MARINA I GORANA SPOJIO JE BOBAN

MARINA I GORANA SPOJIO JE BOBAN

11. rujna, 2014.

 

 

Ivanisevic-Cilic-img18961 668

Zahvala majci Božjoj što je postao teniska treća dimenzija

Napisao: Zvonimir Magdić

Dolazi sa svetih bregov. Iz Međugorja. Nije čudo, svoj Grand Slam na US Openu, zahvaljuje Bogorodici. Njezinu ukazanju, hercegovačkim kršom, na koji juri čitav svijet. Ono ima mjesta u srcima tolikih. I, u Marinovom. Molilo se, doma, za Marinovu američku konačnicu. Koja je postala- koračnica- čitavog jednog tenisa: kao Nadal i Federer. Raširene su ruke samog – Neba. Ćilić je- u ovom trenu- najbolji. Na svijetu. Kroz blagi smijeh, lagano, bez ikakvog napora, raširio se svom dužinom i iskorakom svojih suncem obojenih nogu. Beton Flushinga u New Yorku, iznad kojeg praše boeingove ‘ mrcine’, puna potiska, od kojeg uši pucaju, bio je – Njegov. Hrvata. Čilića. Igrajući, točno, kako mu je porisao Goran Ivanišević. Opustio se. I – igrao. Zabavljao se. Kao Bomarchetov kralj. U završnici, US Opena, bez izgubljenog seta.

Gospodo, pozor! To i nije baš samo- pokaz- s VIP-ovom masnicom, najboljeg hrvatskog tenisača svih vremena, iako ni Francek Punčec, još prije Drugog svjetskog rata, zagrebački Čakovčanec, nije dalek. To je- tenis- u njemu. U uzavreloj krvi ljutih bojeva diljem Globusa. On je, apsolutno, nadaren. Do svjetskih visina. Sposoban – kako sam kaže – onako jednostavno, tiho, skromno, čak i skrušeno (dijete Međugorja)- za jedno dobro mjesto u luksuznom vagonu jurećih teniskih ekspresa. Pučkoškolski zbrojeno, to bi značilo – među deset veličanstvenih. Poslije Amerike, on je – deveti. Vjerujem u njegovu- čistu ‘peticu’. Jer, je sada, njegov tenis dobio treću dimenziju. Onako, kao što je ocijenio našeg najboljeg nogometaša, svih vremena, Branko Zebec: ‘Bobek je – za sve nas – bio treća dimenzija!’

SPOJ NA KLINČEKU

Ćilić- se igra. Prije, on je samo- igrao. I, nije našao samog sebe. Traženja su bila duga. Suhoparna. Promjenjivog takta. Dok, jednog dana, jasno, jedan nogometaš, Zvone Boban, hrvatski nogometni ban, i sam strastveni tenis- macher, čije sam tekme s Ivaniševićem, u ‘ Klinčeku’, gledao stotinu puta, nije spojio dečke: Gorana i Marina. Zasukani su rukavi, znoju, nikad kraja. Ustajanje u- pet! O tenisu – do kasno u noć. Najprije je Marin, tehnički uzvisio svoje udarce. I, ono, što nije imao, čak nije ni mislio da ima, osnažio je servis, do brojnih asova. Počeo je servirati, otvoreno, poput diva sa Šalate, Ive Karlovića. Još uvijek nije baš to, ali ima u statistici, koju ja, u tenisu i ne volim, visoki postotak. I ne, samo to. On ih- drapa – u najodlučnijim trenucima. Bez straha. Tri asa, u zadnjem gamesu s Federerom! Roger to ne pamti. To se ne da ni ‘ montirati.’ Frapantno. Bombastično! To je novi Marin. ‘ Amer’. Užasnuto, uvjerljiv. Čak mu se poklonio i ‘ zagrižljivi’ Mc Enroe, koji je jedva priznao, na kraju balade, Ivaniševića. Odjednom, Marin je za čitav teniski svijet, postao otkriće. Kao da mu je sedamnaest! On je, sada, jednostavno, netko. Nije, ni prije, bio- nitko. Ali, uvijek brodar- lutalica na neizmjernoj pučini slave drugih! Tražeći, u bodljikavom šiparžju, svoj ‘ ja’.

TREĆI ČOVJEK

Ovo je sada, druga pjesma. Altra canzone. Duboko štovani Nshikori nije mogao do loptice. Šaptao je: ‘ Budha je velik’. I, to je bilo sve. Zlato- Marinu. U poskoku.

