LOVILI SMO RIM NA TRBUHU FOKKERA

LOVILI SMO RIM NA TRBUHU FOKKERA

20. prosinac, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Piše: Zvonimir Magdić

I ja sam nad knjigom tuge za brazilskim nogometašima Chapea. Sjetio sam se dinamovaca iz jeseni ’76. I Rima. I prisilnog spuštanja visoko-krilnog turbo-mlaznog fokkera. Nakon što je tragedija ipak, na kraju balade, postala komedija uz Jukinovu otvorenu bačvu graševine i mljackanje debelih komada mortadele, a la italiana, u pulmanu za Perugiu. Svi modri, živi i zdravi. Hvala dragom Bogu! Jasno, pobjeda domaćina u tom Kupu kupova. A čitava stvar, od samog početka, izgledala je, točno, ovako.

Prednji stajni trup

I ja sam, po ‘Športskima’, izvjestitelj s te utakmice, Dinama i Perugije. Uz odbijanac mog prijatelja Vlatka Markovića. ‘ Neću Magdića’. A on je, gazda. Podučavatelj plavih. Moj urednik nogometne rubrike našeg lista, Miroslav Rede, nije zbunjen. Ne da se. Miro, Chapeau! ‘Ne, Vlatko, Magdić ide…’.I, krenuo sam. Tog popodneva s Plesa. O zrakoplovima, od vremena ‘štuka’, znam sve. Volio bih mlažnjak, a ovo je trubo mlažnjak. Ima i propelere. Malo ga gledam ‘koso’, ali se penjem. I čvrsto vežem. Sjedim uz sam prozor, do Ive Tomića, onog famoznog ‘krugovalničara’. Čarter. Krcat. Polovicu igrača znam još kao ‘uzdaničare’. Od najmanjih nogu. Znam, svakog od njih, kako diše s tom ‘balkom’. Raspoloženje je silno. Ima pravih kibica. I prijatelja kluba. Do neba. A mi smo, u nebesima. Punim plavetila. Ne previsoko, ne prenisko. Oblaci su bijeli, poput ovaca, ugodni. Šaraju svoje dvorce. Nikad se nisam bojao tih metalnih ptičurina. Smiješno! Ako nije bilo uspona i propadanja, tih, kako kažu piloti, turbulencija, let mi se činio – propalim. Takav sam. I,  kaj ja tu mogu. Čisto zujanje. I – mir.

Tri će, sata. Rujna 1978. Da budem kronometričan. I mi smo nad Rimom. prva postaja. Ne, radio Velebita iz ’41. Druga je, Perugia, 170 kilometara, sjevernije. Nije ovo dole, slučajno, Vječni grad. Ljepota, koja osvaja, grči mi prste o držalo sjedala. Roma, Citta eterna. Jasno, krug je velik, mi zagrljajem ljubimo ovu panoramu. Olovka čeka pisaljku i papir. Pjesništvo. Uz onaj ceremonijal, koji pozna svaki avio-putnik: ‘vežite se, slijećemo’! Zvekeću raspojasani pojasevi. Pjesma. Smjeha. Oduševljenja. Tu smo. Fokker je u poniranju, betonska pista pomoćnog, čarter-uzletišta, Ciampina, sve je bliža. Siva. Crna, od izlaznih guma kotača tih velebnih ptičurina. Sad smo već mirni, umrtvljeni, stegnuti, glava gore. Spremni (da Pupovac ne skače, al’ je tak!). A onda, je li to san ili java, zrakoplov nadlijeće uzletište, i gle, ide u zrak. U vis. Ne spušta se. Sjećam se, događa se ovo. Urla i juri u nebesa. Nitko to ne uzima ozbiljnim. Pogledi lutaju. Svi su hrabri. Upitnici se teško skrivaju. Ali, ščipaju. Tiha jeza. On, gospon aeroplan, kako ga je zvao, sjećam se, moj frend Roman, ne mre samo tak dole, kak’ on hoće. Ne! Ponovno mora u ‘koridor’ u kojem je i došel. To je odgoda slijetanja. Bar za dvadeset minuta. Evo ga, opet se lepo naštimal i opet nas vuče. nad  suncem užarene piste aerodroma. Odahnuli smo. Smiješak se  ne krije. Ima ga, na kilometre. A, onda, opet produžba i smjer – nebo! Sad je očito, nekaj ne štima. Kaj? Sad je maska teške  znatiželje na zgrčenim licima.

Kad smo opet, sad u već sitnim oblacima, glas kapetan: ‘Dragi putnici, molim mir. Nismo mogli izvući prednji stajni trap. Idemo na prisilno spuštanje. Na trup aviona.’ (piloti su Crnogorci). Pogledi se križaju, ima i zbunjenih, ima ih pomalo naljoskanih, oni bi i popevali. Boli ih piksa za prisilno spuštanje. I, ona uobičajena dopuna. Gotovo zapovijed: ‘Svim putnicima: vežite se, sva stakla iz džepova van, smotajte se, glavu o prsa. Ruke iznad. idemo dole’! Ja nemam straha, jer ja sam vjernik. Ja vjerujem, ne bu niš. Sve bu u redu’.Taška mi je čvrsto u rukama, žamor se sada, ipak, zagrcao. Zamalo, stao. Ne, nema panike. Ni visokih, messijevskih, križanja. Svaki živi na svoj način, ovaj tren. Ja sam uz prozor, vidim vatrogasce, bolnička kola, jure na pistu. Mislim si: ovo nije šala. Ipak, čekam travu, koja je tu, gotovo, na dohvat pogleda, beton. A onda hrskanje, krištavica, drljanje, poskakivanje, plavi dim, odskačemo po pisti, ali se ide, ide… Rekli su nam, kasnije, piloti, to je važno: treba održati avion u pravcu. Ako se to ostvari, gotovo je. Može se, mirno, doma. On se ne smije okrenuti. Ako se okrene, puca! Tako je bilo, vidio sam široka pleća tih momaka koji su mi se pričinjali kao divovi iz bajki. I Viče se, vuče. Pamtim: fokker. Ciampino. Bu se prehitil, jedino je pitanje. A, onda, stop. Stao je.

Panika u ranjenoj ptičurdi

I tak je to, kao u nogometu. Igra se potez, kad je sve već gotovo. Kad je stal, sad se u ranjenoj ptičurdi, posložila panika. Svima je u glavi, jer se, ipak, nekaj dimi, ista misao: bu eksplodiral? Svi jurišaju na prozore. Pa se nemre, ljudi moji,  kroz njih van. Na vratima se, svojom širinom i težinom, zaglavil, Srećko Bogdan. Nitko nemre prek njega, on nemre – sam. Ja sam, nemreš vjerovati, mirno zel svoju tašku, i van, vrata su mi tu, pred nosom. Kao da sam na španciru. A kad sam se okrenul, ‘mrcina’, neslupana se zabila kljunom o beton, a repom uzdigla k nebesima. Naopako. Kidaj! Za svaki slučaj. Kad se sve stišalo, fotografiranje. I ja ih imam doma. ‘Vjeruj vjeru, spasit ćete vjera.’  Imao sam upisan tu veliku misao na prvoj stranici mog dječačkog  spomenara. Bilo mi je trinaest. Rekle su nam, personalke ‘od uzletišta’, zgodne ragacine: ‘Imali ste šest do sedam posto šansi da preživite’. Post festum.

Iz Perugije izvijestio sam o Rimu, fokkeru, dinamovcima i Ciampinu, rekao mi je, kasnije nedavno preminuli hrvatski slikopisni redatelj Šime Šimatović: ‘Ono ste napisali iz Perugie u orsonvelskom stilu. Čestitam’. A taj moj ‘orson vels’ nije izašao u prvom izdanju Športskih novosti, niti na prvoj stranici. A u pitanju su bili životi tolikih zagrebačkih nogometaša! Tako je to bilo, onda! Izvjestitelji iz Kanade, s Olimpijade ‘mali su prednost. Za čitavog konja! A, drugo izdanje je drugo izdanje. I, u ‘ kupusovom listu. ‘Gospode! I, ipak jedna pošalica s tog ‘ Rima’. Cerin, nije htio natrag sa zrakoplovom. On bu si prešl s vlakom. Tek kad mu je Marković obećal punu flašu viskija, zavlekel se, Snješko,  pod rep isto takvog, ali novo dopremljenog zrakoplova. I, dočekao, svoj Zagreb. A vođa puta Dinamove ekspedicije je bio Srbin Mita Šajnović(!) kojeg su, u istom prometalu, Hrvatine, prozivali, jasno i glasno: ‘Zvezdaš’. A on je to i bio. Nota bene! Zgodno!

Znatiželjnicima, dinamovci, nehotični kruzaderi neba: Stinčić, Brnčić, Bogdan, Devčić, Zajec, Bručić, Bonić, Krajnčar, Cerin, Janjanin, Mustedanagić, Ivković, Vukadinović, Čalasan. T



1 komentar do sada

Komentari tjedno.hr
  1. leonardo dora
    #1 leonardo dora 18 rujan, 2017, 07:50

    Zdravo,
    Ovo je obavijestiti javnost da je gospođa Leonardo Dora, renomirani zajmodavac za osobni zajam, otvorila financijske mogućnosti za sve one koji trebaju financijsku pomoć. Trebate li trenutačni zajam za brisanje duga ili vam je potreban kapitalni zajam za poboljšanje poslovanja? Jeste li ikada odbijali od banaka i drugih financijskih agencija? Samo zato što smo ovdje za sve vaše financijske probleme. Mi pružamo kamatnu stopu od 2% javnosti, tvrtke i zajednice na jasan i lako razumljiv način, ove odredbe i uvjete. Nije potrebno provjeriti kredit, 100% zajamčeno.
    Pošaljite nam e-poštu na: ([email protected])

    Odgovori na komentar

Your data will be safe!Your e-mail address will not be published. Also other data will not be shared with third person.