MEINHETEN

MEINHETEN

4. studenoga, 2019.

 

Grad burne povijesti na raznim poljima ljudskih djelatnosti. A kako najavljuju, ne samo zbog Brexita trebao bi imati i burnu budućnost. U Europi nema grada u koji sam posjećivao  toliko puta kao Meinheten, pa svaki puta kada dođem prisjetim se svojih dolazaka i povrataka iz Frankfurta. Kada prođem kroz kolodvorsko podzemlje, pa se  prošetam Kajzericom, okrenem se prema Moselstrasse sjetim se svoje mladosti, predratnih i ratnih godina. Mnogih neispunjenih želja, a jedna od njih je da brodom ploveći Meinom, Reinom i kanalima otplovim do Amsterdama. Nude i turističke aranžmane, nisu ni skupi, ali…

Napisao: Dražen Stjepandić

Do Wurtzburga je sve bilo uredu. Lijepo vrijeme i vožnja opuštena kao šetnja pored zanimljivih predjela Austrije i Bavarske. Računali smo da će nam od Zagreba preko Passaua do Frankfurta trebati desetak sati. Ali prije Wurtzburga protiv mene za volanom udružiše se: kiša, mrak, radovi na putu, odsjaj farova s limenih branika, umor, zamagljena stakla i šleperi. Imam dioptriju na lijevom oku -16 i pol, kada padnu mrak i kiša gotovo sam slijep. Po najsunčanijem danu s najnovijim naočalima sam na 20 posto vida. Od Wurtzburga krivudava suženja zbog radova na putu nisu prestajala, a to je često značilo po tri trake u svakom pravcu i zasljepljujući odbljesak svjetala od limenih branika. Pokušavao sam se orijentirati po iscrtanim trakama, a iste na nekim skretanjima se pomiješaju, nisam prepoznavao stare i važeće i na sve to još su mi se prtljažnik lijepili  najveći kamioni, napadno blicajući snažnim šleperskim više reflektorima negoli svijetlima, a ja jednostavno od umora i slabovidnosti svoga golfa peticu nisam mogao potjerati brže od stotke. Ipak,  potpuno nagnut napred, sav napregnut držao sam se krajnje desne trake, misleći kako teretnjaci naprosto nisu smjeli činiti što su mi činili. Mislio sam da taj vremenski užas i kamionsko nasilje neću preživjeti. Ni sada mi nije jasno od kuda pravo tim prokletim šleperima da tako napadaju zbog objektivnih vremenskih uvjeta usporenog vozača i vozilo na najsporijoj traci.  Znam da im mi u osobnim vozilima izgledamo kao bube za zgaziti nogom, posebice ako smo auslenderi, ipak, vozačima šlepera bih preporučuju da ne uspoređuju samo vozila i pozicije iz kojih gledaju nas u malim autima, neka pomisle i o svojoj ljudskoj veličini. Ovom prigodom pozdravljam sve šleperaše, ma otkuda bili i za koga vozili i želim što više policijskih kazni, kvarova i što više čekanja na granicama.

U Njemačkoj odavno kao nema nacizma, ali nedostatak emocije i gotovo  životinjska okrutnost kada se najmanje nadate mogu osjetiti na razne načine. Ne znam tko su bili šoferi koji su me progonili šleperima na kišnom i mračnom autobahnu, mene su podsjetili na ono najspornije vrijeme njemačke povijesti. Bilo je i onih šlepera koji su me profesionalno prolazili, a eto dva su mi skoro došli glave.

Poslije kada sam se vraćao po daleko ljepšem vremenu i po nedjeljom dosta opustejelim auto-cestama bez protestiranja zaobilazio sam neke koji su vozili još sporije negoli ja one večeri po mraku i nevremenu. Prema tome  bez obzira što na nekim mjestima po autobanovima nema ograničenaj brzine, nije rijetkost da neki po najsporijoj traci voze sporije u skladu sa svojim vozačkim kapacitetima.

Njemačka je ponovno narasla, neki kažu da je s Europskom Unijom dobila više negoli da su pobijedili u obadva izgubljena svjetska rata. Sadašnja snaga njemačke privrede se može osjetiti upravo po cestovnim prijevoznicima,  na najboljim autocestama u Europi, osim ako su na njima radovi, šlepera i onih nešto manjih višetonaca u Njemačkoj ima preko milijun registriranih i stalno krstare, toliko je posla, ogromna parkirališta oko Tankschtela na Autobahnu djeluju kao dvorišta povećih transportnih poduzeća.

