LAVEŽ IGORA MANDIĆA

LAVEŽ IGORA MANDIĆA

21. studenoga, 2011.



Piše: Ante Matić

 Igor Mandić, Zauzeto, Hrvati i Sloboda lajanja, Profil, Zagreb, 2011.

Prolaze godine i karavane, a on uporno i bezumno laje. Još kao puškoškolac čuo sam njegov lavež. S vremenom se to pretvorilo u davež. Radi se o spisatelju, kritičaru, polemičaru i političaru Igoru Mandiću i njegovoj najnovijoj knjizi.

Dobio sam na Interliberu od izdavača gore rečenu knjigu, koja, vidi vraže gdje te traže, ima dva naslova. Dupla knjiga. S jedne strane korica na kojoj piše : Zauzeto, Hrvati, okreneš i na zadnjici, oprostite korici žutim i bijelim slovima: Sloboda lajanja. Dvije knjige u jednoj. S jedne strane su kolumne pisane i objavljevane devedesetih  godina prošloga vijeka i  s druge strane  isto tako kolumne pisane i objavljivane prvih godina 21. stoljeća. S lajanjem je ispratio dvadeseto stoljeće i ušao u dvadeset i prvo, te zalutao u neko novo naselje, stao pred novu stojnu kuću i očepio lajat, pa kad se tu nalajao krenuo je  do neke tvornice, pa škole, bolnice… posvuda je pisalo da je zauzeto, i da, ako tako nastavi lajat, neće nigdje dobit ni kost, a kamoli slasanu pečenku kao što to očekuje svaki naromalan i odan kučak. Kad tamo neka nova kućam i na njoj piše ZAUZETA, HRVAT. To je, pomislio je ćuko, tuđa kuća. Njegov gospodar zapalio je svoju kuću i svoga susjeda i odmaglio tamo daleko u zemlju u kojoj živi “nebeski narod”, kojem se Mandić dodvorava, divi i kojem služi.

Pročitao sam Mandića i shvatio o čemu se radi i što je pisac htio reći  u duploj, dvoglavoj, dvonaslovnoj knjizi. S jedne strane slobdno lajanje dugo traje na skupove Hrvata, koji ruše njegovu premilu Jugu i grade svoju stojnu kuću, svoju domaju, a ćukesina sa strane laje na sve koji prolaze, koji rade i obnavljaju svoju kuću, na svojoj zemlji, pod svojim nebom; laje na nadničare, na graditelje, na ratnike koji ginu u boji za slobodu i stojnu kuću svoju, dok on uporno laje na sve koji, izišavši iz tamnice Juge, jurišaju da budu slobodni kao što su slobodni neki narodi, a neki bogme nisu, kao nesretni Kurdi, Palestinci…

 

PAŠČETINA OBILAZI

 

Cijena te slobode nije mala, kao što nije mala ni cijena laveža i klateža. Kad se konačno podigla hrvatska kuća iz pepela na uzgarištu i bojištu, paščetina obilazi tu stojnu i postojanu kuću i laje na nju isto onako kako je lajao dok se radila i gradila. Šutio je dok se rušila, dok je gorjela. On bi najrađe ugrizao onoga čija je kuća ili bi istjerao ga iz njegove stojne kuće i doveo svoga gospodara da zaposjedne tu već zauzetu hrvatsku kuću.

Dakle, knjiga u dva dijela, lajanje na dva načina. Prvo lajanje čulo se  27. 10. 1990. godine kad je morao priznatii tešku smrt svoje stare, oronule, dotrajale Juge, koju dokrajčiše “ljevičarskom trgovinom leševima” i raspalio o magarećoj koži komunizma po kojoj udaraju neki novi klinci vičući da se moraju oslobodit komunizma, goleme, planeterne teške bolsti, koju on drži neizlječivom.

U toj gužvi, urnebesu i đumbusu, došavši  na grob svog voljenog vođe i bogića J.B.T. naš je dalmatiner tužno cvilio neutješno za pokojnom Jugom na obljetnicu smrti druga Tita. Vratiši se iz te tužne kuće cvijeća i smrti krasne, nastavio je “Jeremijade iz mišolovke” žalujući što se raspada i ruši strašna, grozomorna Lenjinova i Staljinova kućetina u zemnlju sovjeta. Deložiran je čak “najveći svetac komunizma” drug Lenjin iz boljševičkog hrama u Moskvi.

