MEŠTRIVIĆEV SAN OLJE JELASKE

MEŠTRIVIĆEV SAN OLJE JELASKE

22. prosinac, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

1490892 10151733170126266 230551690 o Custom

Praizvedba suite za flaute i klavir u Atelijeru Meštrović u Zagrebu

 

 

Napisao: Ivan Raos

Na prigodnom koncertu održanim u Atelijeru Meštrović u Zagrebu (17. prosinca 2013.), praizveden je novoskladani Meštrovićev san, suita za flaute i klavir, skladateljice Olje Jelaske i, predstavljana je skulptura Djevojka s violončelom Ivana Meštrovića, koju je umjetnikov sin Mate Meštrović darovao Galeriji Meštrović.

Program u Atelijeru Meštorvić počeo je izvedbom skladbe Olje Jelaska Miris cedra libanonskog (za klarinet i klavir), koju su izvodili Domagoj Pavlović, klarinet i Mia Elezović, klavir. Nakon čega je predstavljena skulptura Ivana Meštrovića Djevojka s violončelom, načinjena u SAD za umjetnikova života (1955. godine).

Praizvedba suite za flaute i klavir Meštrovićev san sastoji se:1. stavak – Da lontano, molto calmo, za bas – flautu i klavir,

2. stavak – Molto energico, za solo klavir, 3. stavak – Ad libitum, za flautu i klavir. Izvele su je:

Tamara Coha Mandić – flaute i Mia Elezović – klavir.

Zagrebačka publika (bila je više nego oduševljena izvedbama Jelaskine vrhunske glazbe) ne bi bila zakinuta za istinski umjetnički doživljaj susreta s tako značajnim djelom, pa su ga zato zbog zagrebačkih ljubitelja Meštrovićeve umjetnosti odlučili premijerno predstaviti u Atelijeru Meštrović, pritom ujedno i prirediti praizvedbu suite Meštrovićev san baš na mjestu stvaranja najpoznatijih Meštrovih radova – u njegovu domu i atelijeru u Zagrebu, u kojemu su mu se i ispunili brojni snovi, prekinuti njegovim egzilom iz domovine i odlaskom u zemlju u kojoj je nastala i iz koje dolazi Djevojka s violončelom.

Nadahnuće je u umjetnikovu djelu pronašla i skladateljica Olja Jelaska – kojeg je na dojmljiv način izrazila –  napisavši suitu za flaute i klavir Meštrovićev san, koja je premijerno izvodena u Atelijeru Meštrović. Zapravo izniman je to susret dviju umjetnosti – koje se isprepliću. Kontrasti između nježnih tonova flauti, svakako bližih tonovima romantičnog violončela, i robustnih dionica glasovira, osobito u drugom stavku.

 

UMJETNOST JE PJESMA I MOLITVA U ISTI MAH

Mate sin kipara Meštrovića istknuo je da mu je supruga Rumi predložila da Muzejima Ivana Meštrovića daruju kiparsko djelo Djevojka s violončelom, kako bi obogatili dio muzejske zbirke skulpturom njegovog oca nastaloj za njegova života u Americi, u razdoblju od 1947. do 1962. godine. „Smatrao sam to sjajnom idejom i spremno sam krenuo u njezinu realizaciju. O našoj sam ponudi razgovarao s ravnateljem Muzeja Ivana Meštrovića, g. Androm Krstulovićem Oparom, koji ju je prihvatio sa zahvalnošću i entuzijazmom. Napokon, Djevojka s violončelom stigla je u Hrvatsku! Ona je dodatak Darovnici mog oca i majke hrvatskoj državi i narodu, koje su njih dvoje velikodušno darivali za svog života. U potpunosti zaokupljen svojim radom, moj je otac imao malo trenutaka za slušanje glazbe ili za odlazak na koncerte, barem u ono doba kada sam živio s njim u Americi, u kasnijim godinama njegova života. Sjećam se da je tijekom ljeta 1948. godine odlazio na koncerte pod ravnanjem dirigenta Sergeja Kossevitskog u Tanglewood, u saveznoj državi Massachusetts. S divljenjem je govorio o Beethovenovoj glazbi, ali i o drugim njemačkim i ruskim skladateljima iz prošlosti. Iako je oblikovao velik broj skulptura žena i anđela s glazbenim instrumentima, otac je malo kad govorio o glazbi. Neke njegove ženske figure sviraju violinu, harfu ili flautu. Ova Djevojka s violončelom jedinstvena je unutar njegovih brojnih izvedaba ženskih figura koje muziciraju. Moja supruga i ja oduševljeni smo što je Djevojka s violončelom sada dio muzejskog fundusa Galerije Meštrović u Splitu.“ Rekao je Dr. Mate Meštrović.

