Kijevski književni susreti

Kijevski književni susreti

13. srpnja, 2011.

Piše: Nedjeljko Kaveljević Ždero

Ove godine održat će se deseti (jubilarni) KIJEVSKI KNJIŽEVNI SUSRETI u Kijevu 22. i 23. Srpnja 2001. godine.

Zavidan broj od deset zaredom održanih književnih susreta u vremenima u kojima je društvo imalo mnoge prioritete te je književnost dospjela na samu marginu.  Zavidan broj čak i za razne dotirane  manifestacije, pa i za razne  kulturne susrete gdje su sadržaji podređeni komercijalizaciji ili prizemnim sponzoriranim sadržajima, zavidan čak i za razne festivale s istaknutim nastojanjima oživljavanja tradicionalnih glazbenih i lokalnih orijentacija… Zavidan broj uzastopnih izdanja zbornika o književnicima koji su tematizirani sa osvrtima značajnog broja stručnih suradnika koji svojim prilozima približavaju čitateljima autore nudeći nove ideje  za moguća nova čitanja i nužno podsjećanje na domete koje su dosegli u vremenima svoga djelovanja.

Za ostvariti deset neprekinutih takvih književnih susreta mora postojati osim nesporno opravdanog književnog i neki drugi jaki motiv. Zato smo odlučili predstaviti pokretača, organizatora, domaćina, mecenu, prof. Stipana Matoša,

 -Gospodine Matoš jesmo li u pravu za motivaciju koja te je potakla i snažila ovih deset godina.

– Generacije Kijevljana novijeg doba promišljale su i priželjkivale da se u Kijevu počne nešto događati, nešto vrijedno njih samih, nešto što će im biti nadahnuće u teškim i grubim vremenima koja su prolazila i ponovo dolazila.

 

Odavno je većina Kijevljana napustila rodno mjesto, a s njima su nestali i oni lijepi običaji održavanja kijevskih prela, velebnih blagdanskih proslava, narodne nošnje i igranje u kolu, u kojem su uživali i mladi i stari.

 

U svima nama, koji smo otišli, gorjela je želja za očuvanjem barem malog dijela naše baštine, naših pjesama i kolâ, naših sijećanja na proteklo vrijeme.

 

Organizacijom i održavanjem, evo već desetih Kijevskih književnih susreta, ja sam se, naodređeni način, odužio rodnoj sredini. I ne samo ja, nego cijela moja obitelj, supruga i tri kćeri, koje su me u svemu pratile, podržavale i sebe utkale u ovaj događaj.

 

Kroz sve ove godine, uvidio sam da su Kijevski književni susreti zaživjeli kao bitan element života Kijeva i okolice i postali duhovni izvor sredine i njenih žitelja. U smislu duhovnog preporoda, Kijevski su književni susreti utjecali na formiranje domoljubnih shvaćanja, uvjerenja i navika, na izgradnju osoba koje će misliti, osijećati i postupati u skladu s domovinskim dužnostima.

 

Ovdje se pokazalo da kultura nije monopol obrazovane manjine i da narod i inteligencija ne predstavljaju različite kulture. Oni žive istu kulturu.

 

Stoga, čitavo stanovništvo treba aktivno sudjelovati u kulturnim djelatnostima. Kijevski su književni susreti potvrdili da kultura živi u Kijevu i da je postala zajednička svojina cjelokupnog njegovog stanovništva.

 

Nakon stečenih takvih iskustava i uvjerenjâ, osvjedočio sam se da možemo dugo ići naprijed i ovu manifestaciju održavati mnogo godina.

 

Moram i naglasiti veliku podršku općinskih čelnika, kao i prijateljâ, profesora, znanstvenika s hrvatskih  i inozemnih sveučilišta, koji su dali izvanredan doprinos napretku i održavanju Susretâ i samim time ih učinili i međunarodnima.

 Koga su još osim tebe ti motivi poticali na ne odustajanje. Je li bilo trenutaka kad si mislio još samo ova godina…

– Upravo su sudionici Susretâ, stručnjaci i znanstvenici, kao i sami pjesnici, bili oni koji su se zalagali da Susrete održimo na životu. Teškoća je uvijek bilo, u početku i određenog nerazumijevanja kod pojedinaca, financijskih i inih problema, što je, moram priznati, ponekad unosilo nemir i dovodilo do pitanjâ ‘što i kako dalje’. No, kao što vidite, očito je da smo te poteškoće znali i uspjeli prevladati.

