MIJENJAM TVRDU STOLICU ZA DIREKTORSKU, GRADONAČELNIČKU ILI MINISTARSKU FOTELJU

MIJENJAM TVRDU STOLICU ZA DIREKTORSKU, GRADONAČELNIČKU ILI MINISTARSKU FOTELJU

22. ožujka, 2016.

 

Piše: Janko Bučar

Na kavi s Nikolom Uremovićem pridružio nam se Dražen Stjepandić kojem pokažem objavljene smiješne male oglase, pa se požalim:

– Ali, najbolji mi je izbačen.

– Kako? Koji? – upita Dražen.

– Pa ovaj: Mijenjam tvrdu stolicu za fotelju!

– Pa to bi svatko mijenjao – objasni Dražen Stjepandić.

– Ali, za koju fotelju? – upita dalje Dražen.

– Za bilo koju, direktorsku, gradonačelničku, načelničku, ministarsku pod uvjetom da mogu trajno imati mekanu stolicu – odgovorim.

U razgovoru preko Skaypea s Japancem Katsuyasu Maseom on mi se pohvali kako je pronašao dvostruko jeftinije zrakoplovne karte iz Japana za Filipine, pa reče:

– Moram štedjeti novce.

– To je dobro. Uvijek štedjeti, jer bez toga nema vremena za trošenje – zaključim.

U prolazu pored Miljenka Udurovića, porazgovaram s njim, a jedna mlada djevojka zastane, te potraži novac u torbi kako bi darovala Miljenku. Pri tome joj rekoh pružajući otvorenu ruku:

– Dajte, preko posrednika, za samo 5 posto provizije.

Kako sam krenuo dalje sustigao sam djevojku, te joj darovao knjigu u znak zahvlanosti za humanost, predstavivši se, a ona reče:

– To je vaša knjiga?

– Da, ali je sada vaša – odgovorim.

U kraćem razgovoru upoznali smo se, a ona se predstavi kao tajnica jednog umjetničkog društva, pa primijetim:

– Ja sam pak javni prijatelj svih naroda i ljudi osim onih koji čine ili su činili zlo narodima i ljudima.

S Dadom Kovačevićem prolazeći tržnicom Dolac, jedan prodavač mi ponudi jabuke i jagode, pa rekoh:

– Radije bih tri kilograma banana za deset kuna!

– E, banana nema u takvoj ponudi.

– Žao mi je onda ću morati postati čovjek – izvalim.

U telefonskom razgovoru s Josipom Minksom on me upita:

– Koliko je sati? Ne ide mi sat?

– Baci ga kroz prozor pa će letjeti kao i vrijeme – uzvratim.

U dolasku do jedne znanice ona mi se pohvali kako će postati baka. Na to primijetim:

– Najmlađa baka na svijetu!

– A koje ste vi godište? – upita znanica.

– 1952 – odgovorim, pa nastavim: Ali bih bio najradije vaš unučić i valjao se tu po podu.

Kako me nazvao Nikola Uremović, ispričam se Dadi Kovačeviću i otiđem po njega. Pri pozdravljanju, Nikola upita gospodina koji je očevidno bio osiguranje filmskoj ekipi koja je nešto snimala, pa ga upita:

– A što se tu događa?

– Snima se film – odgovori mladić.

– Opet nas dva nismo u glavnoj ulozi – dobacim i zaslužim iznenađujuće zanimljiv pogled nepoznatog nam čovjeka.

Na kavi s Vladom Šimencom i Marijanom Urlijem Rinom, upitam ih:

– Oprostite, vas dvojica, je li ja smijem i samome sebi reći vi?

U prolazu na tržnici Dolac pored poznatog mi trgovca kod kojega sam često kupovao banane, ovaj mi ponudi dva kilograma za 10 kuna, pa dobacim:

– Hvala lijepa, ali ja sam veći majmun. Meni je potrebno tri kilograma za deset kuna.

U razgovoru s Ivanom Raosom požalim se na prekide u telefonskim vezama, a on reče:

– To te ovi prisluškuju!

– Drago mi je ako su oni koji su za zaštitu demokracije i prava čovjeka i naroda na slobodu, a ne oni koji su progonili socijalne i ostale demokrate, a posebice Hrvate. Njima fuj za svakog po nekoliko milijuna puta – uzvratim.

Nakon toga rečem Ivanu:

Samo me neka slušaju, a bilo bi mi draže da me barem ponekad i poslušaju, ali ne samo oni, već i drugi!

U dolasku na redovito darivanje krvi djelatnik na prvoj kontroli reče mi:

Vi ne možete dati krv!

– Zašto? – upitam iznenađeno.

– Pa krvne grupe B imamo dosta na zalihama – odgovori medicinski tehničar.

– To me čini sretnim možda još i više nego da sam darovao krv – uzvratim.

U prolasku pored dvojice kolega koji su razgovarali, a jedan reče:

– On je bio na Ivici i Marici!

– A ja samo na Marici – dobacim u prolazu.

Pri pregledu radi darivanja krvi dvije liječnice su me dugo ispitivale o svim mogućim bolestima, što sam samo odgovarao ne, ne, ne. Kad me upitala dr. Vinković, jeste li na nešto alergični, odgovorim:

– Samo na glupost, a s ostalim se uspješno borim.

Nakon pregleda željeza dođem do medicinske tehničarke Sanje kod separatora, a ona me upita:

– Imate li dosta željeza?

– Imam ga dosta, ali mi nedostaje zlata – uzvratim.

Nakon uboda iglom Sanja me upita:

– Koliko ste visoki?