Najbolji nam način tumače Meštrovićevu umjetnost, tako snažnu u svojoj monumentalnosti, ali i suptilnu i kontemplativnu u svojoj intimnosti. Mi, koji imamo povlasticu i čast brinuti se o Meštrovićevoj ostavštini i bogatoj baštini, ovakve događaje držimo najljepšim nagradama koje možemo dobiti. Svjesni toga, u muzejima njegova imena, koji danas žive kao prava središta umjetničkog zbivanja, kao mjesta razvoja povijesti umjetnosti, ali i kao mjesta umjetničkog nadahnuća sadašnjih stvaratelja i kao istinska žarišta susreta različitih umjetnosti, odlučili smo tu radost podijeliti s publikom i poklonicima Meštrovićeve umjetnosti, čime, uvjereni smo, na prikladan način iskazujemo zahvalnost našem velikanu. Naglasio je Andro Krstulović Opara

Pjevamo kad smo radosni i posežemo za glazbom da nas razveseli kada smo tužni. Doživljaj glazbe u nama potiče osjećaje koji nam daju snagu, samopouzdanje, veselje i dovode nas u ono lijepo stanje koje je teško opisati riječima. Takva su i Meštrovićeva djela inspirirana glazbom. U našemu imaginarnomu muzeju sjećanja Meštrovićev je kiparski opus zabilježen strogim i ozbiljnim licima, sjetom i melankolijom, pa često i teškom patnjom koja u grču prožima cijelo biće – cijelu skulpturu. Prebirući tako u sjećanju njegove kipove, zaiskre i oni puni radosti, koje nadahnjuje glazba. Umjetničko djelo nastaje inspirirano umjetnikovim osjećajem te je ono ogledalo i njegova trenutačnog raspoloženja. Zastanemo li pred prvim poznatim Meštrovićevim djelom nadahnutim glazbom, koje je modelirao u ranoj mladosti (Djevojčica pjeva, 1906.), vidimo snažno i sugestivno djelo. Zaglađena brončana površina ritmički teče preko uzdignutih ruku djevojčice i njezina lica u zanosu pjevanja. Glas djevojčice samo što nije prekinuo našu tišinu. Glazbeni instrumenti – gusle, gajde i frula, za Meštrovića imaju i duboko simboličko značenje te nose poruku. Još kao dječak slušao je zvuk tih instrumenata uz deseteračke pjesme koje su pjevali pučki pjesnici – ljetopisci života i običaja jednog naroda. Prva znanja o povijesti Slavena dobio je iz tih pjesama što su se pjevale uz pratnju narodnih glazbala. Meštrović je svojim ranim djelima ovjekovječio te pjesnike iz naroda: Umjetnik naroda moga, Slijepi guslar, Frulaš, Pastir, Mladi pastir… U svojim kasnim djelima Meštrović neće zaboraviti ni starogrčkoga narodnog pjesnika Homera s lirom, a ni Andriju Kačića Miošića, hrvatskog pjesnika s guslama, čiju je knjigu Razgovor ugodni naroda slovinskog i sam u djetinstvu čitao. (Ćurčin, Milan: Ivan Meštrović. Zagreb: Nova Evropa, 1933., str. 15.)

 

IZ TEŽNJE ZA HARMONIJOM

Sva je pozornost usmjerena na povezanost njezina nutarnjeg doživljaja s violončelom koje stvara duboki akord, onaj neponovljivi trenutak doživljaja glazbe koji djevojka u sebi duboko proživljava. Neviđenom kiparskom lakoćom autor oblikuje formu čvrstih volumena koji se međusobno dopunjuju. Ta snaga koju doživljavamo na površini kipa dolazi iznutra, volumeni se gomilaju iz središta i pred nama se zaustavljaju u snažnome glazbenom ritmu. Forma je uvijek jednostavna i čitljiva.