Frankfurtska šuma

Iz mrklog mraka i nemilosrdnih šlepera na Authobahnu sam pobjegao već na prvome ausfhartu za Frankfurt Sud, koji dalje u grad na Meini vodi kroz gradsku šumu Frankfurter Wald, gdje je i legendarni Wald Stadion. Nama odraslima u nekadašnjoj Jugi taj stadion je postao poznat 1974. nakon majstorice Jugoslavije i Španjolske i pobjedničkoga gola Josipa Katalinskog za odlazak na Svjetsko prvenstvo 1974. u Njemačkoj. Sjećam se tada sam bio drugi razred osnovne i u školi smo pisali zadaćnicu na temu što smo osjećali kada je Katalinski dao gol. „Srce svakoga Jugoslavena je zatreperilo“ , još se sjećam rečenice iz moga sastava ocijenjenog peticom.

Waldstadion, službenog naziva Commerzbank Arena, sagrađen je još davne 1925. godine. Drugu obnovu stadion je doživio za potrebe Svjetskog prvenstva 1974, kada je moderniziran. Na Svjetskom prvenstvu 1974. Waldstadion bio je domaćin pet utakmica kao i ceremonije svečanog otvaranja prvenstva. Na Wald stadionu sam 1990. gledao koncert The Roling Stonesa u sklopu njihove turneje „Bridges to Babylon“.

Uz brojne nogometne utakmice stadion je bio domaćin koncerata raznih velikih  zvijezda, boksačkog meča između Muhammeda Alija i Karla Mildenbergera, teniskih Fed Cup susreta i mnogih drugih priredbi.

Za potrebe Svjetskog prvenstva 2002 .godine započela je obnova stadiona, ili bolje rečeno izgradnja potpuno novog stadiona na istom mjestu. Ono po čemu je novi stadion poseban je pomični krov od 8 400 kvadratnih metara, najveći takve vrste na svijetu, zbog čega je frankfurtski stadion i dobio naziv “najvećeg cabria na svijetu”, a koji omogućuje da se za 20-ak minuta stadion pretvori u dvoranu. Uz stadion nalazi se kompleks bazena, teniskih terena, igrališta za minigolf i dvorana.

Waldstadion je dom Eintrachta iz Frankfurta, kluba osnovanog još 1899. pod imenom Victoria, a današnje ime Eintracht nosi od 1927. Svoj jedini naslov njemačkog prvaka Eintracht je osvojio davne 1959. 70-e i 80-e bile se zlatne godine frankfurtskog kluba. Naime, u tom razdoblju klub je osvojio četiri njemačka Kupa, a 1980. i naslov pobjednika Kupa Uefe. U Eintrachtu trenutno nema Hrvata, a i lijepom sjećanju su ostala braća Niko i Robert Kovač. Na Wald Stadionu su započeli svoj trenerski uspon u Bundes ligi, a eto ovih dana  doživjeli su veliki poraz 1:5 od Eintrachta i smjenu na klupi Bayerna.

Preko šezdeset katova 

U  siječnju 1989. prvi put sam došao u Frankfurt. Na markama je pisalo Frankfurt am Mein. Iznad grada u visinama su stršila samo četiri nebodera i ako se izgubim savjetovali su me neka pogledam u zrak i neka mi neboderi budu orijentir. Budući najveći neboder u Europi Messeturm se tek gradio i onakav kakav je danas te 1989. mogao se vidjeti na slici u novinama kao slika Pelješkog mosta ili novog Dinamova stadiona sada u Hrvatskoj. Samo što Nijemci grade daleko brže, jedan poznanik je iz svoje hotelske sobe dok je bio na Sajmu knjiga gledao bauštelu preko puta i tvrdi da su svakoga dana podigli jedan kat, pa je Messeturm potpuno završen već naredne 1990., visok je 257 metara i ima 64 kata. Namijenjen je uredskim poslovima, a sve do izgradnje Tornja Commerzbank u Frankfurtu 1997. godine, bio je najviši neboder u Europi. Od petnaest najviših zgrada u Njemačkoj njih četrnaest nalazi se u Frankfurtu i po broju najviših zgrada na tako suženom prostoru neodoljivo podsjeća na Manhatten u New Yorku, zato Frankfurt nazivaju Meinhaten. Pogled na Meinhaten je najdojmljiviji s Meine navečer kada se na towerima zažare žarulje.

