MEDIJSKO-KULTURNU SCENU PREPLAVILI SU MIŠEVI IZ RUPE IZAŠLI

MEDIJSKO-KULTURNU SCENU PREPLAVILI SU MIŠEVI IZ RUPE IZAŠLI

27. srpanj, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Važno je dakle znati i imati na umu da se takav hibridni rat protiv svakog uspjeha samostalne hrvatske države i sloge Hrvata ‘nevidljivo’ vodi na svim poljima. Iznutra i izvana. Uglavnom preko ponovo ojačalih i dobro umreženih ‘bivših’ jugoudbaša koji siju sumnju, razdor i ekstremizam u hrvatskom društvu. I njihovih ‘korisnih budala’ koji su u stanju sve prihvatiti i sve reći  protiv Hrvatske i časnih domoljuba, samo da bi na sebe privukli pozornost i dodvorili se drugima.

I kada se takvi danas, u ‘hrvatskim’ medijima ili vašem društvu, cinično nabacuju blatom na mrtvog Tuđmana, hrvatske branitelje i mučenike, potrudite se da im se ne pridružite i tu sramotu ne podijelite s njima

Napisao: Željko Dogan/ www.projektvelebit.com

Tog povijesnog 5. kolovoza, 1995. bilo je gotovo. Veličanstveni ‘Tuđmanov trenutak’ razvijanja golemog hrvatskog barjaka na vrhu kninske tvrđave simbolično je označio kraj krvoločnog velikosrpskog orgijanje po Hrvatskoj i BiH i zabijanje zadnjeg čavla u lijes genocidnoj ideje o Srbiji do Knina.

Taj trenutak neizmjernog ponosa i sreće, koji je izmamio suze na oči tisućama Hrvata u Domovini i širom svijeta, nije označio samo pobjedu nad opakim neprijateljem koji nas je želio uništiti nego ujedno i kraj vjekovnog ropstva i okupacije hrvatskog naroda.

No, vrag nikada ne spava pa je na ugodni val oduševljenja, koji je nakon briljantne pobjede u Oluji preplavio Hrvate u Domovini i izvan nje, iz zloćudnih velikosrpskih krugova Beograda i mračnih loža globalnih centara moći krenuo pravi tsunami osvetničkog blaćenja i osude postignuća hrvatske slobode i države.

Nebrojna diplomatsko-obavještajna podmetanja, paklena medijska kampanja, fabricirane optužbe i bojkot novonastale hrvatske države imale su za cilj kažnjavanje Tuđmana i njegovih ‘zločinaca’, čiji je jedini ‘zločin’ bio to što su smatrali da je legitimno pravo hrvatskog naroda obraniti svoju zemlju od agresije i okupacije, imati svoju državu i vladati sami sobom.

Energična vojna akcija

Ono kroz što je Hrvatska prošla od svog osamostaljenja do danas može se uzeti kao izvrstan primjer  kako ‘nevidljivi’ centri globalne moći kažnjavaju male i neposlušne narode kada se protiv njihove volje izbore za slobodu.

Iako je bilo kristalno jasno da je Oluja bila izvedena po najvišim standardima ratovanja kao opravdan odgovor na zločinački teror, etničko čišćenje Hrvata i okupaciju hrvatskog teritorija, na kasnijem pokušaju da se na tkz. haškom tribunalu za bivšu Jugoslaviju osudi kao ‘udruženi zločinački podhvat’ jasno je vidljivo kako se za potrebe ‘viših interesa’ mogu preoblikovati i na zlonamjeran način prikazivati određeni povjesni događaji. Tendenciozno izokretanje činjenica naopako u tekstu optužbe (‘napad na regiju Krajina i nasilno protjerivanje srpskog stanovništva’) klasičan je primjer namjere da se izvrši zločin nad istinom i kazni hrvatski narod zbog izraženog neposluha.

Naime, da bi izbjegao dugoročno katastrofalne posljedice nametnutog ‘mirovnog dogovora’ s pobunjenim velikosrpskim teroristima (kakve nakon Daytona razdiru BiH) Tuđman je znao da se problem okupiranih hrvatskih teritorija mora riješiti energičnom vojnom akcijom. Očekivano, pokretanju takve akcije žestoko su se usprotivili centri moći  ‘međunarodne zajednice’ zemalja koje su stvarale i održavale bivše Jugoslavije. Budući su ‘Krajinom’, kao utegom oko nogu, planirali onemogućiti Hrvatskoj bijeg iz njihove ‘nove’ zapadnobalkanske tamnice naroda.

