KRALJ ALEKSANDAR JE 1920. PRIZNAO HRVATSKU PRAVOSLAVNU CRKVU ZBOG NASTANKA JUGOSLAVENSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

KRALJ ALEKSANDAR JE 1920. PRIZNAO HRVATSKU PRAVOSLAVNU CRKVU ZBOG NASTANKA JUGOSLAVENSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

17. siječanj, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

germogenpanihida1

U stara vremena korišteni su nazivi crkvi po glavnom gradu gdje je sjedište crkvenog poglavara – Preslavska patrijaršija, Trnovska patrijaršija, Kijevska mitropolija… Da su se ranije koristili nacionalni nazivi, sve GRČKO-ISTOČNE crkve u Austro-Ugarskoj bile bi nazvane Austro-Ugarske PC, odnosno ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini, nosila bi naziv: HRVATSKA pravoslavna crkva

Tekst: hrvatski arhiepiskop + Aleksandar

Početak crkve u Dalmaciji je 55 g. kad je Tit, učenik apostola Pavla osnovao crkvu. Poslije Milanskog edikta posvuda u rimskom carstvu nastupa mirno doba pa se kršćanska crkva slobodno širi. Na početku je ta crkva pod vrhovnom jurisdikcijom rimskoga patriarha, a nakon 732 g. dalmatinska crkva prelazi pod jurisdikciju carigradskog patriarha.
Hrvati stižu u Istočno rimsko carstvo u doba cara Heraklija da bi sudjelovali u ratu protiv Avara i nešto kasnije stvaraju vlastitu državu. Pokrštavanje Hrvata bio je dugotrajan i kompleksan proces u kojem su sudjelovali različiti činitelji i završava u drugoj polovici 9 st. kada Neretvane pokrštavaju bizantski misionari.
Godine 1075. Splitski sabor donosi odluku da hrvatske zemlje prelaze pod jurisdikciju rimske crkve a nešto pravoslavaca ostaje u dalmatinskih gradova, koje su bizantske kolonije. Mletačka republika preuzima ove gradove 1420. i dalmatinski pravoslavci prelaze pod jurisdikciju Filadelfijskog mitropolita (Carigradska patrijaršija) u Mletcima (Veneciji), gdje i ostaju do kraju 18 st. U svim državnim dokumenatima (dukali), namijenjenim pravoslavcima u Dalmaciji, piše da su to pravoslavni Grci.

Austrijski ratovi protiv Turske

Quod initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere.
(Što je u od početka nevaljano, ne može se tijekom vremena postati valjano.)
1219 g. bez dozvole nadređenog Ohridskog arhiepiskopa (Arhiepiskop Prve Justinijane i cjele Bugarske – Αρχιεπίσκοπος της πρωτης ‘Ιουστινιανης και πάσης Βουλγαριας), Rastko-Sava proglašava autokefalnost Raške episkopije u pokušaju da proširi kršćanstvo u Raški.
Zadnja država u Europi koja prima kršćanstvo je Litva 1251 godine.
U toku austrijskih (Sveta unija) ratova protiv Turske, kada austrijska vojska preuzimajući Beograd i Niš dostiže do Plovdiva, kršćansko stanovništvo podiže više ustanaka te se pridružuje i austrijskoj vojsci. Nažalost, grof Pokolomini, vođa austrijske vojske umire od kuge i tad Turcima uspijeva preokrenuti tijek rata. Strahujući od turske odmazde, mjesni kršćani – Bugari, Grci, Albanci i Srbi, bježe na lijevu obalu Dunava, na austrijski teritorij. Zbog toga što su oni većinom pravoslavci, kralj Leopold І donosi odluku za osnivanje grčko-iztočne (pravoslavne) crkve za narod, koji je stigao iz Ilirika. Poglavar ove crkve postaje dotadašnji Ipekski (Pećki) arhiepiskop Arsenij ІІІ Černoević.
Sudeći po prezimenu, najvjerojatnije je bio Bugar (bug. černo – srb. crno).
U Beču je 3. ožujka 1707. održana zajednička konferencija predstavnika Dvorskog ratnog savjeta i Dvorske ugarske komore. Konferencija je donijela odluku da se prilikom izbora novog poglavara austrougarskih pravoslavaca ima nastojati da se on proglasi potpuno nezavisnim od svih patrijarha pod Turcima i da može nositi titulu arhiepiskop jer je to bio i u Ipekskoj arhiepiskopiji. Nešto kasnije su za sjedište arhiepiskopa austrougarskih pravoslavaca određeni Srijemski Karlovci i osim grčko-iztočna, ova crkva je nazivana i Karlovačka arhiepiskopija jer u ono doba pravoslavne crkve su naziv po gradu u kojem stoluje crkveni poglavar.