Među najvećima neboderima u Frankfurtu i Njemačkoj i uz spomenuti Commerzbank Tower i Messeturm su: Westendstraße 1, Tower 185, MAIN TOWER, Trianon, Skytower/EZBTaunusTurm Silver Tower Westhafentower, Alle, Skyper, Henninger Turm, Main Plaza, Grand Tower, Das Selmi-Hochhaus in seiner schwarzen Urausführung… Das Selmi-Hochhaus in seiner schwarzen Urausführung… Svaka od tih zgrada otprilike ima oko pedesetak katova.

Jednom sam bio na nekom partiju u sklopu Frankfurtskog sajma knjiga i mogao sam otprilike vidjeti kako izgleda pogled s nekoga od nebodera. Zaista je to bio dojmljiv pogled s visoka, premda koliko se sjećam da se taj događaj nije odvijao u gornjem dijelu Messe Turma.

U tim najvišim zgradama u Frankfurtu mahom su uredi banaka, oko 160 najznačajnijih banaka iz cijeloga svijeta imaju predstavništva u Frankfurtu. Ne samo za Frankfurt i Njemačku, nego  i Europu jako je važna Frankfurtska burza. Smatra se jednim od najvažnijih uporišta kapitalizma u svijetu. U Frankfurtu burza postoji od početka 16 stoljeća, a snažan razvoj bankarske i burzovne djelatnosti posebice nastaje zahvaljujući nizozemskim izbjeglicama u doba vjerskih ratova. Tada na početku 16. st. javljaju se poznate bankarske obitelji Rothschild i Bethmann. Danas u Frankfurtu postoje parkovi nazvani po Rothschildima i Bethmenima.

Kad hoteli poskupe i do četiri puta

Uz banke i arodrom za Frankfurt je jako važan velesajam, redovite sajamske priredbe se održavaju od 12 stoljeća, a od brojnih modernih sajamskih priredbi u svijetu su najugledniji Frankfurtski sajam knjiga i Frankfurtski sajam automobila. Sajam automobila se svake dvije godine mijenja s Pariškim sajmom automobila.

Frankfurter Buchmesse je najveći i najstariji sajam knjiga na svijetu, osnovan 1240. U početku je okupljao knjige na latinskom, poslije na njemačkom i drugim jezicima, a bio je poznat po snošljivosti spram različitih svjetonazora. Od 1564. izdavali su se sajamski katalozi, koji su imali značaj tekućih bibliografija. Posljednji katalog tiskan je 1750., što je ujedno i godina prestanka sajma. Obnovljen je tek 1949. i danas je najveće sastajalište, nakladnika, knjižara, agencija i autora iz cijeloga svijeta. U milijunske su naslove, od 1993. uključene i elektroničke publikacije.

Ove godine Frankfurtski sajam knjiga je nakon sedam godina zabilježio prestanak pada posjetitelja. Sajam počinje utorkom, a završava nedjeljom, uz poslovne ljude ostali posjetitelji ga uz plaćene ulaznice, od oko 80 eura, mogu posjetiti samo subotom i nedjeljom. A meni je obilazak Buchmessea, kako ga Njemci nazivaju, bio najdomljhviji nedjeljom. Poslije dvanaest sati i oni peostali izlagači se uglavnom pokupe, a donesene knjige na sajam uglavnom ostave razbacane po prostoru gdje su izlagali, pa za sat vremena možete nakupiti pun prtljažnik knjiga. Nažalost nisam vidio da te knjige na raznim jezicima netko od posljednjih posjetitelja sajma kupi i odnosi, a što s njima kasnije rade organizatori sajma i oni koji čiste sajamske hale skupa s mojim knjigama izlaganim na hrvatskom štandu mogu prertpostaviti.

Za vrijeme najvećeg sajma knjiga na svijetu volim bauljati po paviljonima, a za sve obići i dva dana je premalo. Nažalost, nakon našega nastupa kada smo na našemu hrvatskome štandu predstavili moju zbirku priča „I supermen je bio novinar“, moj glavni pajdaš na sajmu i prveoditelj mojih priča na engleski gospodin Borivoj Radaković nije bio raspoložen za dulji boravak na sajamskom prostoru, više je želio je vidjeti grad. Već je dolazio na Frankfurtski sajam knjiga, ali nikada nije pršao pravi susret s gradom.