I kada već nisu uspijeli odgovoriti ‘tvrdoglavog nacionalistu’ da odustane od Oluje jedino što im je preostalo bilo je u toj akciji izazvati što krvaviju hrvatsku osvetu nad pobunjenim srpskim teroristima i civilnim stanovništvom. Kako bi se  nakon toga, a poslije užasnog srpskog genocida u Srebrenici, moglo izjednačiti i optužiti Miloševića i Tuđmana, za ‘nepotrebni građanski rat u Jugoslaviji kojeg su vodili nacionalisti’, ravnomijerno rasporediti krivica i odgovornost između Srba i Hrvata, kazniti ih istom kaznom i ponovo natjerati da pod zajedničkim regionalnim krovom dijele istu sudbinu i budućnost.

Naravno, u takvom raspletu situacije ne bi bio problem Tuđmana i hrvatske branitelje razapeti pred svijetskom javnošću kao ‘povampirene ustaše’ a na haškom tribunalu ‘novonastalu NDH’ u međunarodnom pravu stigmatiziralo kao državu nastalu na zločinu. Ostalo bi bilo – povijest.

Naplata računa

Ali, kao i svaki put do tada u Domovinskom ratu ( što ih je posebice izluđivalo) Tuđman je prozreo njihove zakulisane namijere, zapovijedio da se u Oluji broj žrtava među civilima i teroristima svede na najmanji mogući broj, otvorio im tri koridora za povlačenje i opetovano pozivao one koji nisu počinili zločine da ostanu kod svojih kuća i bez straha dočekaju hrvatsku vlast.

Dakle i u trenucima kad im se pružila izvrsna prigoda za osvetu i naplatu računa. Za Vukovar, Ovčaru, Škabrnju i mnoga druga okrutna stratišta Hrvata, hrvatski vojno-politički vrh na čelu s Tuđmanom prema zarobljenim teroristima i izbjeglim civilima nije se ponašao kao Tito i njegovi generali poslije Bleiburga ili genocidni manijak Mladić nakon pada Srebrenice, nego upravo suprotno, dostojanstveno i za ratne uvijete neobično humano.

Unatoč svemu tome, unaprijed uviježban i bezprijekorno izveden jednodnevni bijeg pobunjenih srpskih terorista i civila, pred nadolazećom hrvatskom vojskom i nepodnošljivo mrskom hrvatskom slobodom, svijetu se preko Beograda i nekih moćnim zapadnih medija stalno nastoji prikazati kao ‘neviđena ljudska tragedija’ i ‘najveće etničko čišćenje nakon 2. svj. rata’.

Pri tome je bilo potpuno nebitno što je, prije dolaska hrvatske vojske, to ‘najveće etničko čišćenje nakon 2. svj. rata’ zapovijedio i uz pomoć UNPROFOR-a uredno sproveo Vrhovni savjet obrane tkz. republike srpske krajine. Koji je uoči Oluje donio odluku da se – ‘zbog prenventivnih i bezbjednosnih razloga organizuje evakuacija civilnog stanovništva kako bi srpski borci koji drže linije obrane bili rasterećeni brige za svoje porodice’ (citat).

S druge pak strane, goleme žrtve, patnje, razaranja i etnička čišćenja od Vukovara do Dubrovnika, koje je hrvatski narod trpio svaki dan tijekom petogodišnje  agresije, uz nemjerljive ratne posljedice koje ga i danas teško pritišću, ‘bivši’ velikosrbi i ‘međunarodna zajednica’ opskurnih centara moći smatrali su nebitnima, čak zasluženima.

S njima se potpuno slaže i dobro podmazana peta kolona, ‘naših’ Jugoslavena, koja još i danas na sav glas dreči samo o ‘strahovitim zločinima nad Srbima u Oluji’. Koja je inače cijeli rat za obranu od velikosrpske agresije sprovela pucajući Tuđmanu i braniteljima u leđa, šireći ‘svoju’ notornu propagandu o ‘ponovnom buđenju fašizma u Hrvatskoj’.

Povjerljivi plan

U skladu s tim i u obimnoj literaturi o ‘balkanskim građanskim ratovima’ kao i na međunarodnim skupovima na tu temu, da se tu i tamo ne spomene Vukovar stekao bi se utisak da se osim ‘zločinačke’ Oluje, u Hrvatskoj od 1991 do 95. ništa drugo nije dogodilo. Kao da se drugi dan nakon nakon pada Vukovara dogodila Oluja.

