RATNI KULTUROCID U GLINI

RATNI KULTUROCID U GLINI

5. listopad, 2017.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Bilo je i viška dizelskoga goriva. U velikim količinama trošili su ga buldozer ULT 220 i „gredelj“ , dok su glinski kamiondžije bili sam Ranko Birač i drugovi Svetozar Janus, Milan Gavrilović, Ljuban Joka, Aleksa Simić i Mikan Martić. Po stotinu prostornih metara šute iskoristili su sela Brenjeuška i Dragotina, a 150 kubika Brubanj i 250 Donji Klasnić. Za strojnu rekonstrukciju seoskih putova po 12 sati utrošeno je u Majskim Poljanama i od Roviške do Ravnoga Rašća, 10 u Donjem Klasniću, a na cesti Drenovac – Bijele Vode 30 radnih sati. Rušenje katoličke crkve ipak obavljeno je u cijelosti. Ispod velikih hrpa šute i opeka, četvrt stoljeća ostala su skrivena ulazna vrata zakovicama izrađena u radionici umjetničkoga obrta. Na radost glinskih katolika, obnovljena su i u znak sjećanja postavljena na staro mjesto

Napisao: Josip Frković

Od daleke 1776., kad je u Glini gradnjom drvene kapelice počelo štovanje sv. Ivana Nepomuka ili pak od 28.rujna 1824. i početka radova na župnoj crkvi istoimenoga sveca (posvećena šest godina kasnije –nap.a.), zidani je katolički hram kraj središnjega gradskoga parka potrajao 167 godina, do hudih 90-ih prošloga stoljeća. Tada ga je nemilosrdno – prema nalogu okupacijskih četničkih sljedbenika ratnoga uzurpatora Banovine i današnjega srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića – srušio i građevinski materijal otpremio u staro korito Gline, na lokalne ceste i druge deponije otpremio i rasplanirao Glinjanin Ranko Birač. Riječ je o srbijanskom povratniku, koji je u jednom mandatu RH bio i gradski vijećnik. Prema dokumentu republike srpske krajine od 8. prosinca 1994., koji je izvršnom savjetu „opštine Glina“ pripremio referent odjeljenja privrede i komunalnih djelatnosti, Dušan Baltić (možda u srodstvu s pok. Milutinom i sestrom mu Ružom iz Donjega Selišta? – nap.a.), riječ je o informaciji o nasipanju cesta i rušenju ostataka katoličke crkve sv. Ivana Nepomuka. Bilo je to devet mjeseci prije vojno-redarstvene akcije „Oluje“, kojom je za svagda silom oružja HV-a pometena fantomska krajina Srbalja Vuka Stefanovića, Ilije Garašanina i Stevana Moljevića, te vožda Slobodana Miloševića željnih tuđih životnih prostora. Tako se pokrenuo srpski zločinački čopor. U informaciji se spominju i prometne potrebe 24. lake srpske brigade beogradskoga delegiranoga kosovca Marka Vrcelja, koji podvijena JNA gubitničkoga repa u penzionerskoj dokolici BG-pašaluka ispisuje memoare o ratu za srpsku krajinu.

