MAJER KAJ JE ’53. OBRANIL BOBEKU TRI ELVERA NA JEDNOJ TEKMI

MAJER KAJ JE ’53. OBRANIL BOBEKU TRI ELVERA NA JEDNOJ TEKMI

23. rujna, 2014.

kolumna-80-godina-s-nogometom

Piše: Zvonimir Magdić

Alzo – kak’ bi rekli stari Zagrepčanci – da ne vjeruješ. Štef Bobek, najbolji od svih, u nas, pod mojim povećalom, fulal je na utakmici s Dinamom, za cup ’53.  – tri jedanaesterca! Udarac, na kojem je Puran, kak’ su ga zvali zbog njegova prkosa, bil doma.  Ispucaval je te ‘ bijele točke’ –  žmirečki. Gotovo, s – petom. A ona mu je bila, najbolja, od svih udaraca. Superman. I, ne zapucal, ma kakvi!  Majerović ih je poskidal. Obranil. Pa, Vladek nije bil ni Glaser ni Monsider. Pa, kak’ onda? Očito, na Bobekov inat. Štef je fulal jednog, Štef je fulal i drugog. No, nema te sile koja će reći: ‘Štef, dosta’. Ovaj treći, u prepucavanju, poslije 5:5:’ nemoj ti’ –  Bobeku zvoni u ušima: ‘Nemoj…!’

UTAKMICA ŽIVOTA

A, Štef, pomalo potresen, blijed u, i onako blijedom licu, face za slikovnice, zgodan ko’ sam vrag, odmahuje. Bez riječi. Za sebe: ‘Ja bum ga opalil. Ja bum zabil’.

Jedini čovjek na stadion, koji u to ne vjeruje, igra  tam ‘ prek’, Dinamov golman. Vladimir  Majerović. Uletio je te, pedeset treće, u prvu momčad. Čak mu je i slavni King, inače Branko Kralj – pričuva. Oskar Jazbinšek, podučavatelj ‘ plavih’ vjeruje – malom. A mali je – sto osamdeset šest. Upravo toliko, u atletici, skače  u vis. To je delal u Mladosti, na Savi. Kao nogometni junior. Skakal je, točno,  u vis – vrlo dobro. Pa, i za nogometnom  loptom. Nekom, čudesnom mirnoćom. To se gleda – jemput – u životu. Ugodan. Vitak. Ja ga znam sa srednjoškolskog igrališta. S rukometnih utakmica. Majer…! Ljepotica mu je bila prva supruga. Svi ga vole. Nije pričljiv. Nimalo. A, studirat će kazališnu režiju! Kasnije i tv-režiser. Čak je napravil i slikopis o Dinamu. Majer! Šutljiv. I, za golmana – mudar. Tog trenutka, on je spretniji i od samog Beare. Tapšaju ga, cijene. Majer…! Sad je, na otkucaju sudbine. On piše svoju, unatoč pet primljenih golova,  utakmicu života. Poslije toga,  tako –  nikad više. Utakmica je za cup, u Beogradu, Partizana  i Dinama. Plavi stroj – kako Dinamo zove, moj prijatelj  Mile Tonković – ne boji se – Papana. Igra, svoju igru. I bez braće Horvat, bez Lele Mantule, koji će, jednog dana, otvoriti švicarsku karijeru Ćiri Blaževiću. Lopta je u toku. Pitka, felšano  skliska. Dinamo i Partizan je uvijek bila tekma visoke ‘ kulture’. Španalo se. I sada se, na Brdu  – igra! U tim nadmetanjima, nije se  zakazivalo. Bez obzira, tko igrao da igrao. Prva minuta – 1:0 Milutinović. Za njih igraju i  Zagrepčanci – njih pet: Belin, Zebec,  Kolaković, Zlatko Čajkovski i Bobek. O tempora

Ubrzo po golu zabija i  Željko Čajkovski za Dinamo.  I to, kako? Kao rijetko kad – desnom nogom. Jer mu je ta, inače, samo za hodanje. Izraziti ljevak! Očito, brat na brata! I ne, jednom. Sad je prilika mladog Lipošinovića, hitro, plavokoso desno krilo – plavih. 1:2. No, Milutinović popravlja 2.2. Utakmica steže pluća i grla. Guši krik. No, Dinamo se ne šali. I – gol. Hoće? Tko? Dvornić.  

To je poluvrijeme. U nastavku Dinamovci se zabavljaju. Vode 5:2!Još jednom upisuje se na semafor, Čik II, Dinamov. I Zvonko Cimermančić, slavno desno krilo Gradjanskog. Sad, kad nema Horvatova, on igra braniča. Slomio je – elverom – kičmu ( ‘prasac jedan..kako je komentirao, kasnije u prvoj purgerskoj birtiji, op- a) korpulentnom Stojanoviću. I kad je nebo blistalo zagrebačkim plavetilom, Partizan je, gurnuvši, mog  nogometnog idola s Maksimirskih ravnica, Brunu Belina, na desno krilo, po njemu, poravnao. Ti, bogca! Pa, to je 5:5! U prepucavnju s bijele točke, tri su Dinamova gola, dva papana. I – kraj. Dinamo. 

