KORUGA: DIVNA DIVNA ŠIMATOVIĆ

KORUGA: DIVNA DIVNA ŠIMATOVIĆ

5. prosinac, 2019.
Print Friendly, PDF & Email

 

Piše: Igor Koruga

U stara vremena, kada se razmišljalo o razvojnim teorijama, nije bilo govora o neprekidnoj evoluciji. Smatralo se da u prirodi nema glatkih prijelaza, da među pojedinim vrstama postoje praznine te da je svaka vrsta određena mutacijama, skokovitim zbrojem sila, nagomila(va)nim i pripremljenim unaprijed. Ondašnja vremenska perspektiva egipatskih, hinduskih i kineskih svećenika podrazumijevala je stotine tisuća godina, a genetički se smjerokaz od jednostaničnog organizma do čovjeka nije doživljavao kao jedinstveni sustav povezana rasta. Vjerovalo se čak i u dio čovječanstva koji je, odcijepljen i srozan zbog nekakve mutacije, obrnuo svoj razvojni smjer u pravcu zaostatka i primitivnosti. U to se vjeruje i danas. U Egiptu se za pavijane, a u Iranu za zmije i mrave mislilo da su ta izgubljena ljudska skupina koja se kreće u retrogradnom smjeru. Njih su grešnici žrtvovali u korist penitencije; ritual je primjerice zmiju dovodio u vezu sa samouvjerenim i sebičnim, oholim, surovim, zatvorenim, egocentričnim, neprijemčljivim i bezosjećajnim čovjekom. Danas su, na sreću, pavijani, zmije i mravi ono što jesu, a ljudi se s općom patogenezom razračunavaju kako znaju, ovisno o sustavu i institucijama. Razvoj se definira u smislu stalnog napora kretanja u točno određenom smjeru u kojem se kreću i vrhunski glazbeni umjetnici, nezaustavljivi u djelovanju, poput ruskog pijanista Andreya Gugnina (1987) i ukrajinskog mu kolege Vadyma Kholodenka (1986) koji su pak zajednički nastupili na posljednjem ovogodišnjem koncertu četvrte sezone ciklusa Pleyel Svetislava Stančića.

Jedinstveno rusko blago

Događaj se zbio u preispunjenoj Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva u nedjelju, 1. prosinca od 20 sati, u kojoj su bila (su)p(r)ostavljena dva povijesna Pleyela: onaj Svetislava Stančića iz 1911. godine i nešto mlađi ¨dvojnik¨ iz 1924. godine. Fantastične instrumente svirala su dvojica već spomenutih (bivših) studenata iz klase neponovljive profesorice i umjetnice, Vere Gornostayeve (1929-2015), jedinstvenog umjetničkog i pedagoškog blaga s Moskovskog državnog konzervatorija rođenog na dlanu velikog majstora klavirske pedagogije Heinricha Neuhausa (1888-1964). Izvedbeni san započeli su interpretacijom Trostavačne suite za dva klavira, En blanc et noir, Claudea Debussyja (1862-1918) tijekom koje je – s obje strane – lakoća dodira graničila s delikatnošću, a žestina s potrebitošću trenutka harmonijske izvjesnosti. Nastavak je bio obilježen s Haydnovim Koralom sv. Antuna (iz Divertimenta), to jest, sa silovitih osam Varijacija na Haydnovu temu, op. 56, Johannesa Brahmsa (1833-1897) u kojima su pijanisti čelične ruske škole zvučali vrlo duhovito, pronicljivo, sanjivo i poetično, u skladu s profinjenom njemačkom muzikalnošću. Nakon takvog muziciranja gotovo da nije bio potreban ruski dio priredbe u kojem su ipak bili vehementno protumačeni Ruski ples, op. 58, br. 1, Nikolaja Medtnera (1880-1951) i Simfonijski plesovi, op. 45, Sergeja Rahmanjinova (1873-1943) sa životno asocijativnim stavcima Podne, Sumrak i Ponoć. Ondje je, naime, lakoća muziciranja, pogotovo Gugninova, bila podjednako impresivna i zavodljiva koliko i beskrajno zahtjevna kako za izvođača tako i za koncentriranog slušatelja. Iznimna osjetljivost u svakom pogledu ni u kojem trenutku nije izostala u nestvarno ugođenoj komunikaciji dvojice kolega (i prijatelja) koji su ove godine, združeni s još jednim uglednim ruskim pijanistom, Lukasom Geniušasom (unukom Vere Gornostayeve), snimili živi album s djelima Beethovena, Schuberta i Schumanna, posvećen devedesetoj godišnjici rođenja svoje ugledne profesorice (Melodiya MEL CD 10 02619).

Ispad neshvaćenog egzibicionista

A čak pet skladateljskih imena bilo je zastupljeno na manje impresivnom koncertu Hrvatskog komornog orkestra u Hrvatskom glazbenom zavodu, u utorak 3. prosinca od 20 sati, na kojem je gostovala odlična gitaristica mlađe generacije Divna Šimatović (1994) i pokazala pozamašnu zrelost muziciranja u Koncertu br. 1 za gitaru u A-duru, op. 30, Maura Giulianija (1781-1829) te popularnost među vršnjacima koji su ispunili polovicu sjedećih mjesta velike dvorane HGZ-a. Ostatak večeri bio je korektan. Doduše, obilježen s ispadom neshvaćenog egzibicionista koji je nakon Divninog nastupa kritizirao vrhunsko ozvučenje gitare, ali i s umjetničkim osvrtom dirigenta Mirana Vaupotića na Nielsenova, Skrjabinova i Bartókova djela kao i s ograničenim mogućnostima našeg komornog orkestra. Za izdvojiti je ipak bila melodijski izražajna Idila – Dan mog vjenčanja Blagoja Berse (1873-1934), zamišljeni drugi stavak iz nedovršene Tragične simfonije – Četiri uspomene iz moga života u c-molu, pun nježnosti, nadahnuća i ugođaja najintimnije sreće, onakve kakvu se u zbilji skoro pa i ne može doživjeti. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.