 

Sadržaj je KKS-a vrlo zahtjevan i obrazac kojega smo, usvojili na prvim Susretima, provodio se do današnjeg dana uz, naravno, stanovite korekcije. Susreti su, iz godine u godinu, rasli i proširivali se od jednodnevnih do trodnevnih. I  upravo to me je i ‘držalo’, nisam ih mogao ostaviti, napustiti.

 

Izdali smo 10 knjiga – zbornika radova, podigli isto toliko spomen poprsjâ hrvatskim književnicima kojima je pojedini Susret bio posvećen, odigrano je desetak kazališnih predstava, Kijevljane i goste zabavljali su poznati hrvatski pjevači i dalmatinske klape. I po tomu Kijevski književni susreti i jesu jedinstveni.

 

Kijevski su književni susreti oživjeli kijevske prostore i kijevska guvna, koja su postala prirodne pozornice na kojima se održavaju glazbeno-pjesničke i kazališne večeri. Uz, već legendarno, Matoševo guvno, Susreti se održavaju u Bajanima kod Jale, kod Cvitka u Teskerima, Glavašu, Maločama, Potoku kod Barića i drugdje.

 

Sve je to, unatoč teškoćama, bio i ostao motivacijski zamašnjak ovako predanoga rada.

 -Do sada su tematizirani opusi desetorice klasika; Šimunovića, Begovića, Matoša, Šimića,Ujevića,Gotovca,Kaštelana,Raosa i Marune. Ove godine je tema Ivan Slamnig

– Nabrajanjem imena književnikâ, pogodili ste redoslijed. Svi oni, kao što je i koncepcijski određeno i dogovoreno, potječu ili su svojim radom zadužili prostor Gorske Hrvatske. Izbor je bio na profesorima koji su, u dogovoru sa mnom, donosili odluke.

 Tko su najvažniji suradnici koji su bili sve godine s tobom. I tko su suradnici koje je trebalo ‘nagovarati’ da te prate kroz ovih deset godina?

– Veliki je broj sudionika koji su vezani uz KKS – znanstvenika, pjesnika, glumaca, pjevača do domicilnog stanovništva, volonterâ koji bi pokosili travu na guvnu, donijeli stolice, pomogli pri postavljanju rasvjete, kuhali i servirali itd.

 

Ipak, posebno moram izdvojiti i zahvaliti se na sudjelovanju na svih deset ,odnosno na većini ili nekim Susretima i nemjerljivom doprinosu profesorima i znanstvenicima: Krešimiru Bagiću, Vladi Pandžiću, Ivi Pranjkoviću, Tihomilu Maštroviću, Miroslavu Mićanoviću, Jadranki Nemeth-Jajić, Miljenku Buljcu, Stijepu Obadu, Joži Lipniku (Slovenija), Krystyni Pieniažek (Poljska), Ivi Markešiću (BiH).

 

Brojni su pjesnici, za svakih KKS-a, pohodili Kijevo i nadahnutim kazivanjem svojih pjesama razgaljivali duše Kijevljana i njihovih gostiju no neke ipak moram izdvojiti: A. Svirač, L. Bajuk, A.N.T. Šutra, F. Lovrić, J. Ricov, fra A. Čavka, J. Kurbašić, K. Bagić, M. Mićanović, E. Rudan, R. Roklicer, E. Jogić, N. K. Ždero, S. Mišević, K. Mujčić …

 

Svi su se rado odazivali i svojom osobnošću i zalaganjem doprinosili kvaliteti i uspjehu Susretâ.

 

 -Kako su isfinancirani troškovi susreta?

– Susreti su financirani iz različitih izvora, uglavnom donacijama i dijelom vlastitim sredstvima organizatora POU Invictus i Općine Kijevo. Ovim se putem, još jednom, svima iskreno zahvaljujem.

 -Koja godina je po tebi bila najteža?