Do Messea voze i U-bahn i S-bahn, ispred ulaza dežuraju brojni taksiji, po taksijima se najbolje može zaključiti da su posjete Sajmu knjiga slabije, taksiji su ove godine na stajalištima stajali i čekali korisnike svojih usluga, a nekada su namjernici stajali u dugim redovima i čekali taksi vozila, kao što sam često viđao i kada nije padala kiša. Ipak za Sajma knjiga od prijašnjih vremena ostalo je da cijene hotela poskupe i po četiri puta, pa slobodne sobe za tih par dana po hotelima i hostelima je gotovo nemoguće pronaći.

Š umjesto h

Nas dvojica smo se odlučili prošetati, a od Velesajma do Glavnog kolodvora treba dvadesetak minuta hoda. Bio je lijep dan i mnogi su se kao Boro i ja odlučili za šetnju. Boro je želio pojesti wurst, onaj klasični njemački obično wiesewurst ili bratwurst na kartončiću sa snefom i manjom zemičkom, koje u Frankfurtu ne zovu kao kod nas kajzarica nege bretschen. U Frankfurtu ich ne izgovaraju ih, nego iš, dakle bretšen, iš (ich) bin, fertiš (fertich), također i za g na kraju kažu š, a ne h, za zweinzig izovaraju cvajnciš… Na Messeu nisu nudili taj tradicionalni wurst mit zenf oder kečap, nego kobasicu brzinski isječenu u automatu serviranu zajedno s pomfrijem i preljevom od curryjem preko toga. Po želji na to možete dodati senf, kečap ili majonezu, to je sada najtraženiji način brzinske ponude kobasice.  Takvog serviranja kobasica u pokretnom i nepokretnom ugostiteljstvu kod nas još nisam vidio. Ni Bori ni meni se nekako to nije probavalo, nije nam bilo do pomfrija, rađe bi onaj klasični imbis način, ali to sada u Frankfurtu nije lako naći. Na samom Meesseu,  u nijednom šatoru s hranom i pivom, zatim ni u šetnji do Hauptbahnoffa nismo vidjeli ni jedan imbis. Tako u njmačkoj nazivaju tu vrstu lokala s jednostavnom i brzom pripremom nekoliko vrsta kobasica i pićem u dozama, kako kažu za limenke. Za imbise se podrazumjeva da imaju visoke okrugle stolove za stajanje, ili one njemačke preklopne drvene pivske stolove s  dvije klupe ako je imbis bio mobilni. No, u Frankfurtu to više nije lako naći. Dobro se sjećam koliko je toga nekada bilo oko Banofa, kako  to naši u Njemačkoj izgovaraju. Na putu prema i oko Glavnog kolodvora uglavnom smo viđali azijske fast foodove, kebabe i druge izvaneuropski nacionalne restorane. U utrobi kolodvora samo na jednom mjestu smo vidjeli da peku kobasice, ali nisu po narudžbi predvidjeli zadržavanje, nego uzmi i jedi iz ruke kao hot-dog što nam se nije svidjelo.

Zadnji puta kada smo bili na Franfurtskom sajmu knjiga vodio sam Boru na ćevape  kod Fate. Na južnoj strani kolodvorske zgrade u Frankfurtu staju autobusi koji voze za države bivše Jugoslavije. Preko puta je poznati dućan kod Vrdoljaka, gdje su se mogle nabrzaka kupiti razne stvarčice za ponijeti kući, ja sam tamo negdje devedesetprve ili druge kupio sušilo za kosu i još mi služi. Malo iza tih dućana u jednoj maloj uličici nalazi se imbis Sarajevo, a naši, uključujući i suisjede,  u Frankfurtu za pečernjanicukažu “kod Fate”.  Blizu je nekada bio lokal Livno, a odmah u toj zoni bila je bauštelska štajga. Ljudi iz ovih krajeva kada su stizali krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih tražili su posla i tako što bi dolazili na štajgu pored banofa i stajali su čekajući da ih netko uzme, a tko bi trebao majstore, radnike za nešto popraviti, iskopati, utovariti ili istovariti došao bi s autom i nudio im je posao. Mnogi koji su se kasnije obogatili, napravili kuće, iškolovali djecu… tako su počinjali gastićki život. Prije te gastarbajterske epohe, radnika na privremenom radu u inozemstvu, kako se to zvalo premda su u Njmačkoj mnogi od njih ostajali i poslije mirovine, a o njihovim potomcima da ne govorimo. u Fraankfurtu su od Hrvata, i ostalih s područja bivše Jugoslavije, bili emigranti i azilanti izbjegli nakon Drugog svjetskog rata ili u godinama nakon pobjede Titovih partizana. O azilantima, emigrantima, gastićima o njihovim i sudbinama njihovih potomaka  mogli bi se napisati Balkanski Bunderbrokovi.

