KOMADANT  SAVA UBIJA DJEČAKA

KOMADANT SAVA UBIJA DJEČAKA

18. studeni, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

Jezdi na žutoj kobili Komandant Sava, poznat još u građanskom životu i kao Sava Kovačević, a iza njega daleko ostala je Zelengora i leševi Sutjeske, i još dalje, u maglama, nestao je građanski život. U vrtlogu je Revolucije. Ušao je u legendu i ne može izaći. Pređe zeleno polje, jedan potok; jedan zec istrča, niotkuda; život je surov. Kad-eto-ti malog pastira, s dvije ili tri ovce; tko će brojiti. I razdragano pozdravi: «Pomagabog!»

Odavno Sava to nije čuo. Tako se više ne pozdravlja. Pa pastiru uzvrati, odrješito: «Smrti fašizmu, momče!»

A mali pastir se smijulji i ništa ne uzvraća. Bit će belaja. Elektricitet je u zraku; nema tu kemije. A Sava, već ljut, upita dijete: «Znaš li ti što je fašizam?»

Pastir je mali; nema u njega ni četiri pedlja; ali je zvijuk, što bi se tamo reklo. Dijete odgovori brkatom Komandantu: «Ne ja, bogami.»

«Ne znaš. Vidiš, bolje bi bilo da znaš. Od toga zavisi život ili smrt. Ovo su, sinko, dani kada se odlučuje sudbina svijeta. Naučit ćeš ti; naučiti…» Htio je još nešto reći, ali skrati. Izvadi pištolj i upuca pastira. Ovce zablejaše. Pa utihnuše.

Pratnja koja je pristizala, posvjedoči o tom činu. Njihovo je svjedočanstvo vjerodostojno. Uerka je tražila ime malog pastira, bez nekog velikog razloga. I znala ga je. I danas ga zna. Komentari u pratnji bili su surovi i šaljivi. Nikada taj ništa više neće naučiti. Zapečatio je svoje znanje. Pao je na ispitu. Nema mu popravnog. Svaka ti čast, Komandante. Što će se Stari smijati, kada mu budemo pričali. A Sava samo promrmlja: «Da mi je samo majku njegovu sresti… da mi nešto naiđe njegov učitelj…»

Slični su komentari i danas. Kada se hapsi Josip Boljkovac. Sangvinik iz krvavih dana crvenog terora. Kad je cijela Hrvatska bila, ne samo crvena nego i krvava. Taj je pucao u mozak. Uzeo je u svoje ruke ingerencije Gospodina Boga. Znao je: imat će dug život samo ako bude odlučan. Po ugledu na Komandanta Savu. Ubij fašizam u začetku; dok je slab i nenaoružan. Dok čuva ovce. A kad dođe onaj zlokobni trenutak – o kome govori T…com.-ov Jarac – da se ima «i ovce i novce» – tada je kasno, moj komesaru. Prošao je tvoj vakat. Tada će te voditi vezana. I za tobom će kukati bulumenta hrvatskih kolumnista. Peta kolumna. Vjeruj mi, vrijeme je isteklo.

 

FENOMEN NOBILO

 

Večernji list, danas, (9. 11. 11.) bavi se odvjetnikom Antom Nobilom, u povodu zle sudbine Josipa Boljkovca, kao paradigmom ovog povijesnog trenutka Hrvatske. Za njih je Odvjetnik opako znamenje Hrvatske. A ne mali Jurica Pavičić. Anto Nobilo je bio tužitelj u procesu ministru NDH Artukoviću; a sada se o njemu govori kao o branitelju ministra Boljkovca. Vrijeme je opaki Sudac. Ministarski Tužitelj i ministarski Branitelj ima jednu veliku nesreću, u svojoj čudesnoj profesionalnoj karijeri: I onda i sada, pred njim su starci. Starci pred smrt. Zašto ih je Vrijeme, ili Kismet, čuvalo od Suda, do pozne starosti. A onda izručilo sudskim izvršiteljima. Zato što je Sud politička institucija. A politika ima svoj tajming. Tužitelj i Odvjetnik, Anto Nobilo ima posve politički gard. On, posvećen u plemenite borilačke vještine, ima, u svojoj zloćudnoj političkoj karijeri, pred sobom dva starca, što se samo po sebi doima nepravedno. Osobito ako barem jednog od njih želi strpati što brže i što bolje u zemlju, tako da mu se ne groba ne zna. A drugog osloboditi, iako se iza njega ostala i groblja, koja se znaju, i koja se ne znaju. Politika, čak ni kada se radi o antifašizmu, nužno ne mora biti nepravedna. Osima ako dođe do Suda. Tada je razumljiva nepravda. I to najbolje zna Pravnik, na čelu Države, koja je mrtva, od kada je rođena. Partizanska kapa njemu je temeljna Pravda. Zapravo bi suci morali u nas nositi partizanske kape. Radi transparentnosti.

