MOJ PRIJATELJ SLOBODAN MILOŠEVIĆ

MOJ PRIJATELJ SLOBODAN MILOŠEVIĆ

25. travanj, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Barač-5 Custom

Ekskluzivni feljton Svjedoci epoha, uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača 11. dio

 

Zabilježio: Dražen Stjepandić

Fotografija: Dražen Stjepandić

Došli smo do jedanaestog poglavlja ekskluzivnog feljtona Svjedoci epoha, uspomene  najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača. U ovom nastavku gospodin Barač se prisjeća svog kolege bankara generalnog direktora beogradske Beobanke Slobodana Miloševića. U drugoj polovici sedamdesetih i početkom osamdesetih dok je bio generalni direktor Privredne banke Zagreb sa Slobodanom Miloševićem i njegovom suprugom Mirjanom Marković  zajednički su ljetovali  u Dubrovniku. Veze između dva bankara nisu prestale ni kad je Slobodan Milošević postao najmoćniji čovjek u Srbiji i najpoznatiji političar u bivšoj Jugoslaviji.

Slobodan Milošević izbliza, onako kako ga je doživio gospodin Neven Barač bit će tema ovog jedanaestog nastavka feljtona Svjedoci epoha. 

Slobodan Milošević je imao ladu i prvi put na ljetovanje u Dubrovnik doputovali su preko Bosne.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ JE VOLIO DUBROVNIK

Upoznali smo se kroz posao dok je bio predsjednik Beogradske banke. Tad smo se susretali i poslovno surađivali. Obje banke PBZ i Beogradska banka, pa kasnije  Beogradska udružena banka bile su upućene jedna na drugu. Beogradska  nije imala aktivnost u Hrvatskoj, a PBZ nije imala poslovnog interesa u Srbiji. Te dvije banke se  nisu međusobno susretale na tržištu, a svaka na svom tržištu bile su u konkurentskim odnosima s preostale dvije velike jugoslavenske banke s Jugobankom iz Beograda i Ljubljanskom bankom. Obje ove banke su imale razvijenu aktivnost kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji.

Beogradska i PBZ su često nastupale zajednički i dogovorno, a posebno u nastupima u inozemstvu. PBZ i Beogradska udružena banka bili su suosnivači Anglo-jugoslavenske banke sa sjedištem u Londonu kojoj sam bio predsjednik   Nadzornog odbora do odlaska iz PBZ-a.

Slobodan je bio  sklon politici i bilo je vidljivo dokle sežu njegove političke ambicije. Konac sedamdesetih i početak osamdesetih godina zajednički smo ljetovali u Dubrovniku, kojeg je jako volio i svake godine je dolazio na odmor. Njegova politička stremljenja slijedila je gospođa supruga Mirjana Marković. U svakom trenutku, na kupanju, ručku, večeri ili šetnji oni su nametali političke teme i tražili su moje mišljenje. Često ga nisam imao jer me politika uopće nije interesirala. Poznavao sam uski krug ljudi iz politike, a još manje njihova opredjeljenja. Slobodanov interes je bio usmjeren prvenstveno na odnos tih ljudi prema Jugoslaviji. Poznavali su puno ljudi u Hrvatskoj i stalno su  se za njih interesirali što mi je bilo mučno jer ljude nisam znao, a još manje nešto o njima, pa nisam mogao ništa ni reći. Situaciju  je često spašavao netko treći tko bi se priključio društvu, obično bi se radilo o ljudima koji su bili na tom području. Cilj njegovog interesa bila je Jugoslavija, odnosno želio je biti na čelu Jugoslavije, ali direktno o tome nismo nikada razgovarali. Jednom prilikom 1981. došao je u Zagreb i htio je razgovarati na temu integracija PBZ-a i Beogradske banke. Ideja je bila da se povežu privrede, pa će doći do čvrsšćih povezivanja i na drugim područjima što će učiniti zemlju čvrstom i stabilnom. Poslije je odustao od te ideje. O razlozima nismo nikada razgovarali.

DUHOVIT I OŠTAR KRITIČAR

Slobodan Milošević je bio oštar kritičar mjera Narodne banke Jugoslavije, naročito njene restriktivne monetarne politike i pri tom je bio veoma duhovit. Sjećam se njegovih opaski kad bi  u društvu spomenuli Radovana Markića, tada guvernera Narodne banke Jugoslavije ili kasnije guvernera Dušana Vlatkovića  koji je na tu poziciju došao iz Vojvođanske banke.

-To što je Radovan Makić guverner Narodne banke Jugoslavije znači da guverner ni netreba, a to što je 

 Vlatković guverner dokaz je da ni Narodna banka Jugoslavije nije potrebna- govorio je Slobodan Milošević.  