Od poznatih Hrvata godinama stalno nastanjenih u Frankfurtu su znanstvenik Ivica Đikić, pa pjevač Mate Bulić, obitelj Baotić je svoje iskustvo ime i kapital iz Autohaus Baotic u Frankfurtu prenijela u Zagreb. Hrvata u gradu i na području Frankfurta ima preko 20 tisuća, pri tome mislimo samo na one s hrvatskim državljanstvom. Mnogi Hrvati su umeđuvremenu uzeli njemačko ili imaju neko drugo državljanstvo.  Preko 45 godina u Frankfurtu postoji Hrvatski centar pri Hrvatskoj katoličkoj župi Frankfurt u Nedenau 27.

Ovaj puta od Bahnhofa nismo išli na tu stranu prema Meini, nego smo pothodnikom na etaži iznad U-bahna prošli prema Kajzerici, kako naši kažu za taj dio Bahnhoffviertela, kako ga zovu domaći. Tamo gdje izranjaju i uranjaju  pokretne stepenice nekada su se okupljale đankoze. Frankfurt je uz Berlin bio najveći narkomanski centar, viđao sam ih kako sa zabodenom špricom u veni hodaju po ulici. Sada tu dane na Kajzerici provode uglavnom migranti. Ima i onih koji nisu crni, s bocom piva u ruci ili sjedeći na kartonima s nekim posudicama na asfaltu prose. Za meine je to početak, a službeno po brojevima ulaz u podzemlje Hauptbahhoffa je na kraju Kaeserstrasse. U odnosu na ranije godine nove su samo pene i promijenili su se lokali, nekada krajem osamdesetih i početkom devedesetih bilo je više imbisa i pivnica, a sada su lokali kao na granci izmeđuz kineske i arapske četvrti.

Ono što bi neki htjeli napraviti od Europe, amerikanizaciju, lonac prepun raznih rasa i nacija, Frankfurt je odavno. Ne sliči na New York samo po visokim neboderima, spada među dva grada u Njemačkoj gdje je omjer stranaca, auslendera, u odnosu na Nijmce odavno prešao dobro preko pedeset posto doseljenika.

Malo dalje od po izlasku iz podzemlja Hauptbahnoffa pa na lijevo u manjim uličicama nazvanim po njemačkim rijekama kao Moselstrase ili Elbestrasse nekada nekada su bili pufovi, peep showovi, porno kina, spiel saloni… U tim uličicama mnogi junaci domaćih crnih kronika započinjali su svoje uspone u krim miljeu. Nismo tamo skretali, ne znam kako je sada, ali čuo sam da je taj blok je zbog stalno novih nebodera znatno smanjen i smanjuje se. Posao se prebacio u druge kvartove i na nove načine.

Nastavili smo dalje koračati po Kaizerici prema Innenstadtu, Zeilu i Hauptwacheu. Boro mi nije vjerovao da imbisa više nema, mislio je da to ne znam naći. Govorim mu da sam nekada u pravcu Innenstadta nailazio u pješačkim zonama na štandove s cvijećem, šatore s pivskim stolovima i kobasicama. Očito su u Frankfurtu poželjeli nešto novo pa nismo naišli ni na običan njemački lokal s točenim pilsom, uličnom terasom gdje bi sjeli i odmorili se. Bilo je terasa, ali sve egzotika s prospektima ispred ulaza. Pokupio sam nekoliko prospekata. Bombay Lounge, vegeterian and nonvegeterian indian kitchen, Chidoba mexican grill, buritos, tacos, cups… gledam cijene, najpovoljnije jelo 6,48 eura. Dakle nisu samo lokali s kineskom, korejskom i arapskom hranom. Od prije znam kako su u Frankfurtu dobro radili argentinski, libanonski, pa i naši specijaliteti. Uglavnom nismo naišli na imbis ili nešto s njemačkom gastronomskom ponudom.

Frankfurter i Apfelwien

I onda konačno tamo blizu Zeila gdje sam nekada viđao šatore naišli smo na pravu uličnu tržnicu voća i povrća. Cijene skoro kao kod nas, a među tim štandovima pored jedne pokretne mesnice bio je i klasični imbis s bratwurstom. Pečenjar nam je htio već ispećenu kobasicu ubaciti u aparat, ali sam ga zaustavio tražeći onako kaklo je to nekada bilo samo kartonski podmetač kobasica, pecivo i dosta senfa. Boro je konačno bio zadovoljan, odmah je platio devet eura za nas dvojicu. Nažalost piva nije bilo, u blizini je bio drugi dobro popunjeni šator, ali  ispred gostiju su bile čaše za vino. Frankfurt je poznat po apfelweinu, vinu od jabuka. To je baš karakteristično za taj grad, pa na grupne degustacije, da ne kažem opijanja s jeseni možete često nabasati.