Pišući za časopis Kolo, Ivan Meštrović je u New Yorku 1924. godine zapisao: … Iz težnje za općom harmonijom nastale su moje novije stvari, one s muzičkim i melodijskim motivima. One su izražaj želje i osjećaja harmonije između nas i sviju stvari. U mnogim svojim djelima Meštrović je postigao upravo takvu harmoniju.

Barbara Kovačić Domančić: Neupitno je da unutar umjetnikova bogatog kiparskog opusa posebno mjesto zauzimaju djevojke ili žene s glazbenim instrumentima. Nakon njegova antologijskog djela Daleki akordi (1918.) slijedi niz djevojaka s lutnjom ili s violinom u različitim tvorivima – mramoru, drvu ili bronci, u punoj plastici ili reljefu, u punoj figuri ili polufiguri, na slici ili na crtežu. Uvijek je to jednostavan likovni jezik, sažeta forma, blago ritmizirana površina, što sve zajedno čini najljepšu harmoniju formi, poput upravo stvorenoga zvučnog akorda. Kad želi povećati radost onoga što je netom stvoreno i što je tako uzvišeno, poput slobode jednog naroda, koristi se temom glazbe. Tako je uz osamostaljenje Republike Irske na jednoj strani nove irske kovanice modelirao djevojku s harfom. Glazbom se koristi i onda kada iskazuje čežnju za slobodom svoga hrvatskog naroda. Nakon Drugoga svjetskog rata (1947.) napravio je Hrvatsku rapsodiju – djevojku koja s instrumentom nalik na lutnju stvara pjesmu svoga slobodnog naroda.

Ni radost Kristova rođenja nije mogla proći bez glazbe. U crkvi Gospe od Anđela u Cavtatu anđeli pjevaju uz gajde, flautu, violine, frulu i lutnju. Isto je napravio u Božićnoj pjesmi za crkvu sv. Marka u Zagrebu, u Božićnoj pjesmi u drvu koja se čuva u Wichita Museumu u Americi, ili na crtežu istog naziva koji je zadržao u svojoj američkoj zbirci. Svugdje anđeli sviraju na različitim glazbalima. Ipak je dirljiv i njegov crtež Uz badnjake, koji je zapravo božićna čestitka supruzi Olgi i sinu Mati onog Božića 1941. godine kad je bio u zatvoru. Napisao im je: „Svojoj Olgi i Mati na Božić, 1941., Tata“. Na crtežu anđeo na violini svira radosnu božićnu pjesmu. Novu seriju djevojaka s glazbenim instrumentima započeo je nekoliko godina nakon što je došao u Ameriku, u svoju novu domovinu, i postao profesor kiparstva na Sveučilištu Syracuse (država New York). Tada nastaje i djelo Djevojka s violončelom (oko 1955., patinirani gips, 152 x 104 x 69 cm), koje, zahvaljujući darežljivosti gospodina Mate Meštrovića, postaje dio Meštrovićeva prebogatog opusa u Hrvatskoj. Nije poznato je li kipar portretirao kakvu poznatu violončelisticu, ali je sigurno da je u modelaciju djela unio sav svoj talent iskusnog kipara punog osjećaja i svoj prepoznatljivi kiparski rukopis. Ovom su djelu prethodile dvije studije iste glazbenice. Na prvoj djevojka uzdignute glave, u zanosu stvaranja glazbe, lijevom rukom prebire po žicama. Meštrović je modelirao samo poprsje, ali već to djelo pokazuje snagu koja dolazi iz središta kipa. Drugo je djelo cjelovitije u prikazu: djevojka je pognula glavu i kleknula držeći violončelo čvrsto uz tijelo. Na ovoj, trećoj skulpturi djevojka podiže koljena i zaustavlja se u polusjedećem položaju. Pognula je glavu prema violončelu, jednako kao što je davno (1912.) učinila mramorna Plesačica u zanosu ritma svoga plesa. Kosa ove djevojke modelirana je punim volumenom, a dugački su joj uvojci prebačeni unatrag. Ruke dodatno pojačavaju doživljaj: desna s gudalom, a lijeva pridržava nevidljive žice u neobično gipkoj gesti.

