NAJNOVIJE NA PORTALU

LIJEČENJE IDEOLOGIJE NA STALJINOV NAČIN

LIJEČENJE IDEOLOGIJE NA STALJINOV NAČIN

29. lipanj, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

 

1 5201fb2114f99 Custom
Je li psihijatrija u Hrvatskoj zaista grana medicine?

Napisao: Neven Lovrić

Slučaj Marka Franciškovića svakako je najpoznatiji – ali nipošto prvi – slučaj ideološkoga „liječenja“ u Republicki Hrvatskoj. Takvih je slučaja – zapravo – bezbroj ali nisu nužno vezani uz politički aktivizam.
U studenome, 1879. pušten je u rad Zavod za umobolne Stenjevac – današnja Klinika za psihijatriju Vrapče – kako bi se u njega smjestili „duševni bolesnici“ koji su „lutali šumama i drumovima“. Samo po sebi, „duševne bolesti“ ne mogu postojati, jer je duša duhovna dimenzija čije postojanje bezbožništvo i neke vjere ne poznaju. Prema rimokatoličkoj vjeri, duša može biti dobra ili zla – ali ne i bolesna. Psihijatrija je – stoga – vjera a psihijatri njezini svećenici. Ta vjera neke oblike ponašanja proglašava bolešću. Osobe koje su „lutale šumama i drumovima“ danas se smatraju „ljubiteljima prirode“ odnosno „avanturistima“. Psihijatrijsko liječenje takvih osoba i dalje nije rijetkost pa su tako u prosincu, 2008. SEV Draženka Ostojić – rukovoditeljica Zavoda za prve psihotične poremećaje (ZPPP-a) Klinike za psihijatriju Vrapče i supruga donedavnoga ministra „zdravlja“, Rajka Ostojića – i njezina surukovoditeljica Sanja Martić Biočina mladića kojega je policija zatekla u bosonogome hodanju Medvednicom „liječile“ od šizofrenije F20. Reiki je prastari oblik nekonvencionalne medicine koji npr. bosonogim hodanjem liječi krvotok, bol kosti itd. nogu i stopala a posebno ravna stopala. Liječenje ravnih stopala bosonogim hodanjem preporuča svaki bolji doktor medicine, specijalist fizijatar. Kada bi psihijatrija uistinu bila grana medicine,  postojao bi medicinski paradoks: fizijatrija je bolest koju liječi psihijatrija.

ZABRANA ŽIVOTA

To – dakako – ne znači kako nekonvencionalno ponašanje ne može biti štetno fizičkome zdravlju. Za primjer uzmimo Stephena Roberta Irwina – poznatijega kao Lovac krokodila, koji je 2006. Pokojni Irwin je poginuo od uboda raže pri ronjenju prirodnim staništem najsmrtonosnijih riba na zemlji. No, iz takvih slučaja postaje razvidno kako psihijatrija zabranjuje život, jer na što bi Stephen Robert Irwin bio sveden nije li njegovo ponašanje iznimno ugrožavalo njegovo postojanje? Stephen Robert Irwin igrom je slučaja privukao interes televizijske tvrtke i postao zvijezda, no postoji niz osoba čiji je život takvo ponašanje a nisu medijske zvijezde. Ugroza postojanja – dakle – omogućuje život.

Krajnji je slučaj onaj samoubojstva. Prema rimokatoličkoj vjeri, samoubojstvo krši 5. božiju zapovijed ali ono dušu ne čini bolesnom već grešnom. Prema psihijatriji, radi se o „duševnoj bolesti“. Ako osoba nije gospodar vlastitoga postojanja pa time i smrti po vlastitoj želji, onda je ona rob. Ako je netko vlastitim izborom rimokatolik, onda je on vlastitim izborom i prihvatio biti rob odnosno – u rimokatoličkome kontekstu – sluga kojemu je činiti kako Bog zapovijeda. Ali što je s bezbožnicima i vjernicima vjera po kojima samoubojstvo nije grijeh? Iz toga postaje razvidno kako je psihijatrija ideologija a ne grana medicine.

OBLIK KAŽNJAVANJA

1970. počeo je izlaziti psihijatrijski glasnik „Schizophrenia Bulletin“. Po objavi prvoga broja, prof. dr. sc. Thomas J. Sheff, diplomirani sociolog, doktorant Sveučilišta Kalifornije u Berkeleyu, počasni doktorant Sveučilišta Karlstad i Kopenhagenškoga sveučilišta i profesor sociologije Odjela sociologije Sveučilišta Kalifornije u Santa Barbari, predao je svoj prosvjedni rad „Schizophrenia as Ideology“ – „Šizofrenija kao ideologija“, koji je objavljen u drugome broju toga glasila. Thomas J. Sheff iznosi kako je „liječenje šizofrenije“ zapravo kažnjavanje kršenja ideologije odnosno ustaljenih pravila društva koja nisu obuhvaćena kaznenim odredbama raznih zakonima.
Drugim riječima, krađa je povreda ideologije odnosno ustaljenih pravila društva koja je obuhvaćena Kaznenim zakonom i kažnjava se zatvorskom ili sličnom kaznom. Npr. nekonvencionalno odijevanje je povreda ideologije odnosno ustaljenih pravila društva koja nije obuhvaćena kaznenim odredbama niti jednoga zakona pa se kažnjava „liječenjem šizofrenije“ odnosno pritvaranjem u psihijatrijsku ustanovu i drogiranjem psihijatrijskim drogama kako bi se izazvala patnja. Upravo je patnja istinska svrha psihijatrijskih droga, jer ideologiju nije moguće izliječiti – jer se ne radi o bolesti – već samo sankcionirati.

DRAPETOMANIA F60.3, HOMOSEKSUALIZAM  302.0, PEDOFILIJA 302.2 I TRANSSEKZUALIZAM 302.5

Nakon predhodnih analiza, vratimo se našemu početnome slučaju. Marko Francišković proglašen je paranoidnim šizofreničarem stoga što je psihijatrica Ankica Biško – tražeći moguće grijehe po nalogu Ranka Ostojića – smatrala kako njegovi stavovi – uključujući i knjigu „Hrvatska knjiga opstanka“ – krše ideologiju odnosno ustaljena pravila društva. Međutim, isto to društvo je tijekom slijedećih osam mjeseci njegove stavove ili podržalo ili – kao npr. njegov djelomični suprotni pol protudesničarka Sanja Sarnavka – prihvatilo kao dozvoljene. Stoga je psihijatrijski odbor Klinike za psihijatriju Vrapče nakon osam mjeseci smatrao kako je Marko Francišković „duševno zdrav“. Jasno je kako predmet rasprave niti u jednome trenutku nije bilo medicinsko već ideološko stanje Marka Franciškovića – koje se pokazalo društveno prihvatljivim, stoga je to postao slučaj „zlouporabe“ psihijatrije.
Uporaba psihijatrije su svi slučaji kršenja ideologije odnosno ustaljenih društvena pravila koje društvo još nije ili neće prihvatiti odnosno dozvoliti uopće ili dovoljnom silinom pa se njihove prekršitelje i dalje kažnjava pritvorom i mučenjem psihijatrijskim drogama odnosno patnjom.
Drapetomanija je „duševna bolest“ koja se javljala kod crnih robova u Sjedinjenim Američkim Državama i uzrokovala je njihovo bježanje iz zatočeništva. Uzročnik bolesti bilo je pretjerano upoznavanje gospodara i roba odnosno tretiranje roba kao jednakoga. Bolest se preventivno liječila snažnim bičevanjem a pojava bolesti odstranjivanjem oba velika nožna prsta kako rob više ne bi mogao bježati. Društvo je biježanje iz zatočeništva prihvatilo kao „duševno zdravlje“ pa drapetomanija službeno više nije „duševna bolest“. Međutim, psihijatri su tome pribjegli pa je tako pacijentu koji je u travnju 2010.  pobjegao iz protupravnoga zatočeništva u Klinici za psihijatriju Vrapče po hvatanju 12. srpnja 2010. SELjV psihijatrica Patricia Jelačić umjesto drapetomanije dijagnosticirala granični poremećaj osobnosti F60.3, uz komentar kako su osobe koje su joj pomagale dok se skrivala od policije „lude“, a vještakinja Nina Vidrih Županijskoga suda u Zagrebu je temeljem bijega pacijenta utvrdila kako je on „duševno bolestan u pogoršanju“.
Homoseksualnost 302.0 je bila „duševna bolest“ uslijed koje su „bolesniku“ bile romantično ili/i spolno privlačne osobe istoga spola. Pedofilija 302..2 je bila „duševna bolest“ uslijed koje su „bolesniku“ bila romantično ili/i spolno privlačna djeca. Transvestizam 302.3 je bio „duševna bolest“ uslijed koje se „bolesnik“ spolno zadovoljavao odijevanjem u odjeću suprotnoga spola. Transseksualizam 302.5 je bio „duševna bolest“ uslijed koje su „bolesniki“ smatrali kako su im površinski spolni organi krivi pa su ih pokušavali prikrivati odijevanjem odjećom suprotnoga spola ili promijeniti operacijom. Psihijatrija je sve ove „duševne bolesti“ 1990. SELjV proglasila „duševnim zdravljem“.
Iz ovih primjera dijametralne suprotnosti dijagnosticiranja potpuno istih stanja, postaje jasno kako je psihijatrija sebi proturječna ideologija a ne grana medicine.

MATERIJALNA KORIST OD ZLOUPORABE PSIHIJATRIJE

No, većini članova društva većina povreda ideologije odnosno ustaljenih pravila društva koja nisu pokrivena kaznenim odredbama nekoga zakona su nedovoljno bitna kako bi  tražili njihovo sankcioniranje.
Pravi ključ koji iza napačenih nesretnika zaključava vrata psihijatrijske ustanove je materijalna korist psihijatra, sudskih vještaka i sudaca županijskih suda koji po svakom prisilnome ubolničenju – i po jednom mjesečno po prisilno ubolničenoj osobi – ubiru i oko 2.000,00 kuna (HRK) netto svaki. Još podkraj 2011. SEV zatražio sam očitovanje glasnogovornika Županijskoga suda u Zagrebu o točnim iznosima koji su izplaćivani u sudskim postupkima prisilnih ubolničenja, no taj glasnogovornik mi je taj zahtjev neizravno odbio odnosno uputio me je na njihov pravilnik iz kojega sam – interpolacijom s ostalim informacijama – izračunao navedeni iznos. Drugim riječima, ako svaki sudski vještak i sudac županijskoga suda mjesečno u psihijatrijske ustanove prisilno ubolniči petero  osoba, njegova je materijalna korist oko 10.000,00 kuna (HRK) netto. Istovremeno psihijatar dobiva plaću od preko 10.000,00 kuna (HRK) netto, božansku moć, putuje na kongrese širom svijeta itd.
Nezasitan apetit psihijatrije doveo je i do veličanstvenosti. Stoga je Nacionalni institut za mentalno zdravlje Sjedinjenih Američkih Država ustvrdio kako je kod 26,2% njihovih državljana – a i ljudi širom svijeta – starosti 18 ili više godina moguće dijagnosticirati „mentalnu bolest“ tijekom bilo koje date godine.

NEMA UREĐAJA ZA MENTALNU BOLEST

Niti jedan uređaj ne može zabilježiti „mentalnu bolest“. Razlog je vrlo jednostavan: niti jedan uređaj ne može zabilježiti ono što ne postoji.
Psihijatri često spominju elektroencefalogram (EEG) no njime se služe isključivo kako bi pokazali kako oni koriste nekakav uređaj. Naime, psihijatrija je do sada provela nekoliko pokusa kojima je cilj bio utvrditi izgled elektroencefalograma (EEG-a) šizofreničara. Svi pokusi provedeni su koristeći ispitanike kojima je dijagnosticirana šizofrenija i drogirani su psihijatrijskim drogama i nadzornu skupinu osoba koje se smatralo „mentalno zdravima“ stoga što uopće nisu dijagnosticirane – dakle, nije izričito dijagnosticirano kako su „mentalno zdrave“ – koje nisu drogirane psihijatrijskim drogama. U stvari, radilo se o namještenim pokusima koristeći skupine ispitanika koji su drogirani psihijatrijskim drogama i nadzornim skupinama koje nisu kako bi se simptomi drogiranja psihijatrijskim drogama prikazali kao simptomi šizofrenije. Unatoč namještenosti, četiri najistaknutija pokusa izvršena praktički istom opremom u razmaku od nekoliko godina čije sam ishode pregledao. Dala su tri najvećim dijelom dijametralno suprotna ishoda i četvrti ishod koji se većinom podudara s jednim od prva tri.

SPRIJEČAVANJE JAVNOG ISPITIVANJA

Psihijatrijski postupci – od onih psihijatara do sudskih vještaka i sudaca – su – praktički u podpunosti – tajni. Razlogi tome su vrlo jednostavni:

Niti jedan psihijatrijski slučaj ne bi prošao pomno javno ispitivanje
Javnost nedostatak činjenica nadomiješta maštanjem o tome što je ta osoba sve možda učinila.

Onemogućavanje pomnoga javnoga ispitivanja je i razlog zbog kojega psihijatrijski pacijenti povremeno ubijaju – jer su im spisi njihovih slučaja nedostupni i pomno javno ispitivanje je zabranjeno a osuđeni su na doživotne pritvore odnosno mučenja psihijatrijskim drogama odnosno patnjom. Žalosno je što su najčešće posredne žrtve psihijatrije – u načelu nevine – slučajne osobe a ne psihijatri koji to uvjetuju, no glavni razlog tome je vjerojatno to štu su počinitelji najčešće previše psihijatrijski drogirani kako bi razlučili tko je pravi uzročnik njihove patnje pa ruku dižu tako reći na prvu osobu na koju stignu.

BOLESTI MOZGA

Činjenično postoje isključivo bolesti mozga – npr. padavica. No, te bolesti nemaju veze s „liječenjem duše“ odosno psihijatrijom. Osobe s takvim bolestima se pritvara u psihijatrijske ustanove npr. stoga što napadaj padavice „čudno izgleda“ – npr. osoba hoda, najedamput se unesvijesti na pločice, nakon 2 sekunde se digne i nastavi hodati kao kako se ništa nije dogodilo, pri čemu je nejasno što padavičar dobiva padom na pločice psihijatrijske ustanove u kojoj je pritvoren u odnosu na pad na kućni parket ili pločice opće bolnice u kojima ima slobodu kretanja. Ako je u pitanju opasnost od pada npr. s balkona, zašto onda osobe koje šepaju nisu također pritvorene u psihijatrijske ustanove zbog opasnosti od pada niz slubište ili slično? Razvidno je kako je jedini razlog njihovoga pritvora npr. „čudan izgled“ napada padavice. T

 

4 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Roman
    #1 Roman 28 rujan, 2017, 21:02

    3 psihijatrice koje si naveo su bile moje doktorice, i zahvaljujuci njima sam kolko toliko funkcionalan u drustvu. Dg. mi je isto F20. Imas moju pricu na http://www.nema-stopiranja.blog.hr.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. cangerio issimio
    #2 cangerio issimio 9 travanj, 2017, 14:21

    … sta je “dusa”, mangupe, polupismeni ?
    I gdje je doma

    Odgovorite na ovaj komentar
    • Neven Lovrić, mangup polupismeni
      Neven Lovrić, mangup polupismeni 9 travanj, 2017, 18:04

      Po hrvatskome pravopisu kojega sam ja učio:

      1. Rečenicu se piše velikime početnime slovom a ne s tri točke („…“) na početku.
      2. Navod se piše s donjim navodnikima („„“) na početku navoda i gornjim navodnikima („““) na kraju navoda.
      3. „mangupe, polupismeni“ se piše bez zareza između „mangupe“ i „polupismeni“; dakle: „mangupe polupismeni“.
      4. Upitnu rečenicu se piše bez razmaka između posljednje riječi i upitnika („?“) s upitnikom na kraju; dakle: „polupismeni?“.
      5. Riječi „I gdje je doma“ se vjerojatno pišu sa zarezom između „I“ i „gdje je doma“; dakle: „I, gdje je doma?“.
      6. Upitnu rečenicu „I gdje je doma“ se piše s upitnikom na kraju; dakle: „I, gdje je doma?“ ili „I gdje je doma?“.

      Odgovorite na ovaj komentar
    • Neven Lovrić, mangup polupismeni
      Neven Lovrić, mangup polupismeni 9 travanj, 2017, 18:22

      1. Koliko mi je poznato, Biblija ne navodi postajanje duše već to navodi Katehizam Rimokatoličke crkve. Nisam čitao Katehizam Rimokatoličke crkve i ne znam što bi to točno bila duša.
      2. Još ne znam „gdje je doma“.

      Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.