Uz apfelwein iz Frankfurta potječe i frankfurtwurst, kako se službeno zove hrenovka. U cijelom svijetu raširena hrenovka nosi naziv po Frankfurtu, a  naravno da se kod nas tako  ne zove nego jednostavno hrenovka, premda u njoj odavno najmanje ima hrena. U susjedstvu je ta kobasica također dodavno udomaćena i nazvana viršla. Za pivo smo morali još malo prošetati, našli smo jedan lokal u kojem kao da je vrijeme stalo tamo negdje sedamdesetdruge ili treće. Ispred terase gdje smo sjedili je bio preko stotinu godina stari Caffe Hauptwache sa svojom terasom, a iza njega barokna crkva sv. Katarine. Iz crkve sv. Katarine je Roemer nazvan po istoimenoj drevnoj gradskoj vjećnici, a u blizini ie i rodna kuća Jochana Wofganga Goethea.

Jedan od zaštitnih znakova toga u ratu 1944. potpuno porušena, a kasnije obnovljena starog dijelu grada su brojni kafići ispred kojih je u večernjim satima na pločama za ponudu jela i pića pisalo kakvu glazba unutra puštaju. U nekoliko lokala su fotografije Elvisa Presleya snimljenog u tim lokalima dok je u Frankfurtu boravio kao američki vojnik. Baza mu je bila u obližnjem Friebergu gdje su mu podigli spomenik.

Burna povijest

Potkraj I. st. bio je vojnički logor Rimljana (Traiectum ad Mœnum), nakon 110. ondje je bio grad Nida, koji su u polovici III. st. uništili Alemani. God. 794. prvi se put spominje kao Franconovurd, tvrđava na Furtu, sjeverno od Majne, gdje je još od oko 500. bila jedna od palača franačkih vladara, omiljeno boravište karolinških kraljeva (careva) u IX. st., utvrđeno zidinama oko 1000. U prvoj polovici XII. st. kratko je vrijeme bio sjedištem dvora dinastije Hohenstaufovaca. Ubrzo zatim stara carska palača postala je trgovačka jezgra oko koje je rastao budući grad. Od 1147. izborni je grad njemačkih kraljeva i careva, što je potvrđeno Zlatnom bulom Karla IV. (1356), a od 1562. do raspada Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti (1806) i njihov krunidbeni grad. Od  1806. izgubio je gradsku samostalnost, a 1810–13. Frankfurt na Majni postao je glavni grad novostvorenoga Velikog Vojvodstva Frankfurt. God. 1816. postao je slobodnim gradom Njemačkoga saveza i sjedištem saveznog parlamenta (do 1866). Frankfurt na Majni je živo sudjelovao u revolucionarnim događajima 1848. Od 18. svibnja 1848. do 30. svibnja 1849. u gradu je zasjedao Frankfurtski parlament. Nakon raspada Njemačkoga saveza Frankfurt na Majni je zaposjela pruska vojska. Frankfurtskim mirom 1871. zaključen je Francusko-pruski rat 1870–71. U novostvorenome Njemačkom Carstvu gubi položaj bankarskoga središta u korist Berlina, ali se zahvaljujući položaju pretvorio u važno industrijsko središte.

Grad burne povijesti na raznim poljima ljudskih djelatnosti. A kako najavljuju, ne samo zbog Brexita trebao bi imati i burnu budućnost. U Europi nema grada u koji sam posjećivao toliko puta kao Meinheten, pa svaki puta kada dođem prisjetim se svojih dolazaka i povrataka iz Frankfurta. Kada prođem kroz kolodvorsko podzemlje, pa prošetam Kajzericom, okrenem se prema Moselstrasse sjetim se svoje mladosti, predratnih i ratnih godina. Mnogih neispunjenih želja, a jedna od njih je da brodom ploveći Meinom, Reinom i kanalima otplovim do Amsterdama. Nude i turističke aranžmane, nisu skupi, ali, ta riječ ali je u gramatici veznik, ali u životu više predstavlja i simbolizira situaciju kada ne dolazi do spajanja i vezivanja. Dakle uvijek postoji neki ali, koji nije veznik. T

30 komentara

Uskoči u raspravu

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code