KORUPCIJA U SLUŽBI VANJSKIH POSLOVA NIJE NIŠTA NOVO

KORUPCIJA U SLUŽBI VANJSKIH POSLOVA NIJE NIŠTA NOVO

9. rujan, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

 „Inspektori“ koji su radili na rasvjetljavanju pljačke Veleposlanstva u Beogradu su danas na visokim dužnostima: Ivan Mirković je generalni konzul u Istambulu, Petar Uzorinac je generalni konzul u Münchenu, Sanja Bujas-Juraga je veleposlanica u Albaniji, Zorica Matković je veleposlanica u Kanadi, a bivša glavna tajnica Tatjana Kralj-Draganić u vanjskim se poslovima održala i usprkos aferi „labrador“ i danas je visoki diplomat u Stalnom predstavništvu RH pri Europskoj uniji.

Ivan Del Vechio koji je s pozicije šefa tzv. VII. Uprave MVP-a prikrivao pljačku Veleposlanstva danas je Veleposlanik u Bosni i Hercegovini, a Mirjam Katulić, za koju DORH također nije mogao dokazati da je u slučaju prikrivanja iste pljačke „radila po zakonu“ već je čitav niz godina (od 2010.) u Uredu predsjednika Republike, u statusu veleposlanice

Napisao: Davorin Zagorščak

Nedavna afera u Beogradu s hapšenjem „balkanskog špijuna“ koji je navodno radio za hrvatske službe, a što je kao takvo negirano na svim političkim i diplomatskim razinama u našoj zemlji, vraća naša sjećanja u jedan “zanimljivi” dio iz povijesti hrvatske diplomacije.

I dok su naši istočni susjedi od ničega napravili veliku predstavu, zanimljivo je prisjetiti kako je Hrvatska reagirala na upad srpskih službi u Veleposlanstvo u Beogradu 2002. godine, kada je hrvatsko Veleposlanstvo u Beogradu opljačkao (u to vrijeme) jugoslavenski državljanin zaposlen u konzularnom odsjeku naše ambasade, na mjestu blagajnika, a što je dijelom bilo popraćeno i u našim medijima.

O spomenutom događaju u Ministarstvu vanjskih poslova postoji obilje materijala, koji su svojedobno postali dostupni i većem broju zaposlenika, budući da je jedan diplomat, koji je i razotkrio prave

dimenzije spornih događanja u Beogradu, o tome e-mailom marljivo obavještavao kolege. I na kraju je taj državni činovnik, ni kriv ni dužan, platio i najveću cijenu – po osobnom nalogu tadašnjeg glavnog državnog tužitelja Mladena Bajića sudilo mu se gotovo četiri godine, zbog navodno lažnog prijavljivanja kaznenog djela. I to sve samo zbog toga da bi „netaknuti“ ostali visoki dužnosnici

Ministarstva, koji su državljanina Srbije (D.B.) bez odgovarajuće sigurnosne provjere Protuobavještajne agencije (POA) i Obavještajne agencije (OA), zaposlili na vrlo osjetljivom mjestu, te mu dostupnim učinili financije konzularnog odsjeka Veleposlanstva u Beogradu – kroz blagajnu je dnevno prolazilo od 6 do 10 tisuća eura, a pri ruci mu je bila i cjelokupna arhiva s obavještajno izuzetno osjetljivom građom – zahtjevima za državljanstvo etničkih Hrvata koji su ostali s one strane Drine, kao jugoslavenski državljani.

Kako proizlazi iz javno dostupnih dokumenata Ministarstva, da nešto ne štima u financijskom dijelu poslovanja Veleposlanstva u Beogradu nadležnima u Zagrebu je 2002. godine dojavio tadašnji veleposlanik, dr. Davor Božinović, zatraživši žurni i detaljni nadzor poslovanja od strane kvalificirane Inspekcije MVP-a. I Zagreb je na njegov zahtjev reagirao dosta brzo, te je tadašnji ministar Tonino Picula u Beograd uputio svog bliskog suradnika, Ivana Mirkovića, nekadašnjeg zaposlenika RSUP-a SRH.

