MOJ PROFESOR USTAŠA SLAVO STRIEGL

MOJ PROFESOR USTAŠA SLAVO STRIEGL

11. prosinac, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

 

“Uh, bre, nisam ni znao da Edo Striegl ima sina ustašu…!”, kazao je vojvođanski trgovac koji je za stanke u Apatinu prepoznao Slavina potomka. U nastavku marša smrti pak Slavo Striegl je dospio sve do Rumunjske, gdje je na nekoj farmi i plantaži dočekao trenutke abolicije. Vratio se svome Sisku i obalama Kupe. I dalje je slikao, stvarao, skromno i samozatajno živio među sugrađanima, i jednako skromno sklopio oči. Naš dobri profesor Slavo

Napisao: Josip Frković

Iako nitko od nas u gimnazijskom razredu prof. Božidara Šimunića, rođena Bibinjca, sisačkoga zeta i kasnijeg ratnoga novinara HRT-a – od Petrinjca Pere Čorića, Sunjanina i kasnijega Istrijana Miljenka Čakala, doktorske kćeri Vlaste Brandl, pok. Drage Novaka, Milorada Vraneševića, Smilje Tintor, pa ni drage Marice Pribičević – nije pokazivao osobiti crtačko-slikarski talent, satovi likovnoga odgoja tihoga profesora Slave Striegla uvijek su prolazili u miru i bez ikakvih posebnih događaja. Dragi je Slavo svakom od nas strpljivo objašnjavao tajne slikarskoga kista i uporabe boja. Suprotno tome, prof. povijesti Tomo Papa, priznajem, trpio je teror đačkih nestašluka. “Dosadni ste, kao muhe pred kišu. Tiho, nemojte da nam u razred upadne milovidna drugarica…”, mislio je na strogu direktoricu škole Šteficu Beljan i odmah iza toga Glinjanina Nikolu Bukovca i  bistroglava Milorada pustio sa sata.

“Ti, dakle, ideš zamijeniti hlače, iako su ti i ove dosta dobre, a ti, Vraneševiću, hodi i do drugoga se tjedna ne moraš ni vraćati!”.

Ovaj, mali isječak sjećanja na početke sedamdesetih i godine provedene u sada već stogodišnjem “Alcatrazu”, podignutom u grabi kraj Rimskoga prokopa, kad smo lijeno ponavljali i prašili po kronologiji ondašnje države, povijesti KPJ i partizanskim ofenzivama, podsjeća me i na kasnija događanja u gradu na tri rijeke. Kao prvo, znao sam da tihi profesor Striegl svakodnevno izlazi iz velikoga haustora obiteljske kućerine znamenita odvjetnika dr. Matije Šipuša i sina mu ugledna rentgenologa u Drugoj ulici, ali sam kasnije doznao da je Slavina bračna družica iz obitelji Šipuš.

Korifej akvarela

Tri desetljeća iza velike mature i prohujala Domovinskoga rata, slučaj je htio da moj “Večernjak” prostorije dopisništva – zalaganjem i uz potporu župana Đure Brodarca – dobije na Trgu Ljudevita Posavskoga, tek pedesetak koraka od već spominjanje kuće Šipuševih. Dragi je profesor, hrvatski “Korifej akvarela” – kako ga je u svojoj pjesmi nazvao nekadašnji gimnazijski kolega i omiljeni sugradjanin Nikola Tadić – znao proći Drugom ulicom, pa ispred zgrade suda prema lijevoj obali Kupe, šetnici koja danas nosi njegovo ime i statuu kipara Hrvoja Urumovića. Budući da je u kući bivšega sisačkoga apotekara bilo dovoljno prostorija, naše su radne sobe i dugi hodnik dopisništva ubrzo pretvoreni u Vegas, Večernjakovu galeriju Sisak. Uz pripremljen tiskani prospekt za posjetitelje, te uz slavljeničke letovanićke tamburaše, prigodu da svojih tridesetak sjajnih amaterskih ulja i grafika predstavi dobio je Božidar Škofač iz opjevanoga sela podno Letovanićkoga Vrha i drvene kapele sv. Bartola. Slijede potom Miroslav Bagarić, Nevenka Arbanas, Mihael Penić, deseci članova kasnije utemeljena Sulikuma. Jednoga dana, prijepodneva, doznajem od kolega, radove je onako u prolazu obišao i zaljubljenik Siska, naš susjed Slavo Striegl.

I, da ne duljim, mnogo kasnije, za druženja s voditeljem Gradske galerije “Striegl” u Rimskoj/Prvoj ulici Zoranom Burojevićem s maloga ekrana i video-životopisa proslavljenoga sugrađanina, doznajem o poratnoj njegovoj sudbini. Bila je nesretna 1945. Vraćao se kroz Zagreb iz nacionalnoga svetišta Majke Božje Bistričke, gdje je obnavljao freske i iznova bojao statue svetaca, te svratio do sjedišta partizanske vlasti.

Na partizanskom križnom putu

Ondje, u Zagrebu, od gimnazijskoga kolege i uglednoga partizanskoga borca Marijana Cvetkovića ishodio je potpisanu propusnicu za slobodno kretanje. Stigavši u rodni grad, najprije je morao do Viktorovca i komandanta istoimenoga zloglasnoga zarobljeničkoga logora. Bio je to prvi zapovjednik grada Siska. Iz njegova ureda, međutim, stražar se vratio bez ovjerene Cvetkoviceve dopusnice. Našavši se jednoga dana na ulici, Striegl je promatrao kolone zarobljenih križnoputaša domobrana, pa i sugrađane Stjepana Vrbanovića i Stanka Mesića Canu, da bi se ubrzo kao civil i sam našao među nevoljnicima. S ostalim preživjelima, pješice je, iznemogao i krvavih tabana, prevalio stotine kilometara.

“Uh, bre, nisam ni znao da Edo Striegl ima sina ustašu…!”, kazao je vojvođanski trgovac koji je za stanke u Apatinu prepoznao Slavina potomka. U nastavku marša smrti pak Slavo Striegl je dospio sve do Rumunjske, gdje je na nekoj farmi i plantaži dočekao trenutke abolicije. Vratio se svome Sisku i obalama Kupe. I dalje je slikao, stvarao, skromno i samozatajno živio među sugrađanima, i jednako skromno sklopio oči. Naš dobri profesor Slavo.  T

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Bez milosti za pravednike
    #1 Bez milosti za pravednike 13 prosinac, 2019, 07:21

    Gospon/gospa, tako je – prema poznatom vidjenju prekodunavskih Srba za Hrvate – slavljenicki i pobednicki za sina Ede Striegla kazao poslovni partner, trgovac iz Apatina, kazao neskriveni hrvatski porobljivac cetnik. Nije mu palo na pamet pruziti zivom mrtvacu koricu kruha. Nema kod svetosavaca milosti ni za pravednike. Radi se o citatu pok. Slave Striegla, zabiljezenu i video-uratkom. Pisali to s navodnicima ili bez njih, poruka je jasna: i dijete u jastuku za njih je ustasa.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Anonimno
    #2 Anonimno 13 prosinac, 2019, 05:13

    Nikako ne slazem sa naslovom ovoga clanka.Novinar nije tako smio staviti.Nas dobri i tihi profesor Striegel nje
    i bio “Ustasa” vec u domobranima.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.