Često bih se sjetio njegovih kritika i mislio sam da imaju mjesta. Posebno kasnije kad sam se susretao s politikom Marka Škreba i Željka Rohatinskog u Hrvatskoj narodnoj banci. Pitao sam se što bi za njih Slobodan Milošević rekao? Markiću zaista nije bilo mjesto u bankarstvu, ali je on prema Škrebu i Rohatinskom bio mila majka.

DRŽAO SE DOGOVORA

Moja iskustva sa Slobodanom Miloševićem bila su pozitivna. Držao se dogovora i poštivao svoju zadanu riječ. Dok je bio u zatvoru u Haagu bio sam mu jednom u posjeti. Posjet je trajao od podne do 17 sati. Gotovo cijelo vrijeme razgovarali smo Mladen Naletilić Tuta, Goran Zelenika i ja, a slobodan se u dva-tri navrata priključio našem razgovoru. Potegao bi viski, prošvercan u  plastičnoj  boci, koji smo unijeli u zatvor. U jednom trenutku me Slobodan upitao: “Trebaš li kakvu pomoć?”

Zahvalio sam mu se i postavio sam pitanje:”Do kad će ovo trajati?”

Mislio sam na njegov proces.

– O još će to da traje, još nisu ni oni završili-odgovorio je misleći na tužilaštvo i ispitivanje svjedoka, u nastavku je dodao- a onda kad ja dođem na red ima da ih rasturim.

Taj dan je bio zauzet s nekim svojim odvjetnicima, pa bi samo povremeno navraćao u sobu gdje smo s Tutom pričali Goran i ja. Skrivao bi čašu viskija, da slučajno ne naleti stražar, a drugom rukom je gladio malo povećani trbuh i oduševljeno je pričao o svojoj obrani koju je pripremao. Bio je pun optimizma i jedva je čekao dan kad će početi sa svojom obranom. U zatvoru je zadržao svoj vedri duh i   stvarao je vedru atmosferu. O politici nismo razgovarali.

DOBRI DRUGARI

Slobodan Milošević je naš odnos objasnio gospodinu Ćedi Prodanoviću kad mu je ovaj prenio moj pozdrav. Slobodan je rekao da smo bili dobri drugari. Kad sam 1982. prestao obnašati funkciju generalnog direktora PBZ-a, nakon što su mi ukinuli radno mjesto sa Miloševićem sam nastavio održavati iste odnose kao i ranije. Odlazio sam u Beograd na sastanke s njim, tad je već bio predsjednik CK SK Srbije i ponudio mi je da prijeđem u Beogradsku banku i odem u inozemstvo kao predstavnik Beogradske banke.  Na svemu sam mu se zahvalio. Jednom me poslije toga nazvao i rekao je da je razgovarao s drugom Milutinom Baltićem o mom prelasku u Beogradsku banku i tom prilikom mi je poručio da se javim drugu Milutinu Baltiću koji je tada bio predsjednik CK SK Hrvatske.  Nisam otišao na taj razgovor nego sam otišao u Udbinu u Sait, malu tvornicu s velikim problemima u malom ličkom mjestu. Namjera mi je bila ostati pet-šest mjeseci, mislio sam da možemo stabilizirati tvornicu. Ostao sam šest godina i da nije bilo rata, bolje reći najave ratnih zbivanja možda bih ostao do danas.

SAIT U UDBINI

Od onoga što smo proizvodili 99% smo izvozili. Danas te tvornice nema. U to vrijeme kad je Slobodan Milošević bio predsjednik Predsjedništva CK SK Srbije pojavio nam se problem s naplatom od Interexporta iz Beograda za prodanu traku što je bio proizvod Saita. Radilo se oko milijun i pol američkih dolara. Prošli su svi rokovi, a nikako da plate. I jednog ponedjeljka nađem se u Beogradu po sasvim drugom poslu i dobijem poruku iz Udbine da Interexport opet odugovlači s plaćanjem. Bio sam u Ministarstvu vanjske trgovine i zamolio sam ih da mi nađu broj od CK Srbije. Nazvao sam, predstavio se i zamolio sam da me spoje s predsjednikom, nakon par sekundi javio se Slobodan i rekao sam mu da ga trebam jer imam problem tu u Beogradu.    

-Koliko ti vremena treba?- upitao je.

-Deset minuta-rekao sam.

-Dođi u srijedu u deset časova-rekao mi je.

Kad sam došao u srijedu rekao sam što mi je problem i Slobodan je zapisao. Istog dana u Sait u Udbini javio se generalni direktor Generalexporta da će sutradan odmah platiti uz napomenu da ne želi da ga opet zovu iz CK.

