HOMMAGE GIOVANNI CAVALLIN

HOMMAGE GIOVANNI CAVALLIN

17. svibnja, 2019.

 

Piše: Igor Koruga

 

Misterij glazbe od samih je početaka neprekidno i vjerno pratio čovjeka, opisivao mu vlastitom logikom smisao postojanja, tajni život čuvstava, svakodnevicu, neuhvatljivost iracionalnosti i ulogu mitova. Uz to mu je, jednako neprekidno i jednako vjerno, budio strasti spoznavanja i proučavanja s kojima je jedino mogao zadržati život pod stalnim svjetlom. Međutim, čovjekovoj neukrotivoj težnji da sudi prije nego što shvati, ono umjetničko u glazbi suprostavilo je, između ostalog, i sumnju, dvosmislenost, mnoštvo relativnih i ponekad proturječnih istina, dakle, jedinu izvjesnu mudrost neizvjesnosti. Ne zna se stoga niti danas bi li vrsna umjetnička glazba morala biti bliža apodiktičnosti, nedvosmislenosti, moralnom usidrenju i potpunoj jasnoći, ili pak širo(ko)j otvorenosti, slobodi, nedogmatičnosti i približnoj jasnoći. No, naslutiti se ipak može da će nas do približnog odgovora dovesti naša nesposobnost podnošenja kontradiktornosti te, uz potrebno iskustvo i erudiciju, zdrav razum i osjećaj za vrijedno i lijepo. Opisani osjećaj, složit će se mnogi, oduvijek je bio povezan s glazbom Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791) koju je u pravilu krasio s(p)retan spoj neobjašnjive jednostavnosti i izazovne složenosti, odnosno spoj podjednako impresionirane znalačke i laičke publike.

Za vlastite izvedbe

Izvrsne ilustracije takvog čega Mozart je ponudio u svojim koncertima kojih je za života napisao oko pedesetak; mogao bi se taj broj poistovjetiti, primjerice, i s brojem njegovih briljantno osmišljenih simfonija. Od prvih koncerata, u posljednjoj trećini osamnaestog stoljeća, odnosno u razdoblju kada je instrumentalna glazba postajala sve popularnija a virtuozni izvođači u sve većem središtu pozornosti (posebno u ogledima s poznatim opernim pjevačima toga doba), do posljednjih, među kojima se svakako valja istaknuti Koncert za klarinet i orkestar u A-duru, KV 622, dovršen u listopadu 1791. godine samo dva mjeseca prije skladateljeve smrti, mnogi su bili skladani isključivo za vlastite izvedbe.

Posveta talijanskoj baštini

Posredstvom sreće, ali i uslijed nepredviđenih okolnosti, Koncert za klarinet i orkestar u A-duru, KV 622, našao se također i na programu ovotjednog Hommagea à Giovanni Cavallin Hrvatskog komornog orkestra koji se zbio u utorak, 14. svibnja u Hrvatskom glazbenom zavodu od 20 sati. U čast nedavno preminulom klarinetistu i pedagogu, Giovanniju Cavallinu (1932-2018), koji je kao instrumentalist dotjerane tehnike i izražajnog tona ostvario opsežan i stilski raznolik klasičarski, romantičarski i suvremeni repertoar, solistički se za tumačenje zauzeo klarinetist Marko Zavišić (Karlovac, 1987). Simpatije energičnog talijansko-argentinskog dirigenta Sebastiana De Filippija i cjelokupnog Hrvatskog komornog orkestra Zavišić je nedvojbeno zaslužio, ponajprije svojom stimulativnom i preciznom svirkom koja se, u širem smislu, ipak pokazala malo prekrutom s obzirom na slojevitost dionice povijesno napisane za klarinetista i skladateljevog prijatelja Antona Stadlera (1753-1812). Naime, kao i u većini Mozartovih kasnijih djela, solistički je instrument i u ovom trostavačnom djelu trebao prenijeti dojam idealnog i uzvišenog sklada, topline i iskrenosti mladenačkog raspoloženja, pa i vjere u Boga, melodijski tečno, a opet, ritmički gipko i podudarno unutar profinjenih orkestralnih koraka bez kojih se ukupna zvučna slika nebi mogla niti zamisliti. Upravo u tim pasažima Zavišić se akademski osamio, dok je gostujući dirigent s lakoćom odigrao presudnu ulogu, osmislivši u potpunosti koncert, ali i ostatak večeri u kojem su se izvodile skladbe gotovo neprisutne u sastavnicama programa komornih orkestara. Radilo se dakle, djelomično očekivano, o dirigentovoj posveti talijanskoj nacionalnoj glazbenoj baštini uz koju je jamačno stasao, bolje reći o Uvertiri Lo Frate ‘nnamorato Giovanni Battiste Pergolesija (1710-1736), o Allegru u C-duru Gaetana Donizettija (1797-1848), o Crisantemi Giacoma Puccinija (1858-1924) te o trostavačnoj Sonati br. 3 u C-duru za gudače Gioachina Rossinija (1792-1868). Štoviše, šarmantni su se talijanski skladatelji u svojim djelima pozabavili raspjevanim muzama, belkantističkom tradicijom, pogrebničkim obredom i pjevnom virtuoznošću, sudeći po neskrivenom odobravanju na koncu priredbe, točno po ukusu zagrebačke publike. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code