KNJIŽEVNOST KAO SUPROTNOST KAOSU

KNJIŽEVNOST KAO SUPROTNOST KAOSU

8. lipanj, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

9e39c918-782f-4ea1-9d4b-15353e1d92cd

Veliki književnik Ludwig Bauer u ekskluzivnom razgovoru za portal Tjedno

 

Razgovarao: Dražen Stjepandić

Fotografija:www.tportal.hr

Na početku razgovora upitao sam zašto se njegova najnovija knjiga, autobiografski roman  zove “Toranj kiselih jabuka” (Fraktura, Zaprešić, 2013.). Gospodin Lujo, kako ga prijatelji i znanci oslovljavaju reče mi: zato što je po njegovom mišljenju život stjecanje iskustava, ali i gubljenje iluzija, očekivanja i nada.

Nisam ga baš razumio jer gospodin Ludwig Bauer meni djeluje kao ispunjen čovjek, velike erudicije, iskustva i iskazanog talenta u raznim književnim vrstama. Odavno je naveden u raznim ovodobnim povijestima hrvatske književnosti, registriran kao jedan od suvremenih klasika. Primjerice u “Povijesti hrvatske književnosti” Slobodan Prosperov Novak stavlja ga uz bok najvećim imenima od kraja sedamdesetih pa do kraja prošlog stoljeća, navodeći kako je tek u poznim godinama prepoznat kao značajan pisac obiteljskih i povijesnih romana.

Prevodio je s češkog, slovačkog, poljskog, ruskog, njemačkog, engleskog i s hrvatskog na engleski… Zahvaljujući njemu u hrvatski književni život prvi put su ušli mnogi pisci, njegovom zaslugom Hrvatska je dobila i prvi prijevod knjige o kibernetici: “Stroj, čovjek, društvo – Kibernetika” (Zagreb, 1970.). Njegovom spisateljskom i prevoditeljskom opusu Društvo hrvatskih pisaca posvetilo je simpozij u povodu sedamdesetogodišnjice. U svakom od referata odavalo se priznanju drugom segmentu njegovog debelog traga u hrvatskoj književnosti i kulturi.  

U “Tornju kiselih jabuka” opisao je kako se pripremao za svoj romansijerski, pripovjedački, prevoditeljski i teoretičarski iznimni opus. S čitateljima je podijelio i svoje viđenje Tita, Rankovića, susrete s Krležom, druženje sa Severom,  Tenžerom, Kunderom, Hrabalom, Siefertom, Tatarkom…

Studentski dani s Veselkom Tenžerom, gulaš koji je za njega pripremio Bogumil Hrabal, horoskope koje je za njega dok je bio u Pragu pisao Milan Kundera bili su tema ovog razgovora, ali na kraju sam to izostavio smatrajući da je najbolje da to namjernici s užitkom kao i ja pročitaju u knjizi.

Gospodin Lujo je živio u raznim gradovima, Vukovaru, Sisku, Makarskoj, Zagrebu, Bratislavi, Parizu, Pragu, Londonu, Washingtonu, Beču… Još je više različitih gradova i mjesta posjetio radeći posao za koji se školovao i koji je volio.

Zato nisam razumio zašto se autobiografski roman bavi i izgubljenim iluzijama, jer Luju osim literature  na različite načine, kroz razne jezike u originalu i prijevodu nešto drugo posebno nije zanimalo. No, kako svaki pisac ima neku svoju tugu i unutarnju naoblaku, nisam previše inzistirao na izgubljenim iluzijama premda smo dugo razgovarali, dobro prebacujući normu potrebnu čak i za jedan intervju od desetak kartica. Možda u te izgubljene iluzije spada njegov odnos prema znanosti kojoj je posvetio puno vremena. Razgovarali smo u njegovom stanu u zgradi na Kvatriću, zapravo na uglu Maksimirske i Domjanićeve ulice u Zagrebu.

Jeste li zadovoljni reakcijama na “Toranj kiselih jabuka”?