– Bilo je godinâ kada su se donatori, uglavnom poduzeća naših prijatelja, lako odazivali jer su dobro poslovali, a bilo je i godinâ kad je išlo teže. Prošla, a naročito ova godina, vrlo su teške. Posebno moram spomenuti prekrasnu ljudsku osjetljivost gradonačelnika Grada Zagreba, gosp. Milana Bandića i njegovu pomoć koja nas je uvijek obradovala, pogotovo njegov dolazak u Kijevo.

 Tko su umjetnici kipari koji su izrađivali kipove (poprsja) književnika koji su tematizirani u proteklih 10 godina?

– Poprsja hrvatskih književnikâ, čije smo živote i djela znanstveno obrađivali na Susretima, izrađivali su hrvatski kipari, kako oni najpoznatiji, tako i oni na početku karijere no izuzetno talentirani. Spomenut ću afirmirane S. Sikiricu, P. Barišića, Vukadina, T. Kršnjavog te mlade kipare N. Papića iz  Glavnice kod Zagreba i N. Fallera iz Osijeka.

  Kakve su danas reakcije Kijevljana. Jesu li različite bile na početku i sada nakon deset godina?

– Naravno da su se reakcije razlikovale kod pojedinaca tijekom godina no kultura nije prirođena nikomu, ona se uči, a za ovih 10 godina svi smo mnogo naučili.

 

A reakcije ostale kulturne javnosti?

-Hrvatska kulturna javnost iskazuje sve češće svoju podršku shvaćajući i sama kako je teško opstati s organiziranjem ovakvih manifestacija.

 

Pa vidimo se u Kijevu i ove godine. Sretno profesore.

-Vidimo se!-

odgovorio mi je ne skidajući svoj poslovični smiješak potom je

„odjurio“ rješavati i neke posve neknjiževne probleme oko organizacije. S telefonom na uhu strpljivo je objašnjavao nekom od sugovornika na terenu.

 

Pa štovani čitatelji svratite i vi u Kijevo!

Ovom prigodom vam nudim jednu pjesmu Ivana Slamniga i jednu Stipana Matoša koji uz sve obaveze oko susreta stigne i pisati. T

Ivan Slamnig

Ranjeni tenk
(Korejski motiv)

Za viteštvo dočekah strašnu kob
jer smetlište je željezu grob.
Ja koji bijah pakao i grom,
ja koji bijah panter i tigar,
sad čekam da koji stari Rom
o mene zgasne svoj ljuti cigar.
Ja što bijah strah mitraljeza
ja što bijah Šerman i Paton
sad čekam da me Jula i Reza
okite svojom starom salatom.

Ja što se nadah bakrenom kipu
biti ću prodan kilo za lipu.

 

Stipan Matoš

 

Pismo didu Stipanu

 

Dragi dide, o Stipane,

da ti je doći na guvno naše

u ove ljetne vruće dane,

stižu nam momci, cure i snaše

i veselo je svuda, na sve strane.

 

Danas došlo drugo vrijeme

pa umjesto teškog rada.

i skupljanja zlatnog zrnja,

na guvnu se pjeva,priča,

igra kolo, glumci glume,

narodu je sve po volji

veseli se i zabavlja

pogledava umjetnice

što imaju lijepo lice.

 

Nas dvojica dragi dide,

mi smo dida danas oba,

u sve bi se uklopili

mudro bi im govorili

zapjevali pjesmu staru.

 

Dva Stipana veseljaka,

zapjevali pjesmu svoju,

svoju pjesmu za početak,

kao uvijek kad smo ono

mi pjevali iz sveg glasa

pjesmu našu za vjekove.

 

Nek’ se čuje, nek’ sve stane,

za sve znane i neznane:

Zavi vuče i grakni gavrane

daj zapjevaj Matošu Stipane!

 

6 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Ante
    #1 Ante 27 srpnja, 2011, 05:03

    Među izdvojenim i nabrojanim pjesnicima koji su pjevali, cvrkutali, gukali, blejali, roktali, rikali svoje stihove u Kijevu, prave,istinske i originalne pjesnike moreš izbrojit na prste jedne ruke.Te neke pjesnike trebalo bi pred zid!

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code