LEDENA MISAO OBLIKOVANA U VATRI

LEDENA MISAO OBLIKOVANA U VATRI

12. svibnja, 2013.

Autori izložbe predstavljači i domaćini u društvu zadarskog gradonačelnika

Izložba Mehaela Štebiha u Muzeju antičkog stakla u Zadru

 

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

U sklopu niza programa i događanja upriličenih povodom proslave četvrte obljetnice zadarskog Muzeja antičkog stakla, u izložbenoj dvorani Muzeja, na završnoj večeri 6. svibnja 2013. godine, otvorena je izložba Ledena misao oblikovana u vatri Mihaela Štebiha. Riječ je o nesvakidašnjim skulpturama rađenim u kristalnome staklu kao kiparskom materijalu koji je Štebihovu likovnu poetiku učinio poznatom u domovini i inozemstvu. Inače, ovaj poznati umjetnik iz Čakovca ogledao se i u tehnici suhog pastela, glini, terakoti, gipsu, bronci, drvu, ali i tehnikama zidnoga slikarstva (fresco i mozaik) na svojim studijskim putovanjima po zemljama Europe, Arapskog poluotoka i Sjeverne Amerike.

Na otvorenju izložbe govorili su  dr. sc. Ivo Fadić, ravnatelj Muzeja antičkoga stakla I autor ovih redaka, a uzvanike su još pozdravili i Zvonimir Vrančić, gradonačelnik Grada Zadra, kao i Eva Brunović u ime osnivača MAS-a, Ministarstva kulture RH.

TAJNA TRAŽENJA  OBLIKA SVIH OBLIKA

Ova mala plastika djeluje tako monumentalno, puna „vatre i leda“, kao da ni po uobličenom obliku djela nije moguće zaustaviti užarenu staklenu lavu koja se i poslije kondenzacije razlijeva nagovještavajući nove mogućnosti.

Glasnici s drugoga svijeta stižu u staklenim brodovima, kao što su se naši glasi na drugi svijet u antičko doba slali u staklenim bočicama. Stakleni predmeti koje vidite u Muzeju antičkoga stakla u Zadru, brodovi su i škrinjice tajnih spoznaja i otkrovenja koja će tek doći, baš kao što su to i Štebihovi izlošci prikazani na ovoj izložbi u istom prostoru. Zato u slučaju ovog umjetnika, mogu odmah kazati, kako su se izvrsno poklopile ideja i ostvarenje djela, kao i mjesto njegove recepcije. Naime, skulpture rađene u materijalu kristalnoga stakla počesto u kombinaciji s kamenom izložene u Muzeju stakla djeluju tako kao kad pomislite na anđele pa vam se odmah nametne slika raja, ili bar kao da ste u palači kralja Alkinoja kroz koju Atena vodi Odiseja pa vas na svakome koraku prati „liveni kamen“, kako su Grci nazivali staklo. Materijal ovog impresivnog (a slučajnog) ljudskog (feničkog) otkrića, u izvedbama i aplikacijama Mihaela Štebiha, u kojemu pratimo pomno i lijepo, čistio i jednostavno, kao u haiku bez suvišnih metafora, reljefno dekorirane pomalo amorfne oblike, kakve bih u daleko antičko doba zatekli na pijesku stare Galileje, ili možda u Sidonu, skulpture su u kojima je sačuvana ona prvotna izvorna nebeska vatra, ono božansko zrno koje se odvojilo od zvijezda, i sad ovdje pred nas palo na zemlju, na liburnsko tlo poznato po mramorizirajućem staklu s izgledom prirodnog kamena.

BLJESAK TRENUTKA

Staklene Štebihove skulpture brzo će nas svojom veličinom, izgledom, formama i oblicima nastalim u zaustavljenom trenutku, uputiti na misao o haiku majstoru, što će biti posebice istaknuto upotrebom boja, narančastom, plavom, žutom,  zelenom, crvenom, zapravo duginim bojama u čijemu svjetlosnom lomu možemo razabrati više stotina različitih nijansi. S bojom stakla ovim se skulpturama sugerira kozmički simbolizam, boje ovdje zadržavaju svoje tradicionalne vrijednosti, svoju magičnu univerzalnost, kozmologiju, i one uvijek odgovaraju našim psihičkim stanjima u dodiru s rečenim umjetninama. Pogled na duboku plavu boju dok svojom prozirnošću uzmiče iz ovozemaljskoga sugerira se i otvara besmrtno nebo, uzvišeni kozmos; dok esencijalna zelena sa svojom smaragdnom tajnom moći obnavlja raj u zemaljskom vrtu, pa će već u slijedećem slučaju žute boje, vode i bilje iz tog vrta putem svjetla i topline, sjaja u staklu, poprimiti sunčanu narav, nudeći nam zrelo nebo; crvena je uvijek središnja i čini mi se najbitnija boja, krv, vatra i snaga, boja duha i libida, istodobno uzvišenog utjelovljena ljubavi i slobode, ali i mefistovske naravi. Oblici uradaka sukladni su, sinhronizirani značenju boja, s izrazitom sklonošću za spontanitet, bljesak trenutka, umjetničku potrebu u kojoj se pokazuje i priznaje samo ono što je  viđeno na prvu i tako u sebi doživljeno. Bachôovski kazano autor uvijek polazi do onoga što želi pokazati i o čemu nas želi poučiti.