-Razgovor sa svakim čitateljem mog romana za mene je obogaćenje. Ne mogu svoje djelo sagledati sa svih strana. Iz razgovora s vama otkrivam da je vama  najzanimljivije moje praško razdoblje. U romanu sam puno pažnje posvetio svome djetinjstvu. Taj dio za mene je bio jako značajan kao formativan, Drugi je svjetski rat na mene utjecao puno više nego što sam dugo bio svjestan. Kao dijete nemate objektivan ili kritički odnos prema onome što proživljavate, ali kasnije se to vrati, i čovjek u stanju o tome izgraditi određenu literarnu istinu.

Smatram da je “Toranj kiselih jabuka” iznimna knjiga, možda bih ga drugačije počeo ili bih neka poglavlja drugačije izmiješao i montirao, ali to je samo moj pogled na vaš kreativni čin.

-Autor ne može pokriti sve dimenzije neke istine, autor gleda što je njemu značajno i nekako širi tu lepezu prema potencijalnim čitateljima, od kojih će svaki imati svoj kut gledanja.

 

KRLEŽA I EUROPA

Opisali ste kako je Dominik Tatarka, slovački Krleža bio jednostavan čovjek za razliku od našeg Krleže. Vaše mišljenje o Krleži kao piscu?

-Tatarka je zaista bio jednostavan i ugodan čovjek. Krležu nisam imao prilike doživjeti na takav način. O Krleži kao osobi ne znam puno. Susreo sam se s njim kao pratilac njegova prevoditelja. Ali kao pisca svakako ga cijenim. U Europi je malo takvih erudita, pisaca koji su toliko mnogo znali, a istodobno imali tako snažnu ekspresiju. Žao mi je što Krleža nije naišao na veći odjek u Europi. Poznat je nešto više u srednjoj Europi, u Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj.

Vaš opus odiše  spleenom  Srednje Europe. Zašto Češka, odnosno Prag u kontekstu srednjeeuropske kulture stalno imaju istaknutu ulogu za razliku od Hrvatske i Zagreba koji su srednjeeuropska kulturna i intelektualna provincija na rubu zbivanja?

-Prag je za mnoge Slavene bio svojevrsna slavenska Atena. Prednjačio je u kulturi i širio je to svoje bogatstvo prema drugim slavenskim narodima. Primjerice, čak je i Gajev hrvatski pravopis, dakle, direktni preteča sadašnjega pisma hrvatskog jezika potekao iz rješenja do kojih su prvo došli Česi. Kulturni utjecaj Praga traje sve do našeg vremena. I Rajko Grlić, i Lordan Zafranović i cijela plejada filmskih umjetnika s naših i susjednih prostora školovala se u Pragu. Od Čeha smo puno naučili i o lutkarstvu. Vrijedi to dijelom i za slovačke kulturne centre, primjerice Bratislavu i Trnavu. Postoji neka predrasuda o Slovačkoj kao kulturno manje razvijenoj sredini, a odande nam je stiglo bogato kulturno nasljeđe. Jeste li znali da se i sveti Marko Križevčanin školovao u Trnavi? Bogoslav Šulek, autor “Rječnika hrvatskog znanstvenog nazivlja” bio je Slovak koji je u hrvatski unio mnoge riječi iz češkog i slovačkog koje hrvatski jezik nije imao. I Pavol Šafarik koji je zadužio južnoslavenske filologije bio je Slovak.

JERGOVIĆ JE ZREO PISAC

Književnik ste s velikim prevoditeljskim opusom. Ima li se pravo književnik s većim brojem prijevoda od ostalih kolega suvremenika kao Miljenko Jergović smatrati piscem nad piscima?