I tako dalje. Mnogo se toga ima reći. Žao mi je što sam se našao, igrom Sudbine, pred fenomenom odvjetnika Anta Nobila. Nije on antifašista u smislu Komandanta Save, koji puca u malog pastira. Ipak, desi mu se da prebije neko dijete, što nije dostojno Dalekog Istoka, ali Zakoni se kvare.

 

PROROK FAŠIZMA

 

Kada je Ante Nobilo, bio tužitelj, u slučaju NDH starca, branitelj mu je bio

moj beogradski drug, Srđa Popović. Ej, taj je znao što je Pravda i što je čast. Bio je blizak Mediali. A to samo po sebi dosta govori. I branio je Artukovića kako je najbolje znao. Često smo pričali. Imao sam dosta prijatelja, advokata. Neki su i poginuli, pod čudnim okolnostima. Na primjer, advokat Barović. Slava mu i milost. Mogao bih ovdje imenovati i pokojeg časnog hrvatskog odvjetnika. To i ne bi trebalo biti čudno. Ono što sam dužan reći mojim štiocima jeste da postoji i božji sud, kojega zovu još i Strašni Sud. Pak će se pred njim pojaviti i zemaljski suci, tužitelji i branitelji. Zapravo sam izgleda samo ja prestrašen tim Strašnim Sudom. Osobito od kako mi je bosanski general Ante Prkačin, kada smo se vidjeli prvi i zadnji put, na rastanku rekao, kao da smo u kaubojskom filmu: «Doviđenja, u Paklu!» Siguran sam da će Bog biti milosrdan sudac Generalu. A ja ću izaći na Sud s dvije ili tri pjesme. I to će biti moja obrana. A tužitelji će biti crni đavoli.

Dužan sam objasniti zamršeno pitanje fašizma. Tako da ne bude mnogo nesporazuma. Jer kod nas je sve jedan veliki nesporazum. Nitko nije čitao razmatranja o vječnom fašizmu. Eustacea Mullinsa. Umberta Ecoa.  Niti najavu drugog talasa nacizma i poganske duhovnosti, koju je davno izrekao najveći prorok novog fašizma, Carl Gustav Jung. A danas se brižno izučava. Novi Hitler dolazi iz Amerike. Amerika je kolijevka i prvog i drugog talasa. Antony Sutton je posvetio život izučavanju ne samo okultnih korijena fašizma i komunizma, već je istraživao i financijski brlog koji je kreirao i financirao i Hitlera i Oktobarsku revoluciju. Možda su i naši komunisti znali što je Wall Street. I što je Kapital. Oni su znali paktirati s Hitlerom. Staljin i Hitler imali su pakt koji je trajao 666 dana. Za to vrijeme, u Europi, jedini antifašizam bio je formalno onaj generala Draže Mihailovića; njujorški Time mu je posvetio naslovnicu. Hollywood je snimio film Četnici, gdje ih je slavio. Sad se i kod nas piše, da su barem jedne noći, kod Drvara, u brvnari, zajedno spavali Josip Broz i Draža Mihailović. Povijest nije antologija hrvatskih stereotipa. Kada je Jaša Rihter, uzeo Tita za ruku, i izveo ga iz beogradske ilegale, i odveo u šume Šumadije, da se sretne s Dražom, sve bi bilo drukčije, da su se tada uspjeli dogovoriti oko vodstva. Ne samo za naš antifašizam, već i za Dražu. Tito ga ne bi bacio živog, da njime nahrani pse nastrane Mitre Mitrović. A da je ostao Pakt između Staljina i Hitlera, sve bi ustaše bile žive i zdrave, i rujno vino pili sa antifašistima, pa makar bili komunisti. Ne bi stradali ni nevini ljudi. Pa ni djeca. Eto, od čega zavisi antifašizam. Od hirova povijesti.

Naš antifašizam nije valjda najgore od svega što nam se može dogoditi. Poslije fašizma i poslije komunizma. Mi smo, u Mediali, uvijek govorili o Crvenom fašizmu. Konačno, crveni fašizam je primarni. Crni je proistekao, dijalektički, iz Crvenog. Čitava taktika iluminata je u dijalektici. Dijalektika je njihovo najbolje oružje. Za čovjeka najpogubnije. T

 

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.