Ispričavši što se događa u kolijevci boljševizma i komunizma, malo je skoknuo do Kine i, vidjevši što tamo se događa, vratio se na Balkan i uporno nastavio lajat na novu, lijepu stojnu kuću Hrvata, koji se konačno, nakon podužih nevolja, jada, muka i kuluka, oslobodio nekog Franka, Kurta, Janoša, El Fatiha, Alije, Jovana… I dok on uređuje svoju okućnicu, psina reži i na njega i na kuću, na njegovu djecu koja se igraju slobodno u svojem dvorištu. Taj lavež je njegova borba za “bolju prošlost” za nekakvu pasju budućnost. Nije shvatio da je ta njegova “budućnost” već prošla i da laje na svoje zaboravljene bolesti, ludosti i komunističke zlosti i gadosti.

 

BIJESNI PAS REŽI NA HRVATE

 

Druga strana knjige i Mandićeve priče nije lajanje, a već ste se bili navikli na lavež, nego nešto drugo od laveža; podmukao nasrtaj bjesna psa na čovjeka, koji je igrom sudbine Hrvat i njegovu čeljad. Jurišajući na tu hrvatsku tek podignutu kuću, Mandić misli domaćina i graditelja istjerati na neke “ustaške ćoše”, jer je sve to bilo neka popovska posla (pa čak i rat) složena u pitalicu: trbali u toj kući vlasnik kuće i njegov Isus kad su već otjerali Marksa?  Budući da nije uspio nauditi čovjeku vlasniku kuće, njegovoj ženi i djeci, nastavio je bjesomučno režati na graditelje kuće, (na branitelje), na one koji su kopali temelj, na one koji su zidali, izlijevali ploče, pokrivali kuću, pregrađivali i zidali.

Taj luđački nasrtaj na stojnu kuću, slavno neslavni komentator, polemičar i kritičar rodom iz kršne Dalmacije, silno počeo skrbiti za one koji su razorili i spalili hrvatsku kuću. U gnijezdo “vječne Hrvatske” kako cinično naziva zemlju svojih otaca i predaka, Mandić pokušava ubacit kukavičije jaje, ali mu to ne uspijeva. On bi i treću Jugu, treću tamnicu za Hrvate. Ne samo to, na 101. stranici zagovara, ako treba i petu Jugu, dok mu neko dovikuje: Apage, Satanas!

Sumirajmo, dakle, budućnosti u čast i miran sretan život u rečenoj hrvatskoj kući, Igor Mandić s jedne strane knjige laje na 175. stranica, a s druge strane knjige reži na kuću i ukućane na 196. stranica.

Sloboda lajanja proteže se na tri lokacije: Teška smrt, Jeremijade iz mišolovke i Balkansko klatno. Lajanje odjekuje kroz 32 poglavlja, a režanje s druge strane kuće, odnosno knjige kroz 45 kolumni. Taj dugogodišnji kolumnist i krmentator  Igor i prezimenom Mandić dodijao je i Bogu i čovjeku, kako bi se to reklo u narodu, tim svojim upornim vrijeđanjem nacinalnih i domoljubnih osjećaja hrvatskog čovjeka. Čitajući te njegove osvrte i krmentare u ovoj knjizi, koju je objelodanio ugledni hrvatski izdavač, Mandić ostaje dosljedan sebi i svojim zabludama poput njegovih compaesana Trumbića i Supila.

Nakon svega što se dogodilo Hrvatima u dvadesetom stoljeću, zar je moguće da je Mandić toliko slijepo opsjednut komunističkom ideologijom, i bezbožnom svetosavskom memuranduskom logikom. Ne samo to, iz nekih tekstova “provejava” i  jasno se vidi silna tuga za mrtvim zločincem Titom

ČUDESNI ODJECI U AKUSTICI

 

Milan Ilić, Potpuna akustika, V.B.Z., Zagreb, 2011.

 

Bit ću iskren i priznati: sve do sada, dok nisam dobio u ruke i pročitao knjigu priča naslovljenu Potpuna aktustika, nisam čuo za pisca Milana Ilića. I pročitao sam knjigu od korice do korice.  Petnaest priča i kratka bilješka o piscu. Doznao sam iz živopisa, da je Ilić rođen u Zadru 1956. godine i da živi u Zagrebu. Radi kao zdravstveni savjetnik i drži povremeno predavanja o zdravlju. Uz predavanja, pisanja, kažu da se bavi crtanjem i slikanjem. Bavio se i sportom, pa je to s godinama batalio. Pjevao je u Akademskom pjevačkom zboru Ivan Goran Kovačić, surađivao svojedobno u Poletu (opa Bato!) i pisao pjesme za popularnu glazbu. Radio je na Radiju 101 kao urednik, spiker i voditelj, (vala mašala), a radio je i na Studentskoj televiziji. Napisao je zanimljivu i dojmiljivu knjižicu Mediteranske bajke, kazališnu predstavu za djecu prognanika iz Vukovara. Prije tri godine  objelodanio je roman Zapisi iz harema pod pseudonimom Bajam Ilkullu, za koji neki vele da je mnogo čitan u regiji, a što je pak ta regija i koga ona zanima, tko je forsira!?

