KRLEŽA JE BIO REŽIMSKI PISAC, NIKADA NIJE OSUDIO KOMUNISTIČKE LOGORE I ZLOČINE

KRLEŽA JE BIO REŽIMSKI PISAC, NIKADA NIJE OSUDIO KOMUNISTIČKE LOGORE I ZLOČINE

3. studeni, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Za razliku od većine velikih hrvatskih pisaca živio je poput onih u „kraljevskim palačama“. Bio je nedodirljiv. Što nitko pobliže ne objasni kako je i na koji način svojedobno uselio u vilu na Gvozdu? Tamo mu je bilo mnogo bolje i ljepše nego nekim hrvatskim piscima po zatvorima. (Lako je kritizirati kad ti „nitko“ ništa ne može.) Eto, ostavio nam je primjerice i razne leksikone koji su „neupotrebljivi“, u kojima nema ni slova istine o komunističkom teroru, gdje ne možete naći ništa što ima veze s Hrvatskom, osim „broja stanovnika“ i tome slično. Kako je uostalom pisao o Titu i partiji, NOB-u? A kako o Crkvi u Hrvata? Možete li u njegovim „pisanijama“ pronaći išta o komunističkim logorima, ili o ljudima koji su se borili za Hrvatsku?

Napisao: Mladen Pavković

Notorna spisateljica Slavenka Drakulić javno se zapitala „Kako oživjeti mrtvog Krležu i pokazati da je itekako razumljiv“ (Jutarnji list, 2. 11. 2019.). Naime, gledala je neku monodramu glumca Ozrena Grabrića „neku večer  u Glazbenom zavodu u Zagrebu“, gdje je umjetnik izgovorio neke Krležine riječi koje su navodno i danas aktualne.

Spisateljici, koja očito ne može prežaliti prošla vremena, koja su joj donijela „slavu i moć“, najviše se dopalo što je glumac ovako citirao velikog barda:

„Razmišljam o Hrvatskoj, o našoj žalosnoj ne pismenosti, dragoj, zaostaloj, nesretnoj Hrvatskoj. Hrvatska zapravo je tiha, skromna, zapostavljena zemlja, u punoj bezimenosti sebe same tako nekako zaboravljena. Žalosna seljačka zemlja, čija inteligencija nema respekta ni spram čega što bi spadalo bilo u kom vidu pod pojam idejne ili bilo kakve duhovne vrijednosti. Arogantna, seljački gruba ta naša inteligencija je nepismeno bezobrazna spram svega što nije opipljivo, ona priznaje samo realne stvari: sudnice, dekrete, banke, crkve…u jednu riječ kotlove u kojima se nešto kotrlja, kobasica ili pasulj, parlament, mandat, stranačka karijera, novac! U tome svijetu ideal je biti bogat, jer to znači biti siguran da nećeš gladovati. Iz toga trajnog straha pred siromaštvom progovara strah kroz vjekove gledajući pokoljenja.“

Zatim spisateljica navodi da vas „rastuži  što je od Krleže ostala  samo ljuštura“, pa se također pita: „Kako to  jedna mala kultura bez puno velikana riječi  u svojoj prošlosti, može to sebi dopustiti?“

Mrtav pisac

Drakulić, koja svoj „literarni“ dar najvjerojatnije može zahvaliti i svojem ocu, inače oficiru JNA, za Krležu potom ističe da bez obzira  koliko god je poznat, velik, slavljen itd.,

„Krleža je mrtav pisac.“ (Što jest, jest, umro je 29. 12. 1981. i sahranjen uz  najviše vojne počasti na zagrebačkom Mirogoju, a zbog njega je proglašen i dan žalosti u Hrvatskoj. Sudbina je htjela da su odmah nakon njega umrle i neke druge velike povijesne hrvatske ličnosti, poput zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Šepera, kipara Frane Kršenića, kršćanskog i kosmičkog pjesnika Nikole Šopa i još neki, ali oni su u to vrijeme, za razliku od njega, dobili tek „mali spomen“ u nekoj tiskovini, op.p.).

Po ovoj spisateljici, Krležu je „ubila  lektira“. Naime, ona objašnjava da „čim neki pisac dospije na listu  obavezne literature, gotov je s čitanjem“.

To naravno nije točno, a primjera za to ima iznimno mnogo.

Drakulić se potom pita: Kako ljudima približiti  ne samo literarna  djela nego i njegovu (Krležinu) kritičku misao?