I, jasno, jedna divna paralela i – kraj najvećoj priči ikada napisanoj, po Marinu. Pao je Federer. Prvi put, od – šest! To je uistinu volja rodne grude na koji se ukazuje Majka Božja. Tisuće vjeruju. Marin- sto posto. Federer nikada nije vido takvog Ćilića. Prenatrpan svim tim svojim slamovima. Marina je znao samo po imenu. Ne više, od toga. I, onda,’ mali’ ga jednostavno- lupa. Zašto? Jer, Ćilić igra- partiju svoga života. Blijed, u slomu, koji viri iz svakog trzaja na licu, koje je, još uvijek, djevojački meko, iako su dva puta dvojčeki– doma. Mirka, Slovaknja, pod teškim, tamnim naočalima. Njegova je roda bijela, raširenih krila puna nade, za svog čovjeka. Njemu je korak prespor, ruke prekratke. Ostavio je dojam ‘ trećeg čovjeka’. lutajućeg bečkim becirkima, kao da ga je ekranizirao, sam Orson Walles. The third Man. Kralj, dobri, stari, bio je – mrtav. Marin mu je očitao – lekciju. Nikad nisam vidio takav slom super- prvaka, koji je to, za sva vremena. Ja sam Rogerov ‘ druker’. Ljepoti njegove igre, nema premac,I, onda- u ponedjeljak- od naših 23 uvečer, pa dokle ide, širom otvorenih očiju, uživam u igri – Marina. On – ‘ mete’ . Federera! Svijet, ne vjeruje. Kao što je govorio trener Ivan Đalma Marković: ‘ Vide .- a ne vide’! Izgubiti je jedno, ali biti ‘ otpuhnut’, u kraljevskom hermelinu, to je drugo. Trebalo je, milošću Božjom, biti svjedokom tog Marinovog čuda. Šport je takav. Krcat čudesima. Goran je zgrabio svoj Wimbledon, u jednom grču, punom krvi i prašine, borbe i sraza. Rafter se nije dao. Marin se pošalio- hopa- s Federeom. To se ne usudim ni napisati- a kamo li, komentirati. Bio sam, gledao sam i vidio. Kristal, na dnu mora. I, zapjevao ‘Vilu Velebitu’. Da je bivšeg društva, bilo bi ‘ pržuna’.

SUPERIORNO KAO GRAĐANSKI 1944.

Jednostavno, ne sjećam se, takve preobrazbe, jednog čovjeka. Ja sam stajao i gledao izlazak šarenog leptira iz krasne gusjenice. Rodio se – novi čovjek. Ubermensch. I na kraju, napisao je Marin, svoj nobelovski roman. Igra protiv Federera, nikad se neće ponoviti Jer, još malo, ni Federera- teniski- neće biti. On je u ekspresu koji, kroz njegovu Švicarsku, zaobilazio sve te zavoje, podno vječnim snijegom, pošpricanih planina. Bila je to Ćilićeva preobrazba. Rođena, za filmaše. Vidim sve te silne kadrove, u filmu- samo jednog dana. A trebalo bi mi, kilometre, celuloida. Šetajući po sobi- sa štapom, jer sam mu nerazdruživi prijatelj ( koljena) – na kojem je otisnuto, velikim, crnim slovima- Međugorje – da ne bih ludim snom pomeo Marinovu epopeju. Čudo Božje.Igra, koja je nadvladala sve one, koje sam do sada, ikada, vidio. Samo joj je jedna, ravna. Nogometna utakmica mog dragog Gradjanskog- prvog hrvatskog Gradjanskog športskog kluba – koji je zbrisan s lica zemlje, ljudstvom, tvorevinama, idejom, one teške i sumorne četrdesetpete (pa ne, nisu slučajno, Perković i Mustač, u Njemačkoj!) A, koliko je, takvih bilo!Pod ruskim zbrojovkama. Pucalo se na sve strane. Marširali hrvatski križni putovi. Purgeri, kako su Gradjanskom, najboljem hrvatskom nogo-klubu svih vremena, tepali ne samo pravi zagrebački purgeri nego cijela Hrvatska, ona, do Drine, borio se s prvakom Mađarske Nagyvaradom, iz Transvala. U pet igara, četiri su Gradjanskog i jedna, bez odluke, u Velikom Varadinu. Vrhunac, te purgerske epopeje 4:0 je pobjeda u Pešti, 1944., koju su tresli, bombusinama, čitavo jutro, četvero- motorne američke ‘leteće tvrđave’.

O tome na široko, u kolumni ‘ ‘Mojih 80 godina nogometa’, drugom prilikom. Goran je bio mentor Ćiliću, Bukovi, učitelj Gradjanskom. Samo jednim brzojavom, u Peštu:, Franji Wolflu: ‘Mariška , mora igrati!’, mentorirao je momčad. Do neponovljive pobjede. Da, Wolfl je odigrao utakmicu života. Ćilić svoju, protiv Federera.

Marine, tvoj sam.’druker’, od prvih dana. Ovo je tvoj uzvrat, za sva ta moja i naša čekanja. Došel su, dečec moj, kak’ mi to velimo u Trnju, na svoje. Prvak Amerike! Jer, simpatični Nishikori nije još, za tvoj ‘ špil’. Dobar dečko, ali- kako kaže u crtiću Jerry kad Tomija goljotiniraju, tužno, ali hrabro: ‘c’ est la vie’.Takav je život. Merci, Marine! Hvala.T

4 komentara

Uskoči u raspravu
  1. josip
    #1 josip 11 rujna, 2014, 15:04

    Auuu,gospodine Magdicu koje zadovoljstvo.Prosle su vec godine od kada sam procitao nesto od Vas.Ovaj sada kao i oni prije 30 i vise godina za mene su hrana za dusu.Jednostavno nema boljeg,hvala Vam za sve i neka Vas Bog pozivi…Pozdrav iz Kanade

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code