Pisac Ilić je težak dozlaboga. Neke priče dok sam čitao nisam baš lako prokužio o čemu se radi. Ilić tu svoju kuću od jezika vješto gradi na tlu koje ne postoji paučinom od mjesečine, kako bi to rekao pjesnik Petar Gudelj.

Magijske neumrle slike, bajkoliki ugođaji, lirski proplasjaji, originalna, stara leksika hrvatskog jezika, samonikla izričajna forma, stilistička vrsnoća kratkoće pričalačkog umijeća Milana Ilića, daje ovom piscu diorama nad kojom se rasprši čitalačka znatiželja. Dobro je napisano na korici knjige, da je čovjek nemoćan danas za ono što je mogao nekoć. U kakvom je dosluhu čovjek s prirodom, o čemu se tek prisjeća, jesu li čuda zbiljnija od naočigledne stvarnosti; što o naravi ljudske duše znamo, pitanja su jasna do nejasnoće i upitna do neodgovora, koja progone Ilića i navode da ponire u dubine ljudskod bića i ništavila. Kako premostiti dubok jaz, gotovo neopremostiv rasap dobra i zla, svijesti i savjesti, zbilje i ubrazilje, strasti i časti, slutnje i fantazije, jezika i kuće koju podiže od riječi kako bi u nju zauvijek nastanio svoju fabulu. Ilić piše o bićima koja su nekoć letjela, lebdjela, sanjala, klapila i hlapila u memoriju. Sjećali su se jer su sjećanju bili skloni, padali kad su padu bili skloni, i sve tako do iskona, do sebe, do duha i duše kao jedinog ljudskog cilja u ništavilu gdje se događa neka stvar, neki život, neko postojanje, trajanje i, dakako, nestajanje fizičko, ali ne i duhovno. Duša je ono što je razlikuje od svega što nije čovjek onakav kakav je trebao biti. Ima tu mitološkog, magijskog, fantastičnog, čudesnog, religijskog i općenito duhovnog, što upućuje na  pojmove kao što je duša, istina, sudbina…

Ima priča pisanih karijnski i one su odista poput gorskih potoka, koji izviru ispod planinskih ledenjaka i otiču, i grgolje kroz gudure, između litica, kroz šume i šumarke, usjeke i vododerine, kroz hajdučke i uskočke klance jadikovce, nevidljivim koritom vremena i nevremena, niz uvale i doline do mora u koje se sve slijeva što je iznjedreno iz daljine pradoba i dubine pratvari. Katkad pripovjedač šuti s kamenom i tako prešućuje svoje i narodne promašaje.

Zalazeći u davninu i hrvatsku baštinu, pisac druguje s vilama i viljenacima, zalazi u pećine legenda, uspinje se na mitoliške vrhunce, pa od radosti grli sve oko sebe: nebo, sunce, planinske vrhunce, škrape, provalije, šumarke, hridine, klisure, drače i dumače; suhozidine, staje, zidoderine, napuštene dvorce i vodenice, razvaline, svu neumrlu i vječitu ljepotu zemlje Harahvata, dok gleda iz zavjetrine snova i osluškuje odjek jeke iz daleka pobjegle iz Zmajeva jajeta i luta nigdijnama nanaseljena svijeta. Ovaj pisac nas obogaćuje stvarima i bićima bez kojih možemo biti.

Od jezika stvorio je načelo svoga postojanja dok je podizao svoju kuću jezika. U njoj čuva samo bitne stvari. Mi smo ono što postvarujemo, a i ono što sanjamo. Smisao života i postojanja tema je i dilema ovog pisca. U posljednjoj priči naslovljenoj Gostujuća priča, pješak Korto na pitanje: Čiji si, dok je putovao s jedne u drugu čarobnu zemlji, odgovara: Svoj sam.

Pita ga dalje pitalac tajanstveni: Odakle si?A on priklopi: Sa svih strana.

To me podsjetilo na onu Andrićevu  zgodu nezgodu, kad ga pitao u Travniku njegov prijatelj iz djetinjstva: Reci mi bolan Ivo što znači riječ anamo.

Ivo mu veli da nebi znao, on dogovara: Na sve strane.

Tako i ova Ilićeva priča ide na sve strane, kao neumrla praslika, u dubinu, u širinu i visinu  ljudskog postojanja i nestajanja, jezika, tišine i krika! T

2 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Tin
    #1 Tin 9 siječnja, 2012, 07:37

    A što od takvog očekivati nego lavež i davež.
    Pozdrav razumu i ocjenjivaču.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code