-Ne znam bi li on sam to tako rekao, ali ja mu to pravo ne bih uskraćivao. Pojedini pisci svojim djelom u određenom trenutku s obzirom na događaje koji su se dogodili pobude veću pažnju. Miljenko Jergović se pojavio u takvom trenutku kada je naša zemlja u širem smislu  bila svjetska medijska tema. Svjetske televizije i agencije pratile su što se ovdje događa. U mnogim zemljama postojao je veći interes za ova područja i u tom trenutku se pojavljuje jedan izuzetan pripovjedač sa sjajnim kratkim prozama, koje se  mogu prevesti i koje se lako mogu razumjeti. Jergović je pobudio veliku pažnju i stekao je veliku slavu. Mislim da nema osnove osporavati njegov izniman pripovjedački talent i ostvarenja.

Što mislite o njegovim romanima?

-Miljenko Jergović vrlo je zreo pisac, koji poznaje sve tajne  književnog zanata. Njegovi su romani odlični, ali rekao bih da su njegove novele barem na prvi pogled još impresivnije. Lakše se doživljavaju, i zato je taj dio njegova opusa možda omiljeniji kod publike. Nedavno je objavio roman “Rod”, prebogat roman, djelo koje je teško  savladati, malo je manje od posljednjeg romana Milka Valenta romana koji ima tisuću stranica i teško ga je držati u ruci. Nisam siguran što nas navodi da pišemo sve deblje knjige, nadam se da ću se ubuduće tome uspjeti othrvati, ali ove dvije zaslužuju svaku preporuku.

Što mislite o Ivanu Aralici kao jergovićevskom svjetonazorskom antipodu?

-Svjetonazorski svakako se ne slažu, ali Aralica ima izvorni pripovjedački dar i zapravo je šteta što se počeo baviti dnevnom politike i napisao je nekoliko djela koja izlaze iz literarnog okvira. Ona djela koja je napisao za vrijeme Jugoslavije, za mene su literarno autentičnija.

 

IZLOŽBA FOTOGRAFIJA

Što je s vašim fotografijama, počeli ste snimati i izrađivati fotografije još kao dječak u Sisku. Dok ste živjeli u Pragu u godinama nakon Praškog proljeća snimili ste fotografije mnogih najpoznatijih čeških pisaca u vrijeme sovjetske intervencije, snimili ste i najpoznatije češke estradne zvijezde tog vremena. Planirate li napraviti neku izložbu o Praškom proljeću i snimate li i nadalje?  

-U mnogo sam aspekata strašno nesavršen čovjek, jedna od osobina koje me jako nerviraju, a mora da nerviraju i moje bližnje jest i to što ne znam voditi računa o stvarima. Svaku stvar čim prestanem upotrebljavati zapravo zaboravim. Uobičajeno je da čovjek treba naočale za čitanje, zatim ih skine i nekamo ih stavi. Kasnije zaboravim kamo sam te naočale stavio i nemam razumnu naviku da ih stavljam na neko određeno mjesto, samo što se to kod mene ne odnosi jedino na naočale nego na bilo koji predmet koji upotrijebim. Ako zabijem čavao u zid ja ću ostaviti čekić tamo gdje mi je zadnji put trebao. Sjetit ću se tog čekića jedino ako se spotaknem na njega. Može se to smatrati i nekom vrstom selektivnog pamćenja i selektivne svijesti. Gotovo sam nesposoban misliti o praktičnim stvarima, stalno mislim o mnoštvu drugih stvari. I sada kad s vama razgovaram razmišljam o tome kakav je odnos između glagola odmarati se ili počinuti, koliko je u korijenu jedne i druge riječi srodstva, a jest. I koliko je to suprotno umoru, odnosno akciji i kako je to zapravo stvorilo strukturu riječi. Uvijek razmišljam i o nečemu trećem, pa na stvari, predmete zaboravljam i sve pogubim. U životu sam kupio nekoliko tisuća knjiga, a sad imam svega nekoliko stotina koliko držim u stanu na Kvatriću. Još imam nešto knjiga na tavanu u kući u Galgovu. Dakle, i većinu sam svojih fotografija zametnuo, izgubio, razdijelio. Poneko mi pokloni kakvu moju fotografiju staru pola stoljeća ili više. Snimam i dalje, a zahvaljujući kompjuterima i mnogobrojnim hard-diskovima, puno toga ostaje sačuvano. Sada je problem kako se u svemu tome snaći.

