KARLEKOM DO OGULINA U VRIJEME FESTIVALA BAJKI

KARLEKOM DO OGULINA U VRIJEME FESTIVALA BAJKI

11. lipanj, 2017.
Print Friendly, PDF & Email

 

U Ogulin smo stigli po planu. Na kolodvoru, koji postoji od 1873., dočekao nas je Regoč i poželio nam je dobrodošlicu. Putnici u Karleku su uglavnom bila djeca s mamama i bakama. Krupniji muškarac koji se predstavio kao Regoč, preporučio nam je da slijedimo mladiće i djevojke s lepršavim bajkovitim pokrivalima za leđa. Centar zbivanja festivala je bio kod crkve, tu su bili info centar, šator za tetoviranje i šminkanje, duhoviti voditelj, polazio je vlakić Bubi… Kod crkve Uvišenja Sv. Križa sagrađene 1781., je bio i smjerokaz za lokacije na kojima su se igrale brojne predstave za djecu.

U parku oko crkve se nalazi i spomenik Kralju Tomislavu podignut 1925. U ovome parku se se nalazi vrelo Cesarovac. Prema legendi iz njega teče vilinska voda. Oko parka sam vidio nekoliko velikih postera Luke Cindrića, danas najpoznatije osobe rođene u Ogulinu

Napisao: Dražen Stjepandić

Kad smo na kolodvoru pitali gdje stoji Karlek, usmjeravali su nas u prvi vagon u kompoziciji na redovnoj jutarnjoj željezničkoj liniji Zagreb-Rijeka. U Ogulinu smo vidjeli da se taj vogon ne otkačuje, nastavio je dalje za Rijeku, dakle Karlek nije ni poseban vagon, a u javnosti se prikazuje kao poseban turistički vlak. Povratna karta Karlekom od Zagreba do Ogulina je 50 kuna za odrasle i 25 za djecu. Na povratku kada nas kondukteri nisu usmjeravali ni u poseban vagon shvatio sam, da je Karlek zapravo samo turistički program povezan s manifestacijama u okolici Karlovca. No dobro zvuči, nisu samo djeca bila uvjerena da su se vozila posebnim vlakom.

Za moju djecu vožnja vlakom je bila poseban događaj, kao i sve što je prvi put u životu. Više su se puta vozili brodom negoli vlakom. Promet željeznicom je nestao iz običaja, a nekada je željeznica bila stvar svakidašnjice. Pokazalo se da Hrvatska teško može imati željeznicu, za željeznicu su potrebne jake države, veliki sustavi, a u Hrvatskoj su na rubu rentabiliteta i linije Zagreba sa Splitom i Rijekom. Do Ogulina smo stali na svakoj stanici i moglo se dobro vidjeti koliko su te lokalne postaje sramotno zapuštene i neugledne. Karlovački kolodvor je ruglo, kao što su to mnogi kolