LUBURIĆEVI TEKSTOVI  SPAŠAVAJU ŠIMUNIĆA

LUBURIĆEVI TEKSTOVI SPAŠAVAJU ŠIMUNIĆA

19. travanj, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

60881879-josip-simunic-joe-simunic Custom

Za dom spremini bez ispružene ruke je stari hrvatski pozdrav

 

Napisao: Dražen Stjepandić

Nakon  repasaža  s Islandom Đo Šimunić se  uhvatio mikrofona i u stilu “ajmo svi”  tri puta vičući -”Za dom”-  izazvao je dobro ispunjene tribine, jednu  po jednu, sjevernu, istočnu i zapadnu da mu spremno uzvrate – “spremni”.

Kuka i motika poslije toga se digla na reprezentativnog stopera Đoa. A jedina njegova obrana bila je da se zanio zbog plasmana u Brazil.  Odnos prema tom činu određivao je podobnost javnih  i sportskih djelatnika.

Za mnoge Đo je ispao Džek, ali otvoreno tog australijskog Hrvata, kakanjskih korijena, branili su samo u dijaspori, a kad je kažnjen s deset utakmica neigranja za hrvatsku reprezentaciju opet samo u dijaspori organizirali su potpisivanje peticije i potpise su slali Fifi.

Mnogo jači argument u još nedovršenom žalbenom postupku bio je podatak da je pozdrav- “Za dom spremni”- stari hrvatski pozdrav koji je postojao u narodu mnogo prije ustaša. Uzimao se za primjer i slučaj iz sudske prakse u Kninu, gdje je jedan trgovac s majicama oslobođen krivnje jer je prodavao majice s profašističkim parolama. Sud ga je oslobodio, a u presudi je obrazloženo da je za pozdrav -“ Za dom spremni”- stari hrvatski pozdrav.  Ali uzalud, za dežurne moralizatore, domaće hrvatoždere i veliki broj medija  to je isto kao  -”Sieg Hail!”. Brojni inozemni mediji reagirajući na  dojave o skandalu u Maksimiru  taj događaj tako su i prikazali. “Za dom spremni” jednako ”Sieg Hail”.

I zbog toga Đo Šimunić će u Brazil, zasad,  moći ići samo kao navijač. Kako stvari stoje možda će mu kaznu smanjiti  s deset na devet ili osam utakmica neigranja. Obzirom na njegove godine čini se da je njegova reprezentativna karijera završena iako zapravo Đo nije kriv. Cijeli slučaj je pokazao koliko zapravo malo znamo o povijesti, a upravo pozivajući se na povijest sudimo o današnjici namečući tzv. antifašistički sustav vrijednosti.

TEKSTOVI GENERALA DRINJANINA

Proteklih dana lutajući internetskim svemirom naišao sam na neke tekstove Vjekoslava Maksa Luburića. General Drinjanin, kako je glasio njegov pseudonim, je bio čovjek sklon pisanju, a neki u dijaspori  još skloniji publiciranju njegovih radova.  Tako sam nabasao na jedan tekst koji smo samo s promjenama u opremi objavili   uz ovaj tekst o poznatom činu Đo Šimunića i posljedicama koje su iz njega proizašle. Preneseni tekst je nosio naziv “Rimski pozdrav nije hrvatski pozdrav”. General Drinjanin je bio ustaša od samih početaka ustaškog pokreta i opširno je opisao  kako su ustaše počele pozdravljati- “Za dom spremni”- s uzdignutom rukom. Kaže da je sve počelo ulaskom Hitlerovih trupa u Zagreb, kad su neki građani samoincijativno počeli dizati desnu ruku. Onda je takav pozdrav u prvom dijelu Drugog svjetskog rata brzo  počeo postajati jako poželjan.  Luburić je naveo  smotru hrvatskih zrakoplovaca 1942. kad su vonici prisutni na mimohodu tako prvi put neslužbeno pozdravljali kao da je to službeni pozdrav, ali jasno konstatira da to nikada nije bio službeni ustaški pozdrav, Luburić čak  tvrdi  da su se ustaše čak borile protiv toga jer ih je takav pozdrav stavljao u isti koš  s fašistima i nacistima. U tom tekstu o rimskom pozdravu  na ustaški način jasno je naveo da je prije rata  pozdrav – “Za dom spremni”- bio stari narodni pozdrav jednako kao:”Bog i Hrvati”, “Vjera u Boga i seljačka sloga”…

Iz svega se može lako zaključiti da pozdrav- “ Za dom spremni”- nije izvorna ustaška kreacija, a čak i kad se pozdravlja s ispruženom desnom rukom opet nije službeni ustaški pozdrav. Nije isto što i “Sieg Hail” ili “Viva il Duce” što su bili službeni pozdravi u njemačkoj i talijanskoj vojsci u vrijeme Hitlera i Mussolinija. A sam pozdrav- “Za dom spremni” – bez ispružene ruke je samo stari tradicionalni hrvatski pozdrav, koji je danas mladima uobičajeno zanimljiv baš zato što je zabranjen i kad se prestane zabranjivati postat će kao i pjesma “Ustani bane”, koju sada rijetko pjevaju, a nekad se s njom dokazivala osobna hrabrost.