Kako ste se nastanili u ovom neboderu iznad nekadašnjeg Varteksa na Kvatriću?

-Moji roditelji su se tu naselili šezdesetih godina. Majka mi je umrla 1994. i očuh je u ovom stanu ostao sam. Već 2005. je bio teško bolestan, dobivao neke male moždane udare. Tada sam sve češće bio uz njega. Došao sam k njemu prvenstveno da mu se nađem pri ruci. Brinuo sam se o njemu, a bio je vrlo drag i pitom čovjek, Vukovarac, iznimno obrazovan čovjek. Dogodilo se da sam jednostavno ostao s njima ovdje do njegova kraja pa onda i nakon njega. Mislim da su i on i majka ipak nekako i dalje ovdje prisutni, na neki apstraktan, a intiman način.

 

AUTOBIOGRAFIJA DOŠLA DO 1974.

U svome autobiografskom romanu opisujete brojne vaše partnerice. Vrlo sugestivno i nadahnuto  iskreno pišete o predstavnicama ženskog roda koje vam je u solidnom broju nanijela vaša sudbina. Kakva je vaša sadašnja situacija po tom pitanju?

-U mojim se godinama čovjek ne razbacuje ljubavlju i zaljubljivanjem. Svaka draga osoba postaje dvostruko dragocjenija. Ni jednu od onih koje sam volio nisam zapravo prestao voljeti. A što se tiče nekoga službenog statusa u tom pogledu: Nisam u službenom braku. Ali imam sreću da je uz mene osoba s kojom se dobro razumijem, koja me u svemu podržava, to je uzajamno, i da me podupire i u književnom stvaranju kao muza i suradnica.

Imate li djece, njih uopće ne spominjete u autobiografskom romanu?

-Imam dvoje djece. Ne spominjem ih jer nisam stigao do toga razdoblja da spomenem te iznimne ljude, svoju djecu. Sin mi se rodio 1975., a roman završava 1974.  Kći se rodila 1981. Ako budem imao snage i svježine, to će sigurno dobiti svoje mjesto jer rođenje djece ide u red najznačajnijih doživljaja u životu čovjeka.  Brak je za mene bio vrlo značajan, istinski dragocjeno dok je trajao, i bio sam vrlo posvećen obiteljskom životu. To je nešto o čemu bih morao pisati kad na to dođe red.

Što mislite o Nobelovoj nagradi?

-Posebno o njoj ne razmišljam, ali se u nekim tekstovima o mojim knjigama ta nagrada višekratno spominje. Ne znam da li to išta znači. Nobelova nagrada je čudna stvar. Niz faktora o tome odlučuje i oni su često neknjiževne, čak političke prirode.  Pasternak je dobio Nobelovu nagradu jer je u nekom općem protusovjetskom raspoloženju na Zapadu bio pisac kojeg su doživljavali kao disidenta. Onda kad dobio Nobelovu nagradu,  nije ju preuzeo jer nije želio otići iz Rusije, jer kao mnogi Rusi voli Rusiju. Nakon nekoliko godina Nobelovu nagradu dobiva Šolohov koji je sovjetski pisac, dodijeljena mu je valjda da bi se kompenzirala situacija s Pasternakom.

Kako stoje stvari s Nobelovom nagradom za vas?