Konzularne takse

Prema dostupnim nalazima samog Mirkovića, isti je u Beogradu 8. i 9. svibnja 2002. godine utvrdio te o tome službeno obavijestio ministra Piculu, kako „u strukturi zaposlenih preteže lokalno osoblje koje u pravilu ima dvojno državljanstvo“, te da je „u opticaju velika količina gotovog novca – cca 6.000 eura“, s kojim raspolaže lokalno osoblje, koje „naplaćuje takse i izdaje uplatnice bez ikakvog reda i nadzora tako da je moguće otuđiti veliki iznos naplaćenih konzularnih taksa“. I pri tome je Mirković posebno naglasio i da „s obzirom da se dnevni utržak do prebacivanja u Veleposlanstvo, koji se u pravilu vrši dva puta tjedno kumulira kod treće osobe“, „za to vrijeme vrlo jednostavno je moguće otuđiti dio novca, a da se to nigdje ne vidi“. I pri tome je Piculi pripomenuo kako bi „za utvrđivanje pravog stanja i potvrdu ozbiljnih sumnji u u nezakonito postupanje i ponašanje djelatnika bilo potrebno izvršiti kompletan nadzor nad radom Konzularnog odjela, što zbog kratkoće vremena tada nije bilo moguće učiniti“. A kako je kasnije pričao Mirković, on je tu inspekciju obavio po osobnom nalogu Picule, i taj je posao trebalo obaviti u tajnosti, no za taj je zadatak doznala tadašnja državna tajnica Tatjana Kralj-Draganić, koja se na Mirkovićevo iznenađenje u vrijeme obavljanja nadzora iznenada i nenajavljeno pojavila istodobno s njim u Beogradu, s ciljem da utječe na krajnji nalaz i opis zatečene situacije. Jer, kako je to bilo i otprije poznato,  Kralj-Draganić, koja je i sama bila jugoslavenska državljanka, bila je neprikosnoveni kadrovik naše misije u Beogradu, i ona osobno je tamo zaposlila sve lokalne djelatnike, jugoslavenske državljane, među kojima je bio i „blagajnik“ koji je prethodno radio kao grobar u Beogradu, gdje je i živio.

S obzirom na „nedorečenost“ izvida koje je obavio Mirković, veleposlanik Božinović je od Zagreba potom zatražio i konkretniji nadzor poslovanja Veleposlanstva, pa je Beograd 28. i 29. svibnja posjetilo višečlano „izaslanstvo“ u čijem su sastavu bili tadašnja „tajnica MVP-a Tatjana Kralj-Draganić, načelnica Odjela za kadrovske poslove Sanja Bujas-Juraga, načelnica Odjela za za računovodstvo, financijsko poslovanje i internu reviziju Jadranka Vidić, načelnik Odjela za konzularne poslove Petar Uzorinac, te budući voditelj Konzularnog odjela u Beogradu a dotadašnja načelnica Odjela za Sjevernu i Zapadnu Europu Zorica Matković“.

A nova je „inspekcija“ potvrdila Mirkovićeve sumnje „u nezakonito postupanje i ponašanje“ te u službenoj „bilješci o obilasku Konzularnog odjela VRH Beograd“ čitamo i slijedeće: „Utvrđeno je da je ugovorni djelatnik D.B. naplaćivao konzularne pristojbe na način da je izdavao uplatnice s istim rednim brojem za različite pristojbe (vize i putovnice) a one s većim iznosima nije prikazao u završnom izvješću za odnosni dan, niti je predao novac, nego ga je protupravno zadržao (…), pozvan da obrazloži takvo postupanje napustio je prostoriju i nije se više vratio – u kasnijem telefonskom razgovoru izjavio je da se više ne namjerava vraćati na posao“. I na toj se bilješci, 31. svibnja 2002. godine dostavljenoj „Kabinetu ministra, Tajništvu MVP-a, te I., V. i VII. Upravi“, nalaze potpisi tajnice Kralj-Draganić i načelnika Uzorinca koji je bilješku i „pripremio“.

A u raspletu te, vjerojatno jedne od najvećih financijsko-obavještajnih afera u hrvatskoj službi vanjskih poslova, počinitelj (D.B.), ili više njih, ostali su netaknuti a „nadrapao“ je, kako smo to već uvodno naznačili, diplomat poslan u Beograd po nalogu ministra Picule sa isključivom zadaćom da stanje u Konzularnom dovede u red, kako bi nova voditeljica Matković mogla započeti svoj mandat u uređenim okolnostima.

Vjerojatno posebnu dimenziju tom slučaju daje i podatak da je ministar Picula i osobno „blagoslovio“ odlazak osobe koju je u svojoj bilješci (KLASA: 018-06-02/02/114) kao takvu akcentiralo i peteročlano stručno izaslanstvo MVP-a, u točki 8. Bilješke – „da se Konzularni odjel kadrovski pojača već je predloženo da se na ispomoć uputi D.Z., ministar savjetnik u Odjelu za konzularne poslove“.