Rušitelj Ranko Birač iz Ulice cara Dušana

Zapravo brda laži o srbijanskom junaštvu nakon (samo jedne i jedine) pobjede protiv austrougarskih soldata cara i kralja Franje Josipa I., među njima i hrvatskih domobrana, na Ceru kod Šapca. Ranko Birač iz Ulice cara Dušana, dobio je pri preuzimanju zadaće precizne naputke o tome da odmah, i u zimskim uvjetima, poruši ostatke crkve i da uredi njenu ogoljelu parcelu. Normativi utroška energenata također su precizno naznačeni:za građevinski radni stroj 18 litara goriva na radni sat, a za kamione 35 lirata diesela na prevaljenih 100 kilometara. Za nadzornoga organa u postupanju Ranka Birača, ime izvršnoga savjeta općine, određen je Dušan Samardžija. Ali, u socijalističkoj velikosrpskoj YU-hegemoniji odgojeni izvoditelj radova Birač nije mnogo mario za dogovore s naručiteljem. U najvećem dijelu točaka međusobnoga dogovora, Ranko je Birač radio po svome „ja tebi – ti meni“ , a bilo je i viška dizelskoga goriva. U velikim količinama trošili su ga buldozer ULT 220 i „gredelj“ , dok su glinski kamiondžije bili sam Ranko Birač i drugovi Svetozar Janus, Milan Gavrilović, Ljuban Joka, Aleksa Simić i Mikan Martić. Po stotinu prostornih metara šute iskoristili su sela Brenjeuška i Dragotina, a 150 kubika Brubanj i 250 Donji Klasnić. Za strojnu rekonstrukciju seoskih putova po 12 sati utrošeno je u Majskim Poljanama i od Roviške do Ravnoga Rašća, 10 u Donjem Klasniću, a na cesti Drenovac – Bijele Vode 30 radnih sati. Rušenje katoličke crkve ipak obavljeno je u cijelosti. Ispod velikih hrpa šute i opeka, četvrt stoljeća ostala su skrivena ulazna vrata zakovicama izrađena u radionici umjetničkoga obrta. Na radost glinskih katolika, obnovljena su i u znak sjećanja postavljena na staro mjesto. Za ovogodišnje obilježbe Dana oslobođenja i obljetnice predaje Kordunaškoga 21. korpusa treće srpske vojske, 6. i 8. kolovoza, vrata su pokazana i predsjednici države Kolindi Grabar Kitarović. Hrvatima, među koje se nakon ulaska HV-a u grad poznatom bizantinskom prijetvornom spretnošću nastojao uklopiti, pak, učinio je Birač zlodjelo kulturocida, a katoličkim vjernicima uništavanje njihove svetinje.

Orkan – lovac na srbijanske zločince

Napominjemo kako smo fotokopiju dokumenta ratne općine Glina, koju su za sobom ostavili „zečevi“ vožda Slobodana Miloševića, dobili od „gromovita“ pukovnika HV-a u mirovini Ivice Pandže Orkana. Poznati lovac na zločinačke srbijanske i prečanske posrbice, agresore i odmetnike, lani se usprotivio i postavljanju spomen – krstače kraj pravoslavne crkve sv. Georgija u Brđanima Krajiškim. Članovi SDSS-a i srpske nacionalne manjine naumili su ostaviti trajan trag civilima poginulima za fantomsku krajinu. I mada je lelek za mrtvima u Blinjskoj Gredi, B.Kutu, Čakalama, Strmenu i drugim selima toga dijela Banovine, nakon sukoba s HV-om i MUP-om 22. kolovoza 1991., „svjedočio“ o tome da je stradalo 17 pravoslavnih civila, pobjeglice su za sobom ostavili krunski dokaz. Četnički prvoborac, Milan Kiković, od 1990. odbornik prve višestranačke općine Sisak, u čojanoj SMB-odori JNA – „sukladno zakonima i propisima SFRJ o odbrani“ – potpisao je „uverenje“ da su XY-ni „poginuli na straži pri napadu ustaša…“ Tu, međutim, nije kraj ove velikosrpske priče u uvjetima hrvatske demokracije, jer se u cijelu priču uvlači i jedna od 420 pravoslavnih srpskih parohija, ona petrinjska. Jedan je to od četničkih i petokolonaških brloga u teško stradaloj Petrinji, kako ih je s pravom nazvao novinar Marko Jurič, no to je pitanje državnoga suvereniteta i prešućena opstanka SPC-a i u hegemonijom Srba opterećenoj SFRJ, i u neovisnoj Hrvatskoj. I u takvim okolnostima, poziva se na nastavak izrade spomen-krstača…