– 175 – odgovorim.

– A teški?

– 75 kilograma. a inteligencija mi je još niža – uzvratim.

– Kako to? Vi se šalite – uzvrati Sanja.

– Naravno, ali je istina. Nisam životinja ili takvog porijekla, pa nisam lukav – zaključim.

Na kavi s Nikolom Uremovićem gdje nam se pridružio i Ante Matić, koji me počeo hvaliti, pa između ostaloga reče:

– Janko je plješiv. Njemu je i kosa pobjegla s pametne glave!

– Jer je pametnija! – uzvratim.

U razgovoru s Antom Matićem i Nikolom Uremovićem, Ante se nakon žaljenja na neke postupke ljudi s kojima se druži, pa zaključi:

– S kojim idiotima se ja družim?!

– Pa i ja se družim s idiotima, a ponajviše kad sam sa sobom – uzvratim.

Na kavi s Nikolom Uremovićem i Branimirom Pelcom, pored nas je za stolom sjedio jedan bivši ministar, pa primijetivši ga rečem veoma glasno prema prijateljima:

– Znate li što je rekao Mark Twain o političarima i pelenama?

– Ne – odgovori Nikola.

– Pa, da i pelene kao i političare treba često mijenjati iz istog razloga!

– Ali, kod oboje malo pomaže – uzvrati Nikola.

– Kad se mora kakati – odgovorim.

Na Međunarodni dan žena, 8. ožujka, nazove me Dado Kovačević i reče:

– Dođi u Simpu da si čestitamo O oo-žujsko!

– Dolazim, na ožujsko, ali ne osmo, već prvo – odgovorim.

Kad sam došao po prvi puta u jedna kafić na kavu pozdravim Franju Martinovića i konobaricu, a ona ljubazno uzvrati s “Dobra večer”, a Franjo iznenađen time, upita:

– Pa i tu te znaju?

– Da, jer dolazim svake pete godine na kavu – odgovorim.

Na to naručim kapučino, riječima:

– Vidiš, da i konobarica zna da pijem kapučino, pa pri donošenju rečem konobarici stavljajući žličicom kapučino na nos:

– Je li Vam se sviđa moj obred pijenja kave?

Pri razmjeni knjiga dvije za dvije, Franjo mi je dao svoje Zbrda zdola i Zmrda zgola, a ja njemu 10 godina objavljivanja, 50 godina otpora, 60 godina života i 200 darivanja krvi i Molba nad molbama, a pri tome zatražim olovku od konobarice Marije, riječima:

– Oprostite nas dva smo književnici, ali ovdje smo došli bez olovke, jer imam prste za maljanje po nosu.

Kad sam se namazao po nosu s pjenom od kapučina počeo sam se smijati, a Franjo također, čemu se pridružila konobarica Marija s tako slatkim osmijehom i smijehom, da sam joj dobacio:

– Molim Vas dajte mi još jedan šećer da se slađe smijemo!

U obilasku sajma hrvatskih tradicijskih proizvoda na glavnom zagrebačkom trgu s Ivanom Raosom, probali smo orahovicu iz Bošnjaka pored Županje. Ivan me predstavi kao poznatog književnika, a na to izvadim iz fascikla knjigu “Molba nad molbama, te ju darujem prodavačici, riječima:

– Ne samo poznatog, već i jako priznatog.

Kad sam prodavačicu upitao, koliko dugo može trajati, ona me pogleda, pa odgovorim sam:

– Dok se ne popije!

Nakon obilaska sajma hrvatskih tradicijskih proizvoda otišli smo na kavu u Zagorku, gdje smo sjeli za slobodan stol, ne primijetivši stvari na stolcu. Kad nam je prišao gospodin i tražio mjesto bez riječi, upitam ga:

– A vi ste se tu sjeli? Oprostite, nismo primijetili vaše stvari.

– Vjerojatno su bezvrijedne – dobaci Milan Kokotović sa susjednog stola.

– Ali nama su i takove vrijedne, jer ne znamo što se u njima krije – uzvratim.

Preselili smo se nakon toga za stol Milana Kokotovića, pa ga upitam:

– Je li možemo sjesti za tvoj stol ili smetamo?

– Pa, samo sjednite. Znamo se desetljećima – uzvrati Milan.

– Ali, ne želimo smetati – dobacim.

– Onda tim prije – odgovori Kokotović.

Ivan Raos je naručio kavu bez kofeina, i kad je bio poslužen zatraži i med.

– Ali to se plaća – odgovori konobarica.

– Pa dajte mu malo s usana – dobacim. T

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. leonardo dora
    #1 leonardo dora 18 rujna, 2017, 07:56

    Zdravo,
    Ovo je obavijestiti javnost da je gospođa Leonardo Dora, renomirani zajmodavac za osobni zajam, otvorila financijske mogućnosti za sve one koji trebaju financijsku pomoć. Trebate li trenutačni zajam za brisanje duga ili vam je potreban kapitalni zajam za poboljšanje poslovanja? Jeste li ikada odbijali od banaka i drugih financijskih agencija? Samo zato što smo ovdje za sve vaše financijske probleme. Mi pružamo kamatnu stopu od 2% javnosti, tvrtke i zajednice na jasan i lako razumljiv način, ove odredbe i uvjete. Nije potrebno provjeriti kredit, 100% zajamčeno.
    Pošaljite nam e-poštu na: ([email protected])

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Anonimno
    #2 Anonimno 13 kolovoza, 2017, 14:10

    Taj uopće nije bio duhovit, samo se okolo samoreklamirao.

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code