 

MEŠTROVIĆEV SAN U TRI STAVKA

Ideja da napišem skladbu koja bi bila inspirirana Ivanom Meštrovićem, kiparom i umjetnikom, došla je kao poziv ravnatelja Muzeja Andre Krstulovića Opare. Skulpture, šetnje Galerijom, publikacije, knjige i razgovori s Krstulovićem o Ivanu Meštroviću – sve je to potaknulo moju namjeru u istom smjeru. Odlučila sam napraviti suitu u tri stavka za bas-flautu (sopran-flauta) i klavir. Pitanja su samo navirala: tko je zapravo bio Ivan Meštrović, koji su ga to snažni unutarnji impulsi poticali na veliki rad i monumentalnu umjetnost, kakvu je glazbu slušao, što ga je potaknulo da posegne za biblijskim motivima, zašto se bavio pitanjima života, ljudskog tijela i duha, o pitanjima umjetnosti, o patnji i smislu, i o izvoru svega toga. Meštrović je ispred sebe imao goli kamen, a skladatelji imaju čisti, bijeli papir. Kamen i glazba. Odakle krenuti? Osjećajući dubinu umjetnikova lika i djela, pri skladanju me pratio i osjećaj težine njegova života.

Kako umjetnost koja se oblikuje u kamenu dovesti u vezu s glazbom u kojoj sebe moram staviti po strani i osluhnuti ono iskonsko u Meštrovićevu stvaralaštvu? I tako sam krenula usporedno – sa skladbom i mislima o Meštroviću, sama ispred bijelog papira. Intuitivno osjećajući da je riječ o izuzetno snažnoj stvaralačkoj osobnosti koja u svojim skulpturama istodobno dotiče vlastite dubine duha, vlastitu bol koja je iscjeljujuća a ne iscrpljujuća, a da pritom ostaje vrlo tankoćutan i osjetljiv, o čovjeku koji toliko snažno osjeća život – nisam u početku jasno determinirala formu. Imala sam samo obrise ideje i glavnu okosnicu, no ostavila sam da me vodi inspiracija. Melodija mi se činila vjernim tumačem Meštrovićeve poetike, ali i još jednim segmentom. Pri izboru instrumenata bas-flauta se vrlo brzo nametnula kao glazbalo kojim ću moći započeti skladbu i koje će, svojim arhaičnim prizvukom u dubokom registru, vjerno moći barem donekle dotaknuti obrise Meštrovićevih dubina. Drugi stavak suite donosi klavir solo. I upravo sam u tom 18 stavku za solo klavir željela istaknuti ritam, ritam koji sam osjetila kao bitan u Meštrovićevu izboru motiva i oblikovanju skulptura u velikim oblim cjelinama. To je ona vrsta ritma koja je bliska glazbi i koja mi se u ovom slučaju snažno nametnula kao dobar izbor rješenja. Upravo sam u toj kombinaciji kamena i glazbe pronašla ono fluidno što ih povezuje, a to je ritam koji mi se, uz melodiju, čini još jednom važnom sponom s Meštrovićem. Taj drugi stavak praizvela je Mia Elezović 17. lipnja 2012. u Kromerizu, u Češkoj, na Festivalu suvremene glazbe Forfest. Treći stavak suite dalje razvija glazbenu misao, ali sad sa sopran-flautom i klavirom, pri čemu se flauta diže u svoje visine poput ljudskog duha koji stalno teži višim vrijednostima i višim razinama egzistencije. I upravo je to u Meštrovića bila ona točka za koju sam bila sigurna da je veza s glazbenom suitom. A to je kontinuirano podizanje tonskog sadržaja kroz registre flaute i klavira – sve to kao metafora i za Meštrovićeve skulpture koje teže višim vrjedntama. Njegova umjetnost istodobno je zemaljska, toliko ljudska i životna, ali s druge strane ne odoljivo teži visokim duhovnim razinama postojanja na kojima nestaje sustava dualnosti, a naizgled suprotstavljene vrijednosti susreću se i spajaju u izvornoj esenciji života. Kazala je Olja Jelaska

 

