KONTEPLATIVNO DOŽIVLJENI PODOVI MLETAČKIH CRKVI U SLIKAMA MIRJANE MAROVIĆ

KONTEPLATIVNO DOŽIVLJENI PODOVI MLETAČKIH CRKVI U SLIKAMA MIRJANE MAROVIĆ

27. veljača, 2016.
Print Friendly, PDF & Email

M. Marović, Gesuati, 2, 2013. 2013. (Medium) 
Na izložbi Mirjane Marović postavljene 42 slike s motivima mramornih geometrijskih podova iz pet crkava u Veneciji: San Marco, Santa Maria della Salute, San Zaccaria, San Francesco della Vigna i Gesuati kojima su pridodane dvije slike s motivima iz crkve San Vitale u Ravenni

Napisao: Ivan Raos

Na svojoj se osmoj samostalnoj izložbi otvorenoj 18. veljače 2016. u Studiju Moderne galerije Josip Račić u Zagrebu predstavlja Mirjana Marović dojmljivo s ciklusom slika kojeg je nazvala Podovi – Floors kojim je slikarski izričaj ovog ciklusa kao vrsna hrvatska umjetnica vezala za podnu ornamentiku koja traje od antike do renesansese, pa sve do danas. Na otvorenju izložbe uz akademika Tonka Maroevića govorila je kustosica Lana Šteka, pritom su uvjerljivo oboje prikazali i približili slike publici ali i vješto dočarali sadržaj izložbe. Galerijska kustosica Lana Šteka zapravo je prenjela sadržaj teksta akademika Radoslava Tomića kazavši da su na izložbi postavljene 42 slike s motivima mramornih geometrijskih podova iz pet crkava u Veneciji: San Marco, Santa Maria della Salute, San Zaccaria, San Francesco della Vigna i Gesuati kojima su pridodane dvije slike s motivima iz crkve San Vitale u Ravenni. Akademik Tonko Maroević iznio je svoja zapažanja koje je oznio u katlaogu, ustvrdiviši kako autorica i ne krije da je svoje motive izravno preuzela iz podnih ornamenata sakralne arhitekture blistavoga Grada na lagunama, tj. iz monumentalne ikonosfere pretežno renesansnoga i baroknoga razdoblja Venecije. Fotografije slika Mirjane Marović izloženih na ovoj izložbi Podovi snimili su Zoran Krpetić i Marin Krpetić.

Prostorne igre i optičke iluzije

Mirjana Marović predstavlja se skladnim ciklusom slika u Studiju Josip Račić u Zagrebu koje je autorica na osmoj samostalnoj izložbi nazvala Podovi – Floors. Ciklus se sastoji od 42 slike s motivima mramornih geometrijskih podova iz pet crkava u Veneciji: San Marco, Santa Maria della Salute, San Zaccaria, San Francesco della Vigna i Gesuati kojima su pridodane dvije slike s motivima iz crkve San Vitale u Ravenni. Kako umjetnica navodi, skice su nastale izravnim bilježenjem u razdoblju od 1994. do 1998., a same slike (akrilik na platnu) od 2012. do 2014. godine. U njima je objedinjen gotovo cjelokupni stvaralački put od diplomiranja na zagrebačkoj Akademiji do danas. Neposredno nakon studija u Zagrebu, Mirjana Marović boravila je 1996. godine tri mjeseca kao stipendistica u Peggy Guggenheim Collection u Veneciji. Tad je imala prigodu izbliza upoznati i vidjeti taj fascinantni grad, njegove spomenike, upoznati prošlost koja je stoljećima bila ispresjecana i povezana s njezinim rodnim Splitom.
Ciklus slika koji je pred nama nastao je izravnim preuzimanjem i posuđivanjem tema i oblika iz davne prošlosti, iz likovne kulture srednjovjekovne i novovjekovne Venecije. Ipak u tom gradu koji je stoljećima bio živo umjetničko središte i prostor u koji se sa žudnjom dolazilo da bi se vidjele slavne umjetnine, ona se nije usmjerila na vidljivi izvanjski svijet njegovih ulica, trgova, morskih kanala ispunjenih svjetlosnim efektima vode i neba, slikovitim detaljima i znatiželjnim mnoštvom.
Baš suprotno autorica je zašla u interijere mletačkih crkvi pronalazeći u njihovim podovima ishodište za svoje likovne opservacije. Izabrala je glasovitu srednjovjekovnu crkvu sv. Marka, zavjetno svetište Santa Maria della Salute, prastare crkve San Zaccaria i San Francesco della Vigna te Gesuate, dominikansku crkvu sagrađenu u 18. stoljeću. Tako je pred sobom imala oblike i invencije iz različitih likovnih i kulturskih slojeva, od svjetlucavih bizantskih tema do renesansne ravnoteže i svjetline visokobaroknih ostvarenja. Iz postojećih likovnih znakova autorica je preuzimala sve što se moglo preuzeti: formu, boju i ikonografsko-simboličku dimenziju. Ne smije se naime smetnuti s uma da je u renesansi, kao nekoć u klasičnoj antici, popločanje bilo tema traktata i teorija, od Francesca di Giorgia Martinija, Danielea Barbara do Leona Battiste Albertija koji je naglašavao da se u izboru „linija i figura“ moraju poštovati pravila geometrije i glazbe. Najljepši među njima projektirani su i skicirani u radionicama uglednih arhitekata i klesara poput Palladia, Sansovina ili Longhene. Tako složene strukture, podjednako složenih formi, svjetlosnih efekata i iluzionističkih rješenja, postale su teme koje su prikazivali i reproducirali u svojim djelima slikari od Gentilea Bellinija, Vittorea Carpaccia i Tiziana do Veronesea, Tintoretta i Tiepola.
Na tom tragu venecijanske mramorne podove slika i Mirjana Marović. Teško je reći i imenovati je li riječ o doslovnom „kopiranju“ određenih motiva ili o smionom posezanju za složenim cjelinama sastavljenim od raznobojnoga mramora kojim autorica propituje i disciplinira rukopis da bi u tim djelima registrirala subjektivne duhovne zapise. Preuzimajući strogost geometrijskih oblika i njihove svjetlosne efekte kao polazište, ona diskretnim pomacima i u osobnoj mjeri sugerira vezanost uz kristalične forme, naglašavajući askezu i samokontrolu ispod koje se upravo u svjetlosnim varijacijama, optičkim igrama i prostornim iluzijama naslućuje prostor duhovne slobode, organizirano područje vizualnih i duševnih vibracija. Zapisao je akademik Radoslav Tomić u izložbenom katalogu.