„Time se izgleda nitko ne bavi pa se tako svodi na prežvakane sažetke i gura u pretinac s natpisom – „dosadan“ – kaže, pa nastavlja da  njegov tekst  toliko korespondira s današnjim vremenom- i to nakon 90 proteklih godina, nekoliko ratova i političkih režima.

Spisateljica je mišljenja da se danas Krleža  ne bi obračunavao  s kritičarima, jer ih nema!

(Ni to nije točno. Ima ih, ništa boljih ni gorih nego u Krležino vrijeme, samo kad primjerice netko negativno napiše o nekakvim drakuličkim osrednjim pričicama onda se to marginalizira ili ne objavljuje.)

Paški sir, orada i pršut

Na kraju svog sastavka, Slavenka još jednom citira velikog jugoslavenskog pisca, sve s ciljem da dokaže kako se u nas  nije puno toga promijenilo, što je također laž i obmana. Naime, baš neki hrvatski pisci umnogome su odskočili unatrag 30 i više godina, a jedan od njih je svakako – Ivan Aralica…

„Govoriti nekome ozbiljno da se danas  radi zaista o „biti ili ne biti“ uzalud je, jer ova smjesa, ovaj fermenat od lopovluka i raznoraznih ciganija ne može pojmiti o čemu se zapravo radi… Gospoda brinu svoje male podmukle, sebeljubive brižice, ima li cigara, ima li vina ili paškog sira, po mogućnosti orada i pršuta.“

Da, Krleža je u pravu. U svezi toga se malo što promijenilo, ali nije li baš on i to čitavog života bio na čelu „gospode“ koja je uživala  i u „raznoraznim ciganijama“? Za razliku od većine velikih hrvatskih pisaca živio je poput onih u „kraljevskim palačama“. Bio je nedodirljiv. Što nitko pobliže ne objasni kako je i na koji način svojedobno uselio u vilu na Gvozdu? Tamo mu je bilo mnogo bolje i ljepše nego nekim hrvatskim piscima po zatvorima. (Lako je kritizirati kad ti „nitko“ ništa ne može.) Eto, ostavio nam je primjerice i razne leksikone koji su „neupotrebljivi“, u kojima nema ni slova istine o komunističkom teroru, gdje ne možete naći ništa što ima veze s Hrvatskom, osim „broja stanovnika“ i tome slično. Kako je uostalom pisao o Titu i partiji, NOB-u? A kako o Crkvi u Hrvata? Možete li u njegovim „pisanijama“ pronaći išta o komunističkim logorima, ili o ljudima koji su se borili za Hrvatsku?

A tko je i što Krleža vrlo lako može se saznati i iz knjiga „Krleža o Titu“ i „Krleža o religiji“.

Lopovluka i ciganija, bilo je i bit će, dragi Krleža.

To ovom velikom piscu više nažalost ne možemo objasniti, ali nažalost ni raznim drakuličkama, koje puno čitaju, ali očito malo ili ništa ne  razumiju. T

 

 

3 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Anonimno
    #1 Anonimno 3 studeni, 2019, 17:01

    Od 1945 do smrti tita, nađite mi jednu komunjaru da mu nije lizala “šupak” isto tako, nađite mi jednoga da želi lustraciju, pa zašto onda napadate Krležu sama, a ne napadate sve žive i mrtve komuniste.E drugovi, vi bi se danas htjeli odreći komunističke prošlosti,vi ste je stvarali, ona je vaša slika, zato započmite lustraciju da vidimo koliko vas ima i koja su to vaša dobra djela,pa da dođemo do istine kao i na rimskim brežuljcima i da se spozna Istina o našim mučenicim kao i na rimskim brežuljcima o velikom Spartakusu i njegovim pristašama. Radi mučeništva i Istine pišite o LUSTRACIJI svaki dan , jer su komunisti se borili maskarom nad narodom za tuđu povist do 1989 god!

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Anonimno
    #2 Anonimno 3 studeni, 2019, 13:55

    Još jedan odličan komentar Mladena Pavkovića!

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Anonimno
    #3 Anonimno 3 studeni, 2019, 08:27

    Uvijek se treba vraćati Velikom krleži. Uvijek. Uvijek podsjećati na njegove pamflete o titu i partiji. Uvijek. Nema on veze s Hrvatima. Jedino po tom što je u njima vidio samo jadnike i bjednike.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.