-Dok sam živio u Beču, neki su mi se od iseljenih Švaba obraćali s tom idejom, ali nisam pristao  na to prvenstveno iz političkih razloga. Te ideje i motivacije nisu bile slobodne od nacističkog sentimenta. To su bili stariji ljudi koji su u svojim mladim danima sudjelovali u ratu na njemačkoj strani i dio njih nije mogao preboljeti da nisu imali pravo. Ostali su živjeti s tom zabludom i nisam bio sklon  suradnji s tim ljudima. Problem je,  što bi trebalo da se te moje knjige,  koje su nešto prevedene negdje na Zapadu i čitaju. Od svih mojih knjiga najviše se među Podunavskim Švabama čita “Kratka kronika porodice Weber”, ali na hrvatskom. Podunavski Švabe žive svuda po svijetu, čak i u Brazilu, gdje također čitaju moju knjigu na hrvatskom, onoliko koliko razumiju hrvatski. “Ja puno ne razumije, što biti hrvatski, što srpski,  ja ne zna, meni to svejedno”, kažu mi ponekad ljudi koji su bili prognani s naših prostora. Takve ljude sam susretao po Njemačkoj i drugdje. Moj roman “Kratka kronika porodice Weber” preveden je na njemački, ali nije objavljen. Gostovao sam u dvadesetak njemačkih i austrijskih gradova, imao sam čitanja na njemačkom, postoji interes kod stručnjaka koji se bave tim romanom na njemačkom, ali nema pravih okolnosti da se taj tekst na njemačkom i izda, u odgovarajućem kontekstu, kao primjerice “Partitura za čarobnu frulu”, koja je doživjela dva izdanja na njemačkom.

 

ESTETSKA INFORMACIJA

Vi ste se istaknuli kao prevoditelj sa češkog i slovačkog. Koliko vam vaša prevoditeljska poznanstva pomažu u prevođenju vaših djela na te jezike?

-Može biti nekog reciprociteta, ali nisam tako živio i nisam za tim išao. Česi su me davno ponešto prevodili, ali nisu preveli ni jednu knjigu, a Slovaci su mi preveli tri knjige i dvije drame, i tu se može reći da je možda bilo neke uloge reciprociteta. Uz Miru Gavrana najprevođeniji sam hrvatski pisac na slovački jezik.   

U “Tornju kiselih jabuka”spominjete drugi zakon o kibernetici koji je jako važan za kompoziciju književnih djela. Kako on glasi?

Spominjem Drugi zakon termodinamike, koji se može povezati s kibernetikom. Ali za umjetnost je iznimno značajan i važan. Na njega se nadovezuje fizički pokus koji se naziva Maxwelovim demonom, a koji ukazuje na to da je informacija nešto suprotno tendenciji opće entropije. Dosta je to složeno. Ali u biti riječ je o tome da i estetska informacija, dakle – umjetnost, predstavlja protutežu kaosu kao općoj svemirskoj tendenciji. Postojanje ljudskog mozga, materije svjesne same sebi, suprotno je onome čemu cijeli svemir teži, suprotno je entropiji, gubitku energije, gubitku organizacije materije. Onaj tko se ozbiljno bavi umjetnošću vjerojatno bi trebao to proučiti.

Miro Gavran je neki dan primljen kao član suradnik HAZU, premda je najprevođeniji suvremeni hrvatski književnik za razliku od primjerice minornog dijalektalnog pjesnika Jakše Fiamenga koji je stalni član HAZU. Kako to komentirate?

-Mislim da postoji neki uhodani mehanizam i put. U HAZU, u razredu za književnost,  općenito ima premalo aktivnih pisaca. Miro Gavran prevodi se na mnoge jezike, ali ne znam kako ga oni koji odlučuju zapravo vrednuju. Uvjeren sam da je zaslužio da bude primljen za člana suradnika HAZU, i siguran sam da će ondje napredovati, a o Fiamengu se s vama ne slažem, oprostite, nije on prvenstveno dijalektalni pjesnik, možemo ga zvati mediteranskim, ali je prije svega dobar pjesnik. Moja prijateljica Lidija Dujić dala je u pogovoru jednoj Fiamengovoj knjizi vrlo uvjerljive i pouzdane argumente da ga se bolje razumije i više cijeni.

Što ste po nacionalnosti?

-Nijemac, kako mi to piše u biračkom spisku. To sam i porijeklom i vezanošću za njemačku kulturu, ali sam također Hrvat jezikom i kulturom. Dakle, Nijemac koji piše na hrvatskom jeziku. Nastojim svoje dvije kulturne pripadnosti međusobno povezati. One nisu u suprotnosti.T

 

3 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.