A kada je spomenuti službenik svoj posao odradio sukladno zakonskim propisima, i pri tome „otišao predaleko“ – javno zatraživši procesuiranje odgovornih za pljačku našeg Veleposlanstva u Beogradu, u kojem je opljačkano najmanje 6.000 € (prema službenoj bilješci od 31. svibnja 2002.) a sigurno i daleko više, te u kojem je nestao niz zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo u kojima je bio i niz obavještajno vrlo osjetljivih podataka, Picula i Kralj-Draganić su se uspaničili i diplomata žurno vratili u Zagreb. I, „okrenuvši pilu naopako“ optužili ga za „nepridržavanje odredbe članka 44. točke 6. Zakona o vanjskim poslovima, odnosno zbog bavljenja djelatnošću nespojivom s diplomatskim, odnosno konzularnim položajem, te s propisima zemlje primateljice (Savezne Republike Jugoslavije)“, i to bez bilo kakvog dodatnog obrazloženja.

Kasnije je rješenje kojim je taj diplomat najuren iz službe u našem Veleposlanstvu u Beogradu poništeno na Upravnom sudu, presudom od 7. travnja 2004. godine, u kojoj je doslovno bilo zapisano da je „tužba osnovana“ budući da sporno rješenje MVP-a „ne sadržava utvrđene činjenice“, te da je „u biti bez obrazloženja“, odnosno da je „zakon povrijeđen na štetu smijenjenog diplomata“.

Potom su uslijedile prijave DORH-u vezane uz pljačku veleposlanstva i omogućavanje stranim državljanima da dođu do obavještajno vrlo osjetljivih podataka u Veleposlanstvu, na koje DORH nije želio reagirati odnosno koje su listom odbacivane bez bilo kakva razumna objašnjenja, da bi u listopadu 2005. godine općinski državni odvjetnik iz Zaboka Robert Petrovečki, po osobnom nalogu glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, podigao optužnicu protiv „neposlušnog“ državnog službenika koji je ustrajno inzistirao na zakonskom raspletu pljačke Veleposlanstva. U optužnici je bilo nabrojano čak 12 kaznenih djela prijavljivanja lažnog kaznenog djela, pri čemu se „neposlušnog“ diplomata okrivljavalo da je „lažno“ DORH-u prijavio Tatjanu Kralj-Draganić „iako je bio svjestan da je ona u cijelosti zakonito postupala“, a po istom je modelu bio optužen da je lažno prijavio i Tonina Piculu, Ivana Del Vechia, Mirjam Katulić, Vesnu Abramović, Gordanu Klarić, Vesnu Abramović, Viticu Pavleković, Željku Mostečak, i dr.

A sudski je epilog bio doista zanimljiv – niti nakon gotovo četiri godine suđenja Državno odvjetništvo nije moglo dokazati baš nijednu od 13 točaka optužnice, pa je Općinski kazneni sud u Zagrebu, „neposlušnog“ diplomata oslobodio svake krivnje, 10. studenog 2008. godine, presudom u kojoj je bilo navedeno i kako „pravi razlog povlačenja tog diplomata sa službe u Beogradu leži u otkrivanju nepravilnosti u radu Veleposlanstva u Beogradu, što očito nije odgovaralo nekim pojedincima“, a „da se očito radi o neopravdanom povlačenju iz službe potvrđeno je presudom Upravnog suda od 7. travnja 2004. godine“. A pored navedenog, konstatirano je i da je „netko svojim utjecajem pokušava zataškati počinjenje kaznenih djela koja su se dogodila u Veleposlanstvu RH u Beogradu“, uz zaključnu misao da je taj diplomat „postupao sukladno zakonskoj obvezi prijavljivanja kaznenih djela za koja je saznao u obavljanju svoje službe“. I ta je presuda, potom, potvrđena i u drugostupanjskom postupku na Županijskom sudu u Zagrebu, presudom od 8. rujna 2008. godine, u kojoj se navodi i kako se „odbija žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda“, te konstatirano kako je smijenjeni diplomat „imao razloga vjerovati kako netko namjerno ne želi da se utvrdi istina po podnesenim prijavama“. DORH nije pokrenuo baš nikakve postupke protiv osoba za koje nije mogao dokazati da su u svezi s pljačkom Veleposlanstva „postupali po zakonu“, i na kraju „pojeo je vuk magare“!

Akteri danas

I kako je okončana epizoda s jednom od najspornijih situacija u našoj službi vanjskih poslova, a vezena uz naše neposredno susjedstvo i bivši glavni grad nekada zajedničke države? Kako su prošli akteri tog događaja i gdje se danas nalaze?!