POZDRAVI PREKO VELJKA KNEŽEVIĆA

Negdje koncem devedesetšeste ili početkom devedesetsedme kad sam po drugi put  bio u Dubrovačkoj banci u uredu mi je zazvonio telefon, s druge strane je bio veleposlanik Savezne Republike Jugoslavije u Hrvatskoj gospodin Veljko Knežević. Došao je u Dubrovnik povodom proslave 120-te godišnjice postojanja  Srpske pravoslavne crkve u Dubrovniku. Rekao je da za mene ima poruku.

-Recite mi-rekao sam mu.

-Ne bih preko telefona-uzvratio je.

Poslao sam mu automobil da ga dovete u banku i on mi je isporućio pozdrave Slobodana Miloševića s pitanjem kad ću u Beograd?

VIZA ZA 15 MINUTA BEZ TAKSE

Dogovorio sam se sa gospodinom Antunom Crvenjakom tada direktorom Kutline Dastre da idemo skupa. On je namjeravao ugovoriti neki posao, a ja sam išao turistički. Obavjestio sam nadležne organe u Dubrovniku s molbom da pošalju službenu obavijest u Zagreb, da ne bi kasnije ispalo da sam srpski špijun. Krenuli smo prvo u ambasadu u Zagrebu po vizu, koju smo dobili za 15 minuta i nisam trebao platiti taksu.   Onda smo nastavili prema Beogradu, do Slavonskog Broda i bilo je nekakvog prometa, a poslije sve manje. Zadnjih pedesetak kilometara do granice nikoga, prazna cesta. Dolazimo na granicu, naši nas brzo puštaju, a na srpskoj strani  su nam rekli da stanemo sa strane. Uto dolazi čovjek u civilnom odijelu i pita tko je Neven Barač? Crljenjak je pokazao na mene. Čovjek se predstavio i rekao je da će nam praviti društvo dok  po nas ne dođe automobil iz Beograda. Rekao nam je da naš automobil ostavimo u međugraničnom prostoru prema  hrvatskoj graničnoj postaji jer je tamo sigurniji. Sve smo to napravili i odveo nas je u neki prostor veći od kontejnera u kojem je bio kafić. Častio nas je  pićem. Ne sjećam se što smo pričali.  Čekali smo možda sat kad se pojavio veliki audi. Pozdravili smo se domaćinom i krenuli smo prema Beogradu. Šutke smo promatrali okolicu. Bio je lijep sunčan dan. Cesta prazna, nigdje nikog sve do pred Beograda. Dovezao nas je do Beogradske banke na Terazijama gdje me je čekala Borka Vučić. Rastali smo se od Crljenjaka, a ja sam s Borkom u adiju nastavio.

-Idemo kod šefa-rekla je Borka.

-Tko je ovaj čovjek što vozi?-pitao sam Borku.

-On te bre čuva, zadužen je za tebe- odgovorila je Borka.    

“U što sam važan”-mislio sam u sebi. Došli smo pred Beli dvor. Dočekala nas je jedna žena i pokazala nam je kud da idemo. Nije bilo nikakave kontrole, policajca ili vojnika.  Sve prazno.

Ulazimo u sobu do kabineta predsjednika i za minut-dva dolazi Slobodan Milošević predsjednik Republike Srbije. Srdačno se pozdravljamo i razgovaramo o običnim stvarima. Prije odlaska u Beograd tadašnji šef SZUP-a u Dubrovniku zamolio me da Miloševiću postavim dva pitanja. Zaboravio sam koje je bilo prvo, ali obadva sam postavio. Drugo pitanje je bilo što je s Prevlakom?

-Ja sam bre sve dogovorio s Franjom, a on nikako da dogovor provede. Sad se pravda izborima, a onda kad izbori prođu nećim drugim i tako do danas. To se radi  o onom rtu Oštro tamo, a tamo su bre samo koze. Mi tražimo ne da dadu nego da menjamo. Evo što želite Sutorinu?-doslovno tako mi je odgovorio Slobodan Milošević. 

Nastavili smo pričati o običnim stvarima i kad sam mu rekao da nam je  štednja građana porasla za petsto milijuna maraka Slobodan se nije čudio kao što se čudila Borka Vučić.

-E bre, veruju tebi- izgovorio je.

Rekao mi je da sam dobro napravio što sam se vratio u banku, a on je upao u politiku, a žali za bankom. Srdačno smo se rastali, a naš slijedeći i posljednji susret je bio u Haagu. T

 

4 komentara

Uskoči u raspravu
  1. a gdje je tata?
    #1 a gdje je tata? 2 svibanj, 2014, 19:17

    nije nevenka trčkarao u haag samo radi slobe već i radi pohotne kovrčave crvenokose curice čije 6-godišnje dite sada čuva nesretna baka u dubrovniku a ona vunu prede na pantovčaku

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. 666
    #2 666 27 travanj, 2014, 18:58

    Veliki ljudi i Slobodan i Barac

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. $
    #3 $ 25 travanj, 2014, 21:32

    Barač je bio i ostao velika faca.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.