Sakralna arhitektura Venecije

Pogledamo li popis izložaka ove recentne slikaričine prezentacije naići ćemo isključivo na nazive venecijanskih crkava s jednom iznimkom koja se odnosi na splitsku Gospu od Zdravlja. Autorica dakle ne krije da je svoje motive izravno preuzela iz podnih ornamenata sakralne arhitekture blistavoga Grada na lagunama, tj. iz monumentalne ikonosfere pretežno renesansnoga i baroknoga razdoblja. Pritom u napomenama uz izložbu ona dodaje kako je sve te oblike i kombinacije prethodno skicirala još 1994. – 1998. za dužih boravaka u Veneciji, a u zadnje dvije godine odlučila se akvarelne predradnje prenijeti akrilikom na platno i, ostvariti definitivne verzije u reprezentativnijim dimenzijama i tehnici.
Može nas začuditi relativno duga inkubacija, već dvodesetljetna vjernost dekorativnim mramornim pločicama i raznovrsnim ornamentskim rješenjima popločanja dostojanstvenih starih građevina. Istina je da nas može privući stroga kompozicijska logika (s jedne strane), a bogatstvo varijacija i kolorističkih odnosa, s druge. Naravno da su zanimljive i iluzionističke sugestije svjetlijih i tamnijih partija, pa ritmovi razmjena snažno kontrastiranih dionica ili pak znalačko poigravanje kružnim, kvadratičnim i trokutastim formama. Poticajan je i odnos između rozeta u kojima kao da se prostorne silnice sabiru i kvadratičnih mrežišta, koja kao da se rasprostiru i šire u beskraj.
Mirjana Marović svakako vodi računa o mnogima od navedenih značenja i izazova, ali okuplja sve te prizore i kao poglavlja neke svoje autobiografije. Kao slikarica sa sviješću o kontinuitetima a također i kao stručnjakica za restauriranje i konzervaciju spomenika, ona je podove mletačkih crkvi sabrano motrila i kontemplativno doživljala. Pribrana bi meditirala pogledom u njihove spletove i skladove, odvajajući se tako od buke mnoštva i od raspršenosti vizualnog kaosa.
Prisjetimo li se Mirjaninih izložbi kao i dominantnih njezinih problemskih sklopova, uvidjet ćemo kako se njezin rad kreće u paralelnim disparatnim tokovima. Jedan tok njezina slikarstva obuzet je registriranjem emotivnih raspoloženja, što se manifestira gotovo enformelnom fakturom žarke kromatike i temperamentne gestualnosti, dok druga dionica sasvim suprotno teži konstruktivnoj, racionalnoj sređenosti, pa stoga preferira geometrizam organizacije, tvrdorubi linearizam i suzdržanu, zagasitu gamu. Prethodeća joj se izložba nazivala Inscapes – unutarnji krajolici i bila je pravi oscilogram duševnih nemira i neravnodušne slikarske reakcije kroz žive mrlje i vrtložno gibanje materije, a sad su na redu Podovi kao kontrapunkt optičkih i mentalno-programatskih nastojanja. Stoga ne smatramo da je u ovom ciklusu koji idealno povezuje njezine početke s aktualnim traženjima, Mirjana Marović lišena afektivnog uloga.
Već i faktor sjećanja uključuje emotivnu dimenziju, a premda izvedba zahtijeva zanatsku preciznost sam izbor palete emanira toplinu ili svježinu recepcije. Odluka da se pozabavi oblicima „s pedigreom“ ne proturječi potrebi da se bude (i) ovodoban, jer prepoznavanje strukturskih poveznica i kristaličnih formacija nema kronoloških determinanti ni ograničenja. Disciplina i sređenost primarnih solucija djeluje zapravo dijakrono, a stanoviti „modernistički“ naglasak naći ćemo jedino u izrazitoj autonomiji slike kao dvodimenzijske plohe. Slavna Greenbergova formulacija kako slikarstvo mora insistirati na svojoj plošnosti i dvodimenziji, jer to ne dijeli s nijednim drugim medijem, nalazi svoju potpunu primjenu u novim radovima Mirjane Marović. Svi su oblici na ovoj izložbi, naime, tipološki procijeđeni i morfološki „prevedeni“ da odgovarajuće prekriju dodijeljenu im površinu, da suvereno zauzmu pripadni im plošni kadar. Na otvorenju kazao je akademik Tonko Maroević kojeg je otptilike i ovakvog zapisao u katalogu.T

5 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.