KORUGA: MARTIN SCHMEDING NA FESTIVALU SVETOGA MARKA

KORUGA: MARTIN SCHMEDING NA FESTIVALU SVETOGA MARKA

16. listopad, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

 

Piše: Igor Koruga

Život čine (i) razdoblja u kojima se tijek vremena neobično usporava, kao da oklijevajući napreduje, vuče se, valja, a počesto i pokazuje želju za promjenom smjera. Čini mi se da se u takvim razdobljima lakše događa bilo kakva nesreća. Već dugo se valjaju i godine u kojima se neprimjetno zaboravlja prošlost, u kojima se mladi naraštaji odmiču od pozdrava, zahvale i zamolbe te u kojima se njima slični više ne muče s olovkom i papirom, već, natjerani isključivo na sadašnjost, gube glavu i poniru u vrtlog mod(er)ne tehnologije i patnje kojeg im nitko ne može ublažiti. Suosjećaj im ne nude posebno oni kojima brojke, slova (note) i papir nisu relikti iz prošlosti, odnosno oni kojima ne prijeti teška presuda zbog užasnog nesrazmjera onoga što su ostvarili u životu i onoga što se od njih očekivalo.

Arhetip viteza-orguljaša

Svatko od nas poznaje barem jednog takvog, uspješnog i realiziranog čovjeka, iznimnog po mnogočemu, poput primjerice crkvenog orguljaša Martina Schmedinga (1975) koji je pod utjecajem svojih učitelja (Ulricha Bremstellera, Lajosa Rovatkaya, Hansa van Nieuwkoopa, Jacquesa van Oortmerssena i Jeana Boyera) postao dijelom važne njemačke orguljaške tradicije Karla Straubea, Guntera Ramina i Helmuta Walsche, kao i francuske tradicije te nizozemskog pokreta povijesnih orgulja, a koji je ujedno i prošloga tjedna, u srijedu 9. listopada u okviru Šestog međunarodnog ciklusa orguljske glazbe Orgulje sv. Marka, nastupio pred zagrebačkom publikom predstavivši se s osobitim interpretacijama virtuoznih orguljskih djela. Osobitost istinskog virtuoza mogla se uočiti već pri uvodnom portretiranju intelektualnog sadržaja Preludija u g-molu, BuxWV 148, Dietricha Buxtehudea (1637-1707), uobličenog u pažljivo suprostavljene ideje, u tipičan zvučni govor u skladu s klasičnim dispozitivom te u afekte i čvrstu logiku. Čaroliju sveobuhvatne kontrole uvijek svojeglavih crkvenih orgulja Schmiednig je pokazao i u burnom dijelu preludija u kojem je vrhunski isticao figurativne ukrase (motivirane liturgijskim tekstovima), zapravo prikazivače i pojačivače slika i alegorija. Uvjereni i očarani, ispod orguljskog kora crkve sv. Marka, tako su s jednakom pažnjom dočekali i Passacagliu u c-molu, BWV 582, Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750), odnosno dvadeset i jednu nadgrađenu varijaciju osmerotaktnog ostinatnog segmenta i, tematski gledano, dvanaesterostruku fugu. Uživalo se i u višelančanom Bachovom kontrapunktu i debelim akordnim blokovima koje je bilo gotovo nemoguće točno uskladiti s obzirom na to da su basovske dionice nerijetko bile u cijelosti svirane pedalom. Zbivanje je kulminiralo, nakon Janačekovog Postludija iz Glagoljaške mise, u završnom dijelu nastupa u kojem se Schmeding umjetnički u potpunosti dorekao u tumačenju monumentalne Introdukcije, passacaglie i fuge u e-molu, op. 127, Maxa Regera (1873-1916). Ondje je kroz naizgled beskrajan proces motivičke transformacije i uzastopnog ponavljanja u svakom slučaju uspio naglasiti i sjedinjujući glazbeni motiv. Uz motivičke detalje, Schmeding je rutinski, kao pravi lajpciški profesor i arhetip viteza-orguljaša, pod svojim sigurnim rukama umirio sve Regerove rapsodične ekscese, strastvene ispade, tekstualne pomake i intelektualne krutosti.

Umjesto Mozarta

Intelektualne krutosti svakako nisu bile prisutne tijekom Koncerta za djecu, tradicionalno upriličenog prijepodne, u 11 sati, u srijedu 16. listopada u Hrvatskom glazbenom zavodu, na samome kraju 14-og Zagrebačkog međunarodnog festivala komorne glazbe, Zagreb Koma 14. Za razliku od prošlih godina nije se radilo o Mozartovoj matineji, jer je večer prije bila osmišljena s nizom ponajboljih Mozartovih skladbi, od dua za violinu i violu (KV 423) do gudačkog kvarteta (KV 575), sonate za violinu i klavir (KV 454) i kvinteta za rog, violinu, dvije viole i violončelo (KV 407), nego o svega dva stavka – Allegretto moderato i Allegro vivaceGudačkog seksteta u d-molu, op. 70, ¨Uspomena na Firencu¨, Petra Iljiča Čajkovskog (1840-1893). Sažetost programa bila je izrazita, barem što se tiče ekspresivnih mogućnosti zvijezda poput Stefana Milenkovića (1977) i Monike Leskovar (1981), no, s obzirom na nevelik broj posjetitelja (čak i tijekom štrajka školskih pedagoga) te (ne)strpljivost i slabu koncentraciju današnje djece, možda i točno ugođena. T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.