OVODOBNA GLAZBA 

Olja Jelaska rođena je u Splitu, u kojemu je stekla osnovnoškolsku i srednjoškolsku naobrazbu, a na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirala je 1992. na Teorijsko-nastavničkom odsjeku. Studij kompozicije na istoj akademiji završila je u razredu prof. Marka Ruždjaka i 1994. diplomirala s komornom operom Komorni trio. Djelo je praizvedeno 1997. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Splitu, a iste je godine izvedeno na Muzičkom biennalu u Zagrebu. Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu dobila je 1993. za skladbu Acquerello, a nagradu Hrvatskoga glazbenog zavoda osvojila je 1994. Usavršavala se na seminarima za ovodobnu glazbu 1995. u Bialystoku (Poljska) i 1996. u Darmstadtu (Njemačka).

Sudjelovala je u radu mediteranskih glazbenih akademija u Damasku (Sirija). Od 1997. Zaposlena je na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a od 2008. predaje u zvanju izvanredne profesorice na akademiji. Djela joj se izvode na Muzičkom biennalu u Zagrebu, na Glazbenoj tribini u Opatiji i Puli, na Osorskim glazbenim večerima i na raznim drugim manifestacijama, kao i u inozemstvu.

U suradnji s Muzičko-informativnim centrom u Zagrebu sudjelovala je u izradi klavirskih izvadaka djela hrvatske glazbene baštine (B. Širola: Majka Božja od Kamenitih vrata; I. Zajc: Mislav; I. Andrić: Dužijanca i još neka manja djela).

Za skladbu Leptiri, napisanu za gudački kvartet, flautu, fagot i klarinet, koju je Ansambl Cantus pod ravnanjem Berislava Šipuša praizveo 21. studenog 2005. u sklopu ciklusa Gradovi glazbe Europske radijske unije – EBU, kojemu je Zagreb bio domaćin, dobila je 2006. Vjesnikovu nagradu Josip Štolcer Slavenski za najbolju skladbu praizvedenu u protekloj godini. Surađuje s brojnim hrvatskim ansamblima i umjetnicima, te je napisala skladbe koje su izvodili brojni ansambli i orkestri: Ansambl Cantus, Zagrebački gitarski trio, Zagrebački kvartet saksofona, Zagrebački kvartet, Zagrebačka filharmonija, Zagrebački puhački trio, Varaždinski komorni orkestar, Zagrebački solisti, Simfonijski puhački orkestar HV-a, Zadarski komorni orkestar, Mješoviti zbor HRT-a, Orkestar HNK Split, Ansambl Acoustic project i mnogi drugi umjetnici.

Svoj prvi autorski CD objavila je 2007., a na njemu su djela koje je skladala do 2002., čime je zaokružila svoju prvu životnu i stvaralačku fazu. Njezin glazbeni opus obuhvaća oko 35 skladbi koje većinom pripadaju komornim djelima. Media Press inc. iz Chicaga publicirao je 2007. njenu skladbu Duo za flautu, vibrafon i triangl. Više je puta dobila nagradu Ministarstva kulture RH na Javnom pozivu za poticanje hrvatskoga glazbenog stvaralaštva, a 2012. godine je nagrađena za suitu Meštrovićev san. Svoje djelovanje objavila je na internetskoj stranici www.oljajelaska.com.

Pijanistica Mia Elezović (Zagreb, 1975.) studirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i kao devetnaestogodišnjakinja diplomirala u klasi prof. Zvjezdane Bašić. Studij glazbe nastavila je 1995. na Visokoj glazbenoj školi [Hochschule fur Musik] u Beču, u klasi prof. Hansa Petermandla, a kasnije se usavršavala i na Visokoj glazbenoj školi [Musikhochschule] u Frankfurtu, u klasi prof. Herberta Seidela. Usporedo s usavršavanjem u inozemstvu pripremala je i magisterij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, kojeg je iznimno uspješno i apsolvirala. U veljači 2002. diplomirala je klavir i na Visokoj glazbenoj školi u Frankfurtu. U rujnu 2007. Mia se Elezović preselila u New York jer je od Glazbene škole Manhattan [Manhattan School of Music] dobila punu stipendiju i, započela specijalizaciju u programu Contemporary Performance, zasnovan na proučavanju i izvođenju djela ovodobnih skladatelja. Tijekom tog studijskog boravka u New Yorku nastupala je u Carnegie Hallu i u Klavirskom salonu Yamaha. Od studenoga 2010. predaje na Kraljevskom konzervatoriju u Liegeu (Conservatoire royal de Liege), Belgija.