Grčko-iztočna pravoslavna crkva

U Austro-Ugarskoj su postojale tri pravoslavne crkve i sve tri imali su naziv GRČKO-IZTOČNA.
Druga GRČKO-IZTOČNA crkva stvorena je 1775., pod nazivom: Bukovinsko-dalmatinska mitropolija, kad je Austrija preuzela Bukovinu, a bila je namijenjena vlasima u Bukovini i Dalmaciji.
Treća GRČKO-IZTOČNA crkva je u Černivci (Galicija).
U stara vremena korišteni su nazivi crkvi po glavnom gradu gdje je sjedište crkvenog poglavara – Preslavska patrijaršija, Trnovska patrijaršija, Kijevska mitropolija… Da su se ranije koristili nacionalni nazivi, sve GRČKO-ISTOČNE crkve u Austro-Ugarskoj bile bi nazvane Austro-Ugarske PC, odnosno ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini, nosila bi naziv: HRVATSKA pravoslavna crkva.

U Austro-Ugarskoj monarhiji doneseno je još zakona i odluka o pravoslavnim crkvama: 1868. Mađarski zakon o grčko-iztočnoj crkvi i 1884. i 1887. Odluke Hrvatskog sabora o grčko-iztočnoj crkvi.
Na početku 18 st. na Balkanu osim Carigradske partijaršije postojale su kao samostalne crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cjele Bugarske – Αρχιεπίσκοπος της πρωτης ‘Ιουστινιανης και πάσης Βουλγαριας – Archiepiscopus prime Iustinianae, Achridum et totius Bulgariaea “(do 1767.) i Ipekska (pećka) arhiepiskopija (obnovljena 1557. – postojala do 1766.), ali po nazivu države u kojoj se nalaze ove crkve, svaka od njih morala bi nositi naziv Turska pravoslavna crkva.
Godine 1879. autokefalnost dobiva Beogradska arhiepiskopija.

Tomos na temelju odluke Sinoda

HPC postoji do 17. lipnja 1920., kad je ukazom prijestolonasljednika Aleksandra donijeta odluka o stvaranju Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca.

http://tinypic.com/view.php?pic=14nk041&s=8#.VltfbS5bfzw

http://www.cpc.org.me/latinica/istorija_crkva.php?id=3

19. veljače 1922., Carigradski patrijarh Meletij ІV podpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148), za stvaranje nove crkve i daje obrazloženje za to – međudržavni ugovori za stvaranje nove države, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.
Da bi bio potpisan ovaj Tomos, Srbska vlada uplaćuje na tri obroka 1 500 000 franaka Carigradskoj patriaršiji. To je po crkvenim pravilima, veliki prekršaj nazvan simonija (apost. pravilo br. 29 i dr.).
Godine 1929., država mijenja naziv u Kraljevina Jugoslavija, ali Autokefalna ujedinjena srpska pravoslavna crkva u Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca ne mijenja naziv na Jugoslavenska pravoslavna crkva.
Kraljevina Jugoslavija nestaje par dana nakon njemačkog napada u travnju 1941., a
10. travnja 1941., stvorena je Nezavisna država Hrvatska, koja je po nekim izvorima, bila priznata od 86 država.
U travnju 1942. donesena je odluka o obnovi Hrvatske pravoslavne crkve. Priznata je od Carigradske patrijaršije, Rumunjske pravoslavne crkve i Bugarske pravoslavne crkve.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata u noći s 29. na 30. svibnja 1945., ubijeni su Patriarh Germogen, svo svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika.
Autokefalna ujedinjena srpska pravoslavna crkva u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca tada konstatira da je rad HPC prestao i da se dalje nastavlja rad SPC. Ona donosi odluku o ukidanju HPC – crkve koju nije stvorila, niti koja bi potekla od nje.
Već 1. kolovoza 1947., u FNRJ objavljen je Ustav Srpske pravoslavne crkve – prvi puta u povijesti postoji crkva pod ovim imenom, ali opet nije povezano sa nazivom države. Ne povezuje se niti 1974. kad država mijenja naziv na SFRJ.
Godine 1990. stvorena je Republika Hrvatska. Priznata je od svih država u svijetu, članica Ujedinjenih naroda i svih međunarodnih organizacija. T

4 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Anonimno
    #1 Anonimno 14 svibanj, 2016, 11:36

    Da li se mozda čeka poslanica Vučića i Nikolića u slobodnoj HR .

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Marcus
    #2 Marcus 4 ožujak, 2016, 19:56

    Ima li kakvih pomaka prema priznanju HPC od strane drzave,koja je zapreka upisu u Registar vjerskih zajednica RH… ??
    STO SE CEKA???

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.