DORH nije pokrenuo baš nikakve postupke protiv zaposlenika i dužnosnika MVP-a te nekolicine državnoodvjetničkih dužnosnika za koje nije mogao dokazati da su u svezi s pljačkom Veleposlanstva „postupali po zakonu“, te za koje je Općinski kazneni sud u Zagrebu posredno utvrdio da „namjerno nisu željeli da se utvrdi istina po podnesenim prijavama“.

Bivši zaposlenik Veleposlanstva koji je počinio pljačku osuđen je u ekspresnom jednodnevnom suđenju na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu, 28. siječnja 2008. godine, „u odsutnosti ODO-a Zagreb“, i to za pljačku „sveukupno 164 €“ – usprkos činjenici da je načelnik Odjela za konzularne poslove Petar Uzorinac potpisao da D.B.  „za odnosni dan, nije predao novac, nego ga je protupravno zadržao“, a prethodno je voditelj Odsjeka za unutarnji nadzor službe vanjskih poslova Ivan Mirković, zajedno s voditeljicom Odsjeka za devizno poslovanje, utvrdio kako je „dnevno u opticaju velika količina gotovog novca – cca 6.000 EURA“! Naravno, osuđen je na „uvjetnu kaznu od jedne godine“, uz „sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja poslova iz djelokruga državnog tijela Republike Hrvatske u trajanju od pet godina“ i ta je presuda usprkos činjenici da je donijeta „u odsutnosti ODO-a Zagreb“ istog dana postala pravomoćna budući da su se „stranke odrekle prava na žalbu“, dok je istodobno „okrivljenik oslobođen snašanja troškova kaznenog postupka“. I pri tome mu se išlo maksimalno „na ruku“, jer je u Zagreb doputovao samo na jedan dan, s pasošem Republike Srbije u kojem nije bilo zakonom propisane vize!

„Inspektori“ koji su radili na rasvjetljavanju pljačke Veleposlanstva u Beogradu su danas na visokim dužnostima: Ivan Mirković je generalni konzul u Istambulu, Petar Uzorinac je generalni konzul u Münchenu, Sanja Bujas-Juraga je veleposlanica u Albaniji, Zorica Matković je veleposlanica u Kanadi, a bivša glavna tajnica Tatjana Kralj-Draganić u vanjskim se poslovima održala i usprkos aferi „labrador“ i danas je visoki diplomat u Stalnom predstavništvu RH pri Europskoj uniji.

Ivan Del Vechio koji je s pozicije šefa tzv. VII. Uprave MVP-a prikrivao pljačku Veleposlanstva danas je Veleposlanik u Bosni i Hercegovini, a Mirjam Katulić, za koju DORH također nije mogao dokazati da je u slučaju prikrivanja iste pljačke „radila po zakonu“ već je čitav niz godina (od 2010.) u Uredu predsjednika Republike, u statusu veleposlanice.

A na istim pozicijama i u istom diplomatskom zvanju, već 24. godinu zaredom u službi vanjskih poslova, ostao je diplomat koji je pokušao potaknuti nadležne da ozbiljne probleme Veleposlanstva u Beogradu 2002. godine i potom riješe u okvirima pravnog poretka Republike Hrvatske. I, potom je 2013. godine pao u nemilost istih političkih struktura koje su ga proganjale nakon 2002. godine, jer je „imao petlje“ javno progovoriti o onome o čemu su mnogi samo šaptali. Sada je nadležnima prijavio korupciju u službi vanjskih poslova Vesne Pusić i Vesne Cvjetković, koja ga je sada „uzela na zub“ te ponovno pokušala izbaciti iz državne službe, i to posvema „demokratskim metodama“ uključivo i javno izrečene prijetnje smrću, kojim ga se u Veleposlanstvu u Ukrajini pokušalo „ušutkati“ po nalogu veleposlanika Vidoševića. No, to je neka druga priča, premda su akteri praktički isti, i premda je ponovno u pitanju neravnopravna borba pojedinaca protiv sustavne korupcije u službi vanjskih poslova.

O zakonitosti rada V. Pusic i V.Cvjetkovic u MVP-u T

 

 

 

 

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. Kikaš
    #1 Kikaš 18 rujan, 2016, 19:22

    Tatjana Kralj Draganić je supruga od visokorangiranog “labradorovca” kojem se ništa ie dogodilo u pravosudnom smislu. Za tajnicu MVP-a ju je postavio Račanov klon i trenutni kandidat za šefa SDP-a Tonino Picula.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.