No, nije krik ove tekme tih ‘ kišnih golova’, koji bi zgusnuli ove, današnje poplave. Njegova je priča, ona, koju smo najavili. Susret treće vrste: Majerović-Bobek. Puno godina kasnije, u jednoj od trešnjevačkih  gostiona, jer tu stanuje, u onom  neboderu,  iznad Trešnjevkinog igrališta. S Majerovićem, špreham o toj tekmi, o tim elverima. I, o Vladekovoj pobjedi protiv Štefa. Na, koncu, Bobek je Trnjan’. I,  veli Majer. ‘Se ti sećaš kak’ smo pjevali kao klinci –  ti si… trideseto, ja –  dvadesetdeveto: mazni ga po glavi da mu sve poplavi bio mamut ili lav… Za smijeh, punih pluća. Majer ima sliku te scene, na dlanu. Vladek, kak’ je to bilo?

‘Buš zapisal ili buš zapamtil’?.

‘Bum’ – Pitijski odgovaram. Može i jedno i drugo.

Ovak: (Majer je miran, s jednim ipak ciničnim smijehom, koji dominira. Čak i zastrašuje.). Prvog je skrivil naš Dragec Cizarić. Baš je on, srušil Bobeka. Znam sve. Jer, prilazi mi Čita, kako smo zvali, iz vica, Cizarića, i tobože –  šapće – a on, zapravo,  namjerno draži Štefa. ‘Majer, pa mi znamo,  u koji ćošak, Bobek puca’. I, odbeži. Ja nemam pojma. Imam dojam, u svaki.Gore-dole. Ja sam takav. Nisam od velikih parada. Ja sve lovim, na postavljanje. Na instinkt. Na ‘ čitanje’. Gledam Štefa. Ide polako. Nije dalek od lopte, očito, ne bu jako. I Štef ulazi u moj tok misli. Lopta mu je lagana i ja ju, jednostavno, pobiram. Sećam se i Štefa, s tim elverima:.’ K vragu i Majerović. On se ne miče, on čeka…’! Majer: Tako je bilo. Čekao sam ga i – dočekao. Poput onog Asićevog, Zagrebom, vrlo popularnog šlagera, Priča se nastavlja…

SRETNI PLAVI SVRŠETAK

Opet je Dragec skuhal elfer. Jasno –  Bobek. On hoće osvetu. A, meni zvuči u glavi Cizarićeva poruka: ‘Dečki, ja nemrem napraviti tolko elvera, koliko ih Majer može obraniti.!’ Sad je Bobek odlučniji. On ima svoj ćošak. Njega traži. Ali, ja sam u formi. I opet, i sam se čudim, silnim mirom idem tamo, i ćuškam loptu izvan gola. I komentira: ‘Zahvalan sam  našem treneru Oskaru Jazbinšeku koji je s menom  puno delal na tim jedanaestercima.’

I, onda je utakmica, krenula niz brdo – veli Majerović.’ Je, nakon naših pet golova, oni su zabili, u završnici tri! 5:5. Ide  se na prepucavanje. Milutinović je prvi, ali ja branim. Onda nije bilo naizmjeničnog, pojedinačnog  pucanja, nego najprije jedna momčad –  svojih  pet,  pa druga –  svojih pet.…Zebec – promašuje. No, i njega sam ja, očešal! I gle čuda, iako čak i očekivanog, opet je na  ‘kreču’ –  Bobek. Znači, hoće pod svaku cijenu moj skalp ( režija). Ja sam mrtav-hladan. Ide me. I gledam Štefa. Očito, odustaje, u zadnji čas od svog ćoška. Okreće stranu, ja sam –  tam. I – nije gol. Branim! Treći Bobekov! Svi bi išli u zrak: ja, ni makac. Mirno, gotovo s ispričnicom u ruci:’Gospon (em smo purgeri), Štef, pardon…’!

Ipak, skinuti tri elvera Bobeku. Ha.ha.ha..! To je povijest.(režija). Stojanovićev sam imao na prstima, da je bila šaka, obranio bih. I, Kolaković – zabija. Znači tri u igri, tri, u pripetavanju! Poslije toga, ja više nisam Vlado Majerović. A, kak’ bi i bil. Jasno sve se to otegnulo. U gotovo, prvi sumrak. Sad smo mi, na redu. Oni su zabili – dva. Nama  je dost’ –  tri. Pogađaju Benko, Dvornić i Cimermančić. Jasno, dalje i ne pucamo! I, humoristički – tumači Majer – sretni plavi svršetak,  loših  posljedica.

Čuj ovo: ‘Jedan je moj sused, kad smo mi prošli, razbil  radio o zid, a drugi je zapalil trešnju, u svom  vrtu. Znaš i sam da ih je Trešnjevka puna! T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code