ŠTEBIHOVI OBLICI UKAZUJU NA VJEČNOST

Štebih kao autor iskazuje najveću moguću umjetničku aktivnost u pasivnom odnosu prema okolini, u želji da ona i poslije umjetničke intervencije ostane ista i nedirnuta. Sve u prirodi, svi oblici dostojni su djela, sve je podjednako lijepo i ravnopravno, toliko važno da zaslužuje divljenje svojoj ljepoti. Motreći ove oblike, njihovo svjetlo, ali i glazbu, sve ono što u njima pobuđuje našu meditaciju, zen-doživljavanje oblika prirode, slobodu oblika koji transcendiraju, prikaz je jedinstvenog dinamizam svježine i živosti te iste prirode iz kojih su oblici i preuzeti. Štebihovi oblici ukazuju na vječnost i besmrtnost, koji su jedini pravi roditelji ove umjetnosti. Riječ je o momentu kad ideja i inspiracija postanu jedno, kad je u objektu ostvareno jedinstvo. Umjetnost je ono što u njemu skriveno svjetluca, što naizgled djeluje kao „slučajni uzorak“ premašujući svoje izvore tako da se i slučajni uzorak udaljuje u čisti oblik. Dakle, bez potpune slobode, bez potpune kreacije nema poezije, a poezija je osnova ovih djela, ne samo kad je riječ o konačnim oblicima već i tehničkim postupcima dolaska do rečenih oblika.

Iako je u Štebihovim radovima tematika već od ranije prepoznatljiva, jer u njegovim skulpturama dominiraju amorfni oblici u kristalnom staklu, ipak sve nas upućuje na tajnu traženja onog prvotnog, zaboravljenog oblika, oblika svih oblika. Samo pjesničko sanjarenje na tragu fenomenologije duše vodi nas samom početku oblika i čini ga vidljivim i prepoznatljivim, zasebnim i prihvatljivim, a opet jedinstveno stalnim i za sebe slobodnim. Košmar vatre, zapravo plamena, ono je što ovdje dovodi do refleksivnih ogledala, zapravo do tihe podsvijesti, do života u kojemu su istodobno spojeni osjećaji, misao i mašta, a sve izvedeno u praksi i stilu neokubističkoga postupka. Ovi izlošci tako su zapravo mala sunca, plamen, užarene glavnje, izvori, meteoriti, zvijezde, asocijacije prvotnih kozmičkih oblika, a možemo ih lako doživljavati i kao suvereno iskustvo suvremene nefigurativne umjetnosti.

DJELA PUNA VATRE I LEDA

 Iako je u svakom detalju provedena jasna i jedinstvena prostorna koncepcija, poetika samog prostora, ovdje sve aludira na beskonačnost, na stalno protjecanje, plamsanje, hujanje u kojima se masa prelijeva i razlijeva, iz jedne u drugu jezgru, s jedne na drugu plohu, uvijek u spontanom unutarnjem ritmu, u dinamičkoj strukturi, sugerirajući lakoću izvedbe što zapravo odgovara konačnoj namjeri Štebihovih nastojanja i ostvarenja. Unutar njegova ciklusa ostvaren je potpuni sklad i jedinstvenost, neosporan je dojam kako su izložena djela povezana nevidljivim nitima daleke svjetlosti i sjaja u jedan svjetlosni izvor, u jednu dugu, u organizam sastavljen od kamena, sunca i vode.  Otuda ova mala plastika djeluje tako monumentalno, puna „vatre i leda“, kao da ni po uobličenom obliku djela nije moguće zaustaviti užarenu staklenu lavu koja se i poslije kondenzacije razlijeva nagovještavajući nove mogućnosti. Ovi Štebihovi pomalo magijski predmeti dopuštaju nam i percepciju nevidljivoga, dok njihova jasna ideja, prozirnost i čistoća  upućuju na tajanstvenu i mističnu nebesku svjetlost, jer se u ovim prozračnim djelima samo nebo ogleda, u kamenoj, kristalnoj, staklenoj svjetlosti ogleda se duša i lice, stvarno i snovito uvijek djelujući bezgrešno. T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code