnih rezona, primjerice, govorio mi je kako sto posto motivirana momčad uvijek može pobijediti slabije motiviranu, a bolju momčad, jer samo jedan nemotiviran igrač, to je već 90 posto. Znači, kao da imate jedan crveni karton. Ne samo u nogometu, nego i u životu moraš znati koji vjetrovi pušu. I općenito, nama nedostaje ta sorta ljudi.

Kakvu glazbu je pokojni trener Tomislav Ivić slušao?

– Najviše je slušao Olivera, mene je volio kao osobu, a moju muziku nikako.

ZAKONI ZA DOBROBIT GRAĐANA

Dolaze izbori, hoćete li za nekoga pjevati?

– Ne, kao veleposlaniku Unicefa preporučeno mi je da se klonim takvih opredjeljivanja jer UNICEF je nadvladina organizacija.

Znači, kao veleposlanik UNICEF-a morate navijati za Barcelonu?

– I bez toga navijam za Barcelonu. Samim tim što na dres nisu stavili sponzora,   igrači za UNICEF još daju iz svog džepa i pokazali su posebnu veličinu.

Tko će po Vama pobijediti, odnosno što se iza brda valja?

– Iza brda se nažalost ne valja ništa. Neki dan sam pričao s jednim prijateljem Nijemcem, direktorom u T-comu, i rekao mi je da Njemačka ima sreću što je vode političari koji zaista vole svoju zemlju. U hrvatskoj politici ne vidim ljude koji zaista vole ovu zemlju, a voljeti zemlju za mene znači donositi zakone za dobrobit njenih građana. Na LA Timesu sam bio izabran na njihovu play listu s pjesmom “Čemu se nadaš srce moje”, među 15 glazbenika koje se moglo nazvati i upitati kako pomoći njegovoj zemlji. Zvali su me kumovi, ni jedan menager iz izvoznog sektora, a Zuchero i Eros Ramazzotti su manekeni talijanskih proizvoda. Što su popularni izvođači kod nas, kakva je njihova veza s izvozom?

150 DANA GODIŠNJE NA PUTU

Kako komentirate koncert klape Kambi na Poljudu?

– Postoji veliki interes. Par mojih pjesama su odlično obradili. Klape su postale zamjena za zabavnu glazbu koja je s vremenom postala narodnjačka, odnosno turbo folk. Sedamdesetih, ako biste ručali u nekom restoranu u Brelima, slušali biste zabavnu glazbu, a kako toga više nema, klape su postale sadašnja zabavna glazba.

Što mislite o Severininu turbofolku?

– Severina mi je bila jako simpatična kad se maknula iz Tutica. Ona i njena menadžerica predstavljale su neku žensku snagu, bilo je zanimljivo gledati kako će ta dva nejaka cvjetića proći na estradnoj pustopoljini. Bio mi je zanimljiv taj hibrid,  posebice njen iskorak prema likovnom i suradnja s Božesačuvaj.

Tijekom ovog ljeta boravili ste na Korčuli.

– Volim se maknuti u osamu na Korčuli. Godišnje oko 150 dana živim na putu i u hotelima, pa mi odgovara takav odmor. Tako mi je nezamislivo da mi se godišnji odmor pretvori  u novo putno ludilo, spremanje kofera i torbi.

Kako vas Vaša djeca doživljavaju?

– Normalno, odrasli su gledajući me na televiziji i njima je to isto kao što je drugoj djeci normalno što im tata radi na kiosku. Nikad ih nisam gurao u medije, među novopečenu zlatnu mladež koja se uobičajeno pojavljuje u life stil rubrikama. Ne znamo kako su to djeca poznatih zaslužila i to mi je bilo antipatično, pa sam se trudio da moja djeca ne budu takva. Drago mi je što sam uz karijeru uspio sačuvati obitelj. Jer u svjetskom rock’n’rollu jedini koji ima familiju je Bono Vox.

Jezik u Vašim pjesmama je jako zanimljiv. Ilko Čulić je svojedobno duhovito primijetio da ste Marko Marulić hrvatske esrade. Gdje pronalazite sve te arhaične izraze?

– Da, malo mi se narugao, ali meni ljepše zvuči riječ caklo, nego staklo. Staklo može biti bilo što, a caklo je toliko arhaično da može biti samo ogledalo. Druga je asocijacija i druga je snaga te riječi. Draža mi je riječ kerv nego krv. Ljepše mi je krvca nego krv. Krv je samo krvava, a kerv je nešto dublje. Mnogo mi pomaže što mi je otac skupljao narodno glazbeno blago, pa imam starih tekstova.

Što vam otac kaže za Vašu glazbu?

– Ljubo to respektira. On smatra da djecu ne treba previše hvaliti da se ne bi pokvarila, ali znam što on misli.

PJESME PIŠEM NA OTOCIMA

Prisjetite se gdje su nastajale neke od vaših najpoznatijih pjesama.