Temeljne namijere takvog prikaza događaja leže u ‘novoj’ strategiji centara moći zemalja stvaratelja bivših Jugoslavija, koje su još prije njenog neizbježnog sloma stvorile plan po kojem će se države nastale njenim raspadom (minus Slovenija plus Albanija) ponovo postupno integrirati u nešto liberalniju regionalnu zajednicu Zapadni Balkan. Taj povjerljivi plan jasno je kasnije izašao na vidjelo Mesićevom organizacijom ‘Balkanskog summita’ zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije (bez Slovenije) u Zagrebu 24. studenog, 2000-te godine, potpisivanjem tkz. Zagrebačke povelje kao i godinu dana kasnije Račanovim potpisom na zajednički Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.

Zahvaljući spomenutim potpisima Hrvatska je, nakon Tuđmanove smrti, zarobljena politikom koja je od nje napravila taoca stvaranja nove Jugoslavije pod imenom Zapadni Balkan, u kojoj joj je namijenjena bivša uloga krave muzare i regionalnog partnera EU u tom procesu. No, sav dosadašnji trud i cijeli projekt doveden je u rizik i na ivicu novog ratnog sukoba zbog iracionalnog ponašanja velikosrba u Beogradu koji odbijaju priznati Kosovo i Dodigovog rušenja BiH kao države.

Zanimljivo da je na hrvatskoj strani ključni preduvjet za oživotvorenje zapadnobalkanskog projekta bio unajmiti i (uz pomoć Soroša) ponovo na vlast vratiti odnarođene i korupciji sklone ‘bivše’ jugokomuniste, koji nisu vidjeli  nikakav problem u tome da prolagode sebe i političke procese u Hrvatskoj potrebama ‘međunarodne zajednice’ i stvaranju nove ‘Regije’, čemu se (osim Slovenaca) dok je bio živ, Tuđman energično opirao, jer je, sasvim ispravno, to shvatio kao zlosutan korak k novim trvenjima i mržnjama između ‘bratskih naroda’ koje će, kao i u predhodnim Jugoslavijama, opet kulminirati novim krvoprolićem i ratovima. Stoga je na samrti ostavio brižan zavjet hrvatskom narodu- ‘Čuvajte se balkanskih integracija’ .

To su očito vrlo brzo zaboravili medijski izmanipulirani hrvatski birači, jer su na izborima nakon njegove smrti dali svoje glasove Račanu i Mesiću, koji su odmah nakon instaliranja na čelo države, žestoko krenuli na izvršenje zadatka da za potrebe ‘međunarodne zajednice’ i ‘dobrosusjetskih’ odnosa sa Srbijom, poništavaju postignuća Domovinskog rata i Hrvatsku očiste od ‘opasnog Tuđmanovog nacionalizma’.

Jedna od prvih stepenica na tom putu bilo je davanje ekskluzivnog prava tkz. haškom tribunalu da može mijenjati osloboditeljski karakter vojnoredarstvene akcije Oluja i procesuirati je kao ‘zločinački podhvat’, a cijeli vojno politički vrh, koji je uspješno obranio i oslobodio Hrvatsku, kao ratne zločince ili osumlječinike za sudjelovanje u ‘zločinačkom podhvatu’. Čime se htjelo u korijenu zatrti one nade i očekivanja koje je hrvatski narod u Tuđmanovo vrijeme vjerovao da će ostvariti.

Najveće razočarenje je način na koji su u tom procesu istinski heroji i  mučenici iz Domovinskog rata, čija je ljubav za Hrvatsku bila veća od života, blaćeni, optuživani i gurnuti na marginu. I to od onih koji za Hrvatsku nikada nisu ni suzu pustili, a kamoli za nju patili i krvarili. Te sitne duše, kameleoni i kukavice u teškom trenutku, koristeći pruženu prigodu nisu štedjeli truda ni tuđih novaca dokazujući svojim novim sponzorima da su vrijedni njihova povjerenja.

U takvom ozračju medijsko-kulturnu scenu ponovo su preplavili (‘miševi iz rupe izišli’) osvete željni ‘bivši’ jugoudbaši, velikosrbi, njihovi potomci i doušnici, koji su s velikom strašću počeli kriminalizirati i ismijavati osloboditeljski Domovinski rat. Prodajući na ‘satiričan’ način narodu rog za svijeću kako je njegova jedina namjera bila ubijanje i protjerivanje hrvatskih Srba, podjela BiH i pljačka Hrvatske.

Grandiozni finale

Važno je dakle znati i imati na umu da se takav hibridni rat protiv svakog uspjeha samostalne hrvatske države i sloge Hrvata ‘nevidljivo’ vodi na svim poljima. Iznutra i izvana. Uglavnom preko ponovo ojačalih i dobro umreženih ‘bivših’ jugoudbaša koji siju sumnju, razdor i ekstremizam u hrvatskom društvu. I njihovih ‘korisnih budala’ koji su u stanju sve prihvatiti i sve reći  protiv Hrvatske i časnih domoljuba, samo da bi na sebe privukli pozornost i dodvorili se drugima.

I kada se takvi danas, u ‘hrvatskim’ medijima ili vašem društvu, cinično nabacuju blatom na mrtvog Tuđmana, hrvatske branitelje i mučenike, potrudite se da im se ne pridružite i tu sramotu ne podijelite s njima. Ljudi s karakterom dobro znaju da ono što su Tuđman i hrvatski branitelji postigli u Domovinskom ratu stoji visoko i neukaljano kao vrijednost za sva vremena i za sva hrvatska pokoljenja. Isto kao što dobro znaju koga to danas smeta.

Unatoč svim jadikovkama i zlonamjernim uvjeravanjima da se ‘loše živi’  činjenica je da Hrvati u Hrvatskoj danas žive u svojoj vlastitoj, slobodnoj, demokratskoj i potencijalno jako prosperitetnoj državi. U kojoj imaju mogućnost sami birati način na koji će živjeti.

Današnji brz način života i svakodnevna trka za novcem čine nas da zanemarimo i zaboravimo puno toga. No, kada su u pitanju časni domoljubi, zaslužni za našu slobodu i opstanak, oni bi trebali biti zadnje što ćemo ikada zaboraviti i prestati slaviti. Ne dopustite nikome da Vas uvjeri kako je sramota pokazivati nacionalni ponos i sreću na Dan Pobjede i Domovinske Zahvalnosti.

Možemo li dopustiti našoj sebičnosti i površnosti da zanemarimo i zaboravimo one čija je hrabrost i nesebičnost spriječila mrzitelje i okupatore hrvatskog naroda da nas i dalje tamane, zlostavljaju i pljačkaju?

Sigurno ne, ako imamo ljudskog karaktera u sebi i zovemo se Hrvatima.

Slavimo dakle Domovinski rat za obranu Hrvatske i njegovu briljantnu završnicu Oluju kao grandiozni finale priče o našem malom narodu koji je, na svojoj prelijepoj grudi, više od tisuću godina prkosio okupaciji velikih sila i ljubomornih susjeda.

Veličanstveni trenutak Tuđmanovog ljubljenja i razvijanja hrvatskog barjaka na vrhu kninske tvrđave, godinama se sustavno potiskivao u zaborav pa možda kod nekih Hrvata već pomalo i blijedi. Ali osjećaj i vjera da hrvatska zemlja pripada Hrvatima nikada neće izblijediti ni nestati iz srca onih kojima je Hrvatska Domovina. T

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. pepe
    #1 pepe 29 srpanj, 2019, 16:30

    dakle, štivopisac se prëveć domišlja, a prëmalo zna o oluji, ili ono što zna ne iznosi u javnost, nego proizvoljno izmišlja/podvaljuje. na žalost, tuđman je rano upał u balkansku udbaško-petokolonašku prljavu igru-klopku podtaknutu svjetskimi velesilami, što je za hrvatsku u konačnici bilo kobno. tu tuđmanovu stratešku pogrješku hrvati i danas skupo plaćaju. jednostavno, od početka se je okružił pogrješnimi (udbaškimi) saveznici, ili je bił u stvarnosti sviestno ili nesviestno udbaška lutka/marioneta od sāmoga početka. dapače, udbaško smeće se je na žalost istinskih hrvatskih domoljubov upetljalo i u “projekt velebit” prëko svoje australske mrëže. inače, “barjak” je balkanski/a turcizam/turština, nëgda ljubljena rieč turskih jan(j)ičarev i njihovih potomkov. hrvatske rieči jesu ter će navieke ostati “stieg” i “zastava”, dočim “turci” i srbi nek nose “barjake”.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Anonimno
    #2 Anonimno 27 srpanj, 2019, 10:41

    Na vješalima. Suha kao prut.

    Na uzničkome zidu. Zidu srama.

    Pod njome crna zločinačka jama,

    Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

    Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,

    Jer takvo lice ima moja mama,

    A slične oči neka krasna dama:

    Na lijepo mjesto zaveo me put!

    I mjesto nje u kobnu rupu skočih

    I krvavim si njenim znojem smočih

    Moj drski obraz kao suzama.

    Jer Hrvatsku mi moju objesiše,

    Ko lopova, dok njeno ime briše,

    Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

    A. G. Matoš

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.