NEPRAVEDNA KAZNA

Pretpostavljam da ćemo se složiti da Generala Drinjanina možemo smatrati osobom izrazito kvalificiranom za priču o ustaškim pozdravima. Iz Drugog svjetskog rata izašao je kao krilnik, što je bio generalski  čin u ustašama. O svemu više možete pročitati u tekstu “Život  autora ideje o pomirbi ustaša i partizana “ koji također objavljujemo u sklopu ove naše triologije o jednom starom narodnom pozdravu, njegovoj povijesti i svemu onome što je izazivao i izaziva.

Ako se pogledaju snimci nakon  druge utakmice s Islandom, može se vidjeti kako  Đo Šimunić  u desnoj ruci drži mikrofon, a u zrak diže lijevu ruku mnogo više od rimskog pozdrava i Hitlerove nacističke izvedenice, držeći u njoj dres. To se ne može nazvati  neslužbenim ustaškim pozdravom, ustalom vikao je samo za- “dom!”. Osim toga pozdravljati lijevom rukom, ma kako bili ljevak, znači nagrđivati pozdrav. I to pravilo vrijedi za sve vojske. Ne znam ni jednu vojsku u kojoj se pozdravlja lijevom rukom, nego naprotiv, poslije takvog javnog čina s lijevom rukom u mnogim strožim vojskama uslijedila bi  stroga kazna zbog kršenja pravila službe ili PS-a, kako se to nazivalo u bivšoj JNA.  

Prema tome Đo Šimunić  nije kriv i nepravedno je kažnjen. Kad bi se njegov postupak detaljno proanalizirao bez komunističkog,  boljševičkog, velikosrpskog i orijunaškog  režanja, nego po zapadnjačkim demokratskim standardima onda bi se uzimajući priložene argumente u obzir moglo konstatirati da treba biti rehabilitiran i pomilovan. Čovjek je zaista bio vruč, poslije utakmice i pobjede u istoj, izkazao je veliku radost, a sve drugo su problemi drugih koji su ga zbog toga nabili na križ.

Godinama prije Đoa,  zbog istog pozdrava snimljenog u vrijeme Domovinskog rata u pjesmi Čavoglave, a ponavljanog na koncertima,  napadali su Marka Perkovića Thompsona. Tom balkanskom hard rokeru,  sa stihovima u desetercu, tematski usmjerenih prema osnovnom domoljublju, vokalno jednom od derivata Alena Islamovića, pozdrav izgovoren kao poklik- ”Za dom spremni”- uzima se kao glavni dokaz fašizma. Dok se lijevo orjentirane rijetko napada čak i kad se otvoreno pozivaju na Tita, partizanske kape i na jednako tako na Zapadu osuđeni komunistički totalitarizam, desničare se daleko,  lakše napada za fašizam, posebice ako spremno ne osuđuju, a kamo li još ako se usuđuju podviknuti: ”Za dom spremni.”

Namjera ove naše žurnalističke triologije posvećene jednom pozdravu nije samo registrirati pojave, bolje ih protumačiti nego i kasnije društveno djelovati.   

Uvaženi ministar gospodin Željko Jovanović je je nakon utakmice s Islandom izvolio izjaviti:

“E moj Šimuniću, tebi treba lekcija iz povijesti. Ako želiš osobno ću ti pomoći da dobiješ dobrog profesora povijesti i shvatiš kakav je to poklič ‘Za dom spremni!’”.

Ovdje je uvaženi ministar čak zvučao bio dobronamjeran čovjek, ali da bi nekoga podučavali prvo sami nešto morate  znati. Ministar Jovanović je pokazao kako ni sam o tome ne zna dobro ili ne želi znati, a krivo nekoga nešto učiti nije dobro.  Jednako tako ni mnogi drugi koji su spremno osudili Đoa Šimunića, a na krivim postavkama i pretpostavkama teško se može graditi bolji svijet. Na uvijek istim optužbama protiv Hrvata ne može se napraviti bolja Hrvatska.

Malo je vremena, da se pomniluje Đoa i da ga se pusti da po nogometnim kriterijima zaigra u Brazilu, ali ima mnogo više vremena da se prestane stigmatizirati cijeli narod zbog toga jer onaj tko to čini ni sam ne zna mnogo o onome zbog čega proziva.

“Za dom spremni” treba biti kao i pjesma “Ustani bane”. Kad taj sada sporni stari hrvatski pozdrav  postane nešto sasvim normalno i do dosade pristojno, vidjet ćemo tko će još tako pozdravljati.

Prije toga-”Smrt fašizmu”.

Posebno onom podivljalom lijevom.T

 

5 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Otporaš
    #1 Otporaš 22 kolovoz, 2017, 03:27

    Kome je to ministar Medved ustvari rekao “hvala za Hrvatsku”?

    AUTOR: BORIS VLAŠIĆ / 04.08.2016. LEAVE A COMMENT

    Boris Vlašić
    Boris Vlašić
    ”Miro Barešić jedan je od najvećih hrvatskih domoljuba čije djelo i žrtvu moramo poštovati. Godinama se u iseljeništvu i u Domovinskom ratu borio za samostalnu Hrvatsku. Bio je “branitelj prije branitelja”. Hvala ti, Miro, za samostalnu, suverenu i slobodnu Hrvatsku”, rekao je ministar branitelja Tomo Medved stojeći pokraj spomenika koji prikazuje čovjeka kako dlanom zaklanja oči pred suncem, a iza njega se nalaze četiri stupa. Predstavljaju Milana Pandžića, Franu Bokanovića, Zdeslava Turića i Mira Barešića.

    Spomenik je napravio akademski kipar Ivan Kujundžić, prikazujući kako se četiri ista čovjeka mogu razlikovati. Jedan ima svoj lik, izraz lica, a ostali su isti i predstavljaju mu ukras na sceni.

    Iako su Pandžić, Bokanović i Turić poginuli u istoj akciji kao i Miro Barešić, doslovno su bezlični, za njih većina građana Hrvatske nikada nije čula i neće im zapamtiti ime, ali će Miro Barešić ostati zapamćen. Sada i kao osoba koja je dobila i spomenik sagrađen našim novcem i priznanje jednog ministra da je on taj koji je zaslužan za samostalnu, suverenu i slobodnu Hrvatsku. Ima tu puno simbolike.

    Miro Barešić je za mnoge kontroverzan. To je onaj nježan izraz. Miro Barešić je bio atentator i ubojica, bjegunac pred zakonom nekoliko država, čovjek kojega su većina država u kojima se nalazio željele izbaciti, netko tko je za svaki cirkus koji je napravio tvrdio da to radi za neku Hrvatsku. Njegovu Hrvatsku, koju je prodao nama
    Miro Barešić je za mnoge kontroverzan. To je onaj nježan izraz. Miro Barešić je bio atentator i ubojica, bjegunac pred zakonom nekoliko država, čovjek kojega su većina država u kojima se nalazio željele izbaciti, netko tko je za svaki cirkus koji je napravio tvrdio da to radi za neku Hrvatsku. Njegovu Hrvatsku, koju je prodao nama.

    U njegovoj biografiji se, kao i u sličnim biografijama, ne može dokučiti što je istina, ali je ona naravno nebitna ako sadrži puno pucnjave, nasilja i krvi. Svojedobno je The New York Times pisao o njemu i opisao ga izrazom osuđeni atentator.

    Barešić je, naime, kao dvadesetjednogodišnjak odlučio oteti jugoslavenskog veleposlanika Vladimira Rolovića.

    Do tada je Barešić uspio odslužiti šest mjeseci zatvora na Golom otoku jer mu se nije išlo u ondašnju JNA.

    Naravno, nikome se normalnom ne ide u vojsku. Jugoslavija ga je osudila na Goli otok, a onda, umjesto da ga kao i sve slične, pošalje ravno na osamnaest mjeseci na odsluženje vojnog roka, pustila na slobodu.

    Barešić je, naravno, zbrisao preko granice i otišao u Švedsku. Matematički, bolje je bilo šest mjeseci u zatvoru nego tri puta više u vojnoj uniformi. Tu pada i teorija o tome što je bilo pametno napraviti s pozivom na odsluženje vojnog roka.

    U Švedskoj je postao borac protiv Jugoslavije, nešto kao lider pokreta. Imao je dvadeset jednu godinu. S Anđelkom Brajkovićem odlučio je oteti jugoslavenskog veleposlanika, bivšeg partizana i oznaša, Vladimira Rolovića i njime ucijeniti Jugoslaviju da iz zatvora pusti dvojicu optuženih za podmetanje bombi, Milana Hrkaća i Ivana Jelića.

    Pri izvođenju u lisicama su si zapjevali jednu domoljubnu. Rolović je umro nekoliko dana kasnije, a obojica su osuđeni na doživotni zatvor. To je ono za što je dobio spomen i za što mu je ministar zahvalan, to je ključni događaj njegova života
    Otmica je krenula sasvim krivo. Svezani Rolović im je i dalje bio opasan pa mu je Brajković pucao u glavu. Barešić je za to vrijeme na vratima osluškivao što se događa na hodniku izvan kancelarije. Potom su se predali policiji.

    Pri izvođenju u lisicama su si zapjevali jednu domoljubnu. Rolović je umro nekoliko dana kasnije, a obojica su osuđeni na doživotni zatvor. To je ono za što je dobio spomen i za što mu je ministar zahvalan, to je ključni događaj njegova života.

    Barešićev je kasniji život oličenje akcijske fantazije. Iz švedskog je zatvora izašao godinu dana kasnije kada je grupa emigranata izvela prvu otmicu aviona u Švedskoj. Njegov transfer u Španjolsku dio je dogovora otmičara sa Švedskom.

    U Španjolskoj, nakon kratkog zatvora, Barešić odlazi u Paragvaj, utočište nacista, velikih dilera i sličnih ljudi koji se trebaju sakriti. Tu se zove Toni Šarić i u paragvajskoj vojsci stječe čin kapetana i obučava vojsku karateu i drugim borilačkim vještinama.

    Ustaški teroristi, kako ih je nazvao The New York Times, oformili su svoju vojnu bazu i 1976. greškom ubili urugvajskog ambasadora. Pripremali su se za doček nekog jugoslavenskog diplomata. Očito, traljavo.

    Nakon toga se 1977. godine pojavljuje u Washingtonu kao vozač paragvajskog ambasadora u SAD-u, sada kao Toni Favik. U prometnom incidentu otkrije se da je u stvari ne samo vozač jednog ambasadora s lažnim identitetom nego i ubojica drugog pa ga Amerika, bez ikakvog razumijevanja za njegovu borbu za hrvatsku slobodu, vraća u Švedsku gdje mora u zatvor zbog ubojstva iz 1971.

    Zašto mu Medved nije dao novac iz svog džepa nego našeg i za koga su Boga ubijeni ona trojica pored njega kada ne vrijede ni da dobiju lik na spomeniku? Kome se to divi Medved i Hasanbegović i svi koji se dive Barešiću? U čije ime?
    Pritom se skuži i da mirna hrvatska dijaspora stalno prima pisma različitih tonova kojima se traži da šalju novac u Paragvaj za terorističke akcije. Iznuđivanje.

    U Švedskoj mu 1985. godine smanjuju kaznu, s doživotne na 15 godina zatvora. Barešić je nezadovoljan, smatra da Švedska ne razumije demokraciju i to govori u televizijske kamere, a po puštanju iz zatvora vraća se u Paragvaj.

    Na početku rata dolazi u Hrvatsku i ni dva tjedna nakon što je stigao, bude ubijen u vojnoj akciji, zajedno s Milanom Pandžićem, Franom Bokanovićem i Zdeslavom Turićem. Često se navodi kako je cijela grupa bila izdana. I nakon smrti je dva puta pokopan, prvi put pod lažnim imenom, kao Ante Katić, a 1992. pod svojim.

    I sve to bude podnošljivo, osim dviju stvari. Zašto mu Medved nije dao novac iz svog džepa nego našeg i za koga su Boga ubijeni ona trojica pored njega kada ne vrijede ni da dobiju lik na spomeniku?

    Kome se to divi Medved i Hasanbegović i svi koji se dive Barešiću? U čije ime?

    (Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Otporaš
    #3 Otporaš 13 prosinac, 2015, 16:16

    NE – NISTE SVI KRIVI – PIŠE GENERAL DRINJANIN 1960 …
    kamenjar.com › Povijesnice › Iz Otporaševe torbe
    Translate this page
    Jan 29, 2015 – GLAS DOMOVINE srpanj 1960. TORONTO, CANADA (Ovaj opis generala Drinjanina nije u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”.

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. HDZistoSDP
    #4 HDZistoSDP 23 travanj, 2014, 15:00

    Vrhunski istinit članak i šečer za kraj ! Bravo !

    “Posebno onom podivljalom lijevom” – FAŠIZMU U RH hahahha

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. Van
    #5 Van 22 travanj, 2014, 06:48

    Koje nacističko ustaško đubre od članka i novina.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.