Klarinetist Domagoj Pavlović rođen je u Bjelovaru, a diplomirao je i magistrirao na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, u razredu Josipa Tonžetića. Usavršavao se na majstorskim tečajevima kod

svjetski poznatih Guya Deplusa (Francuska) i Michaela Edwardsa (SAD) te sudjelovao na seminarima komorne glazbe, radeći s Rudolfom Leopoldom (Austrija) i Matthiasom Maurerom (Švicarska). Upravo komorna glazba ima bitno mjesto u njegovu umjetničkom stvaralaštvu. Bio je članom više različitih sastava (puhačkoga i glasovirskog trija, klarinetskog kvarteta, puhačkog okteta), a danas je član Zagrebačkoga puhačkog trija i Dua Clarp (uz harfisticu Mirjanu Krišković). Surađuje s ansamblima poput Gudačkog kvarteta Porin, Zagrebačkog kvarteta, ansambla Fronesis, a u zadnje se doba bavi redakturom i snimanjem djela hrvatskih skladatelja za klarinet. Bavi se i pedagoškim radom – profesor je na međunarodnoj ljetnoj školi Bisyoc (Engleska, Velika Britanija) i na Ljetnoj školi Kaštela. Od 2002. godine solist je Simfonijskog orkestra HRT-a.

 

SOLO FLAUSTICA

Tamara Coha Mandić rođena je u Zagrebu, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Školovanje je nastavila u Sloveniji, i na ljubljanskoj je Akademiji za glasbo, u klasi prof. Rudija Poka, 1994. diplomirala flautu. Odmah nakon stjecanja diplome postaje članicom Simfonijskog orkestra HRT-a, na mjestu solo flautistice. Usavršavala se kod prof. Roberta Doona (Njemačka), a danas je na specijalističkom studiju u Zagrebu, na Muzičkoj akademiji, u klasi prof. Renate Penezić. Tamara Coha Mandić ostvarila je brojne solističke nastupe uz renomirane hrvatske ansamble poput Simfonijskog orkestra HRT-a, Riječku filharmoniju, Hrvatski komorni orkestar, Riječki komorni orkestar, Varaždinski komorni orkestar, djevojački zbor Zvjezdice. Nastupa na brojnim poznatim festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Svira u duetu s harfisticom Dianom Grubišić Ćiković, s kojom u nakladničkoj kući Croatia Records objavljuje nosač zvuka Slow motion. Svoj prvi nosač zvuka objavila je 2004. godine u nakladničkoj kući Orfej. Na njezinu prvom CD-u snimljeni su koncerti dvaju hrvatskih skladatelja, Rudolfa Matza i Mladena Tarbuka, koje je izvela u pratnji Simfonijskog orkestra HRT-a. Njezine se interpretacije skladbi M. Brajkovića i M. Tarbuka nalaze i na nosačima zvuka iz ciklusa Suvremeni hrvatski skladatelji, izdavača Cantusa, te na CD-u Borisa Papandopula Iz opusa, na kojemu izvodi tri njegova djela. Rado izvodi djela hrvatskih skladatelja, a za nju su pisali Mladen Tarbuk, Ivo Josipović, Krešimir Seletković, Davorin Bobić, Igor Kuljerić, Tomislav Uhlik, Petar Obradović, a danas i Olja Jelaska. Najveći broj praizvedbi ostvaruje u duetu s harfisticom Dianom Grubišić Ćiković.

Iako sam nazočio koncertu detaljnije spoznje, bilo o darivanju Meštrovićeva kipa, praizvedbi Jeslakina Meštrovićeva sna, i svekolikom zbivanju u Atelijeru, gostima, sudionicima i izvođačima pruzete su s posebno priređenog kataloga o ovoj prigodoj svečanosti (darivanja umjetnosti Hrvatskoj), održanoj u Atelijeru Meštrović. T

 

4 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Šime
    #1 Šime 24 prosinac, 2013, 11:02

    Ajde nek čujemo i za Jelaskin Meštrovićev san!

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.