Sramotno pogubljenje poglavara HPC-a

Nigdje ni riječi da je Hrvatska pravoslavna crkva utemeljena u 19. stoljeću, da je, istina, opstajala i u NDH, nakon koje su srpski popovi prisvojili svu imovinu, a poglavara HPC-a Germogena i 70-ak velikodostojnika, kao jedinoga u svjetskoj povijesti, sramotno pogubili. Istina, Rus Germogen je nedavno dobio zadovoljštinu, u svojoj domovini, jer je posmrtno proglašen svecem RPC-a. U procesu obnove hrvatske državnosti i pravoslavlja, patrijarh HPC-a postao je Bugarin Aleksandar Radoev, koji je otvoreno govorio o svim srbijanskim povijesnim krivotvorinama. To se odnosi na svibanjsko koričenje i dosad nepoznate istine Radoevljeve knjige „HPC bila je, jest i bit će“. Tijekom NDH, naime, SPC nije postojala i nikako ne može biti sljednik HPC-a. Pogotovo ne nasiljem i lažima o nepovrijeđenu suverenitetu, točnije eksteritorijalnim punktovima četništva pod firmom 420 petokolonaških parohija. Prisjetimo se samo manastira Krke, gdje je donedavno bio iguman upravo postavljeni episkop dalmatinski Nikodim (Kosović), namjesto zlogukoga Amfilohija, koji nije dopustio ulazak pripadnika HV-a na sprovod umrlom drugu, pravoslavcu iz iste postrojbe ili pak Jovana (padobranca) Ćulibrka, episkopa slavonskoga, te velikosrpskoga manipulatora i ratnoga zločinca,ateista Milorada Pupovca. Kamo pak smjestiti čikaškoga „pevača“ Porfirija, zagrebačkoga mitropolita, koji pita „Šta se ono na Dinari sjaji“. O tim ćemo temama vjekovnih povijesnih laži i genocidu nad Hrvatima pisati u drugoj prilici.

I petrinjski bi pop postavljao „krstače“

Nastavimo, međutim, temu o kulturocidu nad katoličkim svetinjama. Iz parohije u Petrinji, koja nosi ime sv. Spiridona, paroh petrinjski Saša Umičević poziva na obilježavanje 18 tijekom Domovinskoga rata porušenih pravoslavnih hramova na Banovini (?). Kad se podsjetimo da je do 1995. i „Oluje“ 52 posto teritorija današnje županije sisačko-moslavačke bilo pod okupacijom, a da su pravoslavne bogomolje iza 5. kolovoza 1995. i povratka hrvatske vlasti crkve SPC-a osiguravane policijskim stražama. Tako su usred krvava rata opstale pravoslavne bogomolje Jasenovca, Gline, Hrvatske Dubice i Kostajnice, Topuskoga. Jasna je to i nedvosmislena još jedna srbijansko-srpska manipulacija. Još 1992. Zapovjedništvo Unproforova Sektora Sjever priopćilo je da je iz stotinjak naselja s većinskim hrvatskim življem bilo prognano 30.390 hrvatskih ljudi. Nasuprot tome, bivši okupatori, sav svjetski svetosavski ološ, porušio je tijekom okupacije tri katolička samostana i 13 župnih crkava Hrvatske Kostajnice i Dubice, Petrinje, Gline Maje, Viduševca, Gora, Topuskoga, Hrastovice , Čuntića, Gvozdanskoga, Viduševca i Divuše. Istodobno, baćinska masovna grobnica na Skelišću Une progutala 56 života, Viduševac je imao 83 žrtve, Hrvatska Kostajnica 86, a Dubica 100, Sisak 60, Petrinja 420, Glina 596, Joševica 31, Mala Solina 28, Donje Jame 18, a Glinsko Novo Selo 33 ubijena Hrvata. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. Anonimno
    #1 Anonimno 5 listopad, 2017, 20:29

    Bravo gospon Frković.
    Da bi tekst bio potpun navedite još samo nazive ŽUPA i CRKAVA(katoličkih) porušenih u domovinskom ratu.
    A uključite i poznatog mlađeg sisačkog novinara znalca prilika u domovinskom ratu koji je kontaktirao s prognanim svečenicima.
    Ovi prote nek se ostave svojih prodika o porušenim PSV hramovima.
    Pa u kojoj oni državi žive i čiji je najveći broj stanovnika triju vjera.
    A znali su “uzeti” rvatske domovnice.
    Nema šta.
    Mijenjaju odijela kaj vuk dlaku. Zvjer dva puta godišnje, a čovjek po potrebi.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.