– U hotelu ne mogu napisati dobru pjesmu. Potreban mi je mir, tišina i osama na otoku u ljetnom ili zimskom razdoblju. Pod pritiskom ne mogu pisati pjesme, pa su mi pjesme uglavnom nastajale na Korčuli, Visu, Hvaru, Splitu. “Lipu moju” sam napisao u Zagrebu na Jordanovcu.

Prije velikog uspjeha s Cesaricom imali ste berlinsku i zagrebačku fazu. Zlatne godine donijela Vam je pjesma “Zlatne godine”, onda ste se vratili u Split i svoju vrijednost ste potvrdili vlastitom skladbom “Tebe nisam bio vrijedan”.

– U Zagrebu sam iznajmio stan od pokojnog Fabijana Šovagovića, dao sam mu kaparu i vratio sam ključ nakon 20 dana. Nikako mi nije odgovarao način života u Zagrebu, od studija do stana gubio sam 40 minuta u jednom pravcu. Na parkiranje i prijevoz se gubi mnogo vremena. Meni je sve to bilo suludo, za to vrijeme mogao sam naučiti francuski. U Splitu se polako javlja nešto slično i kroz neko vrijeme morat ću se dislocirati u smjeru Trogira.

Što je s Vašim hitmakerskim opusom za druge izvođače? Svojedobno, dok ste bili podstanar Sanje Doležal, stan ste platili pjesmom “Žuljaju me cipele”?

– Više ne pišem, za druge. Ako napišem odličnu pjesmu, ostavim je za sebe, ako je prosječna, nisam ništa napravio ni ako je dam nekom drugom. Nisam više ni plodan da bih mogao napraviti petnaest dobrih pjesama, od kojih bih sebi ostavio devet, a šest dao drugim autorima.

A znate li kad napišete dobru pjesmu?

– Kad sam napisao “Libar”,  “Oprosti”, “Anđeo u tebi”,  znao sam da su to velike pjesme i da ću biti budala ako to nekome dam. Imam i pjesama oko kojih se dvoumim, moram čuti i tuđe mišljenje. Nisam toliko samozaljubljiv da bih padao u nesvijest pored svakog svog tona.

Pripremate li novu knjigu?

– Do sada sam objavio knjigu “Dvije duše” na Brailleovom pismu. Sav prihod je išao za Udrugu slijepih “Vinko Bek” u Zagrebu. Knjiga nije imala jednu cijenu, nego je svatko platio koliko je htio. Pa je Juroslav Buljubašić, primjerice, 1995. platio jedan primjerak 2000 kuna. Moji stihovi mogu držati vodu i na papiru. Ipak, mislim da su tek uz glazbu  kompletna cjelina. Ne znam hoću li izdavati neku novu knjigu, trenutno na to nisam fokusiran.

SLUŠAJU ME NAJKULTURNIJI

Spomenuli smo da Kerum i pokojni Tomislav Ivić nisu vaši poklonici. Ipak dopirete daleko, vaše pojedine pjesme se masovno slušaju, ali tko spada u Vašu iskonsku publiku?

– Moja publika je kao višnja na torti. Moj koncert u zagrebačkom Domu sportova trajao je tri sata i deset minuta. Poslije sam pitao policajce je li bilo incidenata. Samo na parkiralištu bilo je tri tisuće vozila. Ništa, nitko nikog nije zagradio, ni jedan povišen ton. Pitam redare, isto ništa, nitko nije izgubio ni kaput. Sluša me najuljuđeniji i najciviliziraniji segment hrvatskog društva.

Koliki su tiraži Vaših albuma?

– Najprodavaniji sam, jer ljudi znaju da iza mog omota nije zajeb. Mogao sam i ja snimati doma, ali sam uložio i otišao ga snimati u London. To publika respektira i umjesto da sprže moj novi CD, ljudi ga kupe legalno u dućanu. Velika većina moje publike ide i na strane koncerte i kompariraju me sa stranim izvođačima. Od svih pjevača i pjevačica moja publika najviše drži do mene. Sličan respekt svoje publike ima samo TBF. Ulažem u albume i zato mi publika vraća.

Istodobno, čak i veliki dio pismenije estrade smatra da je uzaludno proizvoditi albume, ponovno je došlo vrijeme singlova, slabe su naklade, diskografija jedva postoji, a nema ni medijskog prostora, pa po sedam-osam pjesama na albumima  ostaje publici nepoznato.

– Oni su u pravu. U ovom restoranu koji postoji još od Alije Sirotanovića, gdje su me roditelji vodili na ćevape ako sam bio dobar, nekada je bio jukebox s BonyM., Sweet, Abbom…Onda je poslije toga došlo vrijeme LP-a, pa videa, pa CD-a…Odmah u početku CD je bio format za one što imaju govoriti… Kao što je nekada bio nijemi film i Buster Keaton je zbog piskavog glasa pojavom zvučnog filma prestao biti zvijezda. Nije svatko za CD, ja sam izvođač tog formata i možda kad ode CD više neću biti zvijezda jer singlovi nisu moj način razmišljanja. Naučio sam da moram imati barem pet pravih pjesama da bih izašao s nečim novim. Moj mentalni sklop želi da mi se ovogodišnji koncert razlikuje od onoga lani. Nemam razloga kukati i plakati. Mojih pet minuta traje 18 godina, volio bih da potraje još 18, ali ne zavisi sve od mene. Pojavom novih formata neki izvođači jednostavno otpadnu.

Dobro sam upoznao Halida Bešlića, i takvih ljudi možda ima deset na svijetu. Jasenko Houra može se uspješno baviti s još deset poslova. Poznata je pragmatična inteligencija Gorana Bregovića. Vi biste mogli biti pisac definicija. Može li dugo vremena na ovdašnjoj estradi opstati netko tko nije natprosječno inteligentan?

– Može, ima mnogo primjera, jer estrada je više nešto hormonalno negoli inteligentno. Mene estrada ne zanima, nisam vrtio pedale da bih sustigao neke brojeve, kod mene situacija nije masovna. Ima mnogo voljenijih pjevača od mene, ali njihova publika može i ne mora otići na koncert. Moji i ja smo druga priča, mi se moramo sresti. Prije par dana imao sam koncert u Solinu, zbog zaštite spomenika smjelo je biti prodano samo 1500 ulaznica, tako da je oko petsto ljudi ostalo ispred. Zamolio sam policiju da puste i njih u dvoranu. Onda je nestalo struje, rekao sam publici da imamo bubanj, gitaru i violinu, tri akustična instrumenta, ali da bi nas čuli moraju se utišati. Poslušali su me i nastavili smo koncert dok nije uklonjen kvar. Ni jednog trenutka nisam se tim ljudima postavio kao zvijezda koja treba neke uvjete, trebam samo njihovu pažnju.

Važno je napomenuti da vas ne cijeni samo Vaša publika, nego i sponzori.

– Svojedobno su u jednoj velikoj hrvatskoj firmi zaključili da sam passé, da je moje vrijeme prošlo. Sve dok nije došao stranac direktor. Dok je razmišljao uz koga se vezati, jednostavno je zaključio da još uvijek prodajem najviše CD-a, punim dvorane i vratili su me natrag. Sve je to zato jer je publika još na mojoj strani.

KOMPLIMENTI STRANIH GLAZBENIKA

Dok ste bili u Berlinu pokušavali ste ostvariti europski proboj. Vježbajući engleski izgovor, u ustima ste često držali upaljač. Jeste li potpuno odustali od međunarodne karijere?

– Otac mi je uvijek govorio da ne moraš ti ići u svijet da bi netko prepoznao da si dobar, ako si dovoljno dobar prepoznat ćete i ovdje. Nije Toni Kukoč morao ići u Ameriku, oni su došli po njega. Radio sam s brojnim stranim glazbenicima i takve komplimente nikad nisam doživio od hrvatskih kolega. Tommy Emanuel je radio sa Stevieom Wonderom i Michaelom Jacksonom, svom ocu je posvetio jednu pjesmu i meni je rekao da sam po senzibilitetu čovjek od kojeg bi naručio tekst. Jezik je bitno otežavajuća stavka. Imao sam koncerte u Milanu i Genovi na mom jeziku za stranu publiku, i to s tri bisa. Iz pristojnosti se na bis zove samo jednom, nitko vas iz bon-tona neće zvati četiri puta, ali ja nisam šaraf koji im nedostaje. Prodati pojedinca unutar sistema je lakše, instrumental iz pjesme “Libar” je dio saundtracka u jednom njemačkom igranom filmu, u jednoj nizozemskoj emisiji pustili su moju glazbu i to su preplatili, ali nešto sasvim drugo je da i ja prođem sa svojom riječi, to je kao da prođe hrvatski film. Iz moje muzike dolazi kulturna tradicija jednog naroda i podneblja i to nije kao otpjevati beck vokale grupi, što sam svojedobno radio u Berlinu. Biti šaraf u stroju je moguće, ako ste od dovoljno čvrstog čelika oni će vas zašarafiti, ali nešto je sasvim drugo doći u Audi i reći da niste došli raditi kao mehaničar, nego ste donijeli nacrt svog automobila. E, to je malo teže.

U Vašim kantautorskim pjesmama glazba nije samo pratnja tekstu. Ima zanimljivih instrumentalnih minijatura koje bi lako mogle filmskoj slici davati veću dimenziju. Mislim da biste mogli uspjeti kao skladatelj filmske glazbe, tako je internacionalnu karijeru počeo i Goran Bregović. Imate li agenta za filmsku glazbu na stranom tržištu?

– Nemam, ali nije da se ne vidim u tome.

Mislim da Vi znate dobro međunarodna pravila igre.

– Dobro, potražit ću agenta.

Što poslije koncerta u Puli?

– Imam nekoliko manjih koncerata i onda moram napuniti baterije. Turneja “Toleranca” traje već godinu i pol dana, a računajući rad u studiju, cijelo to životno razdoblje traje gotovo tri godine. Poslije svega se moram malo srediti. Nisam kao leptirić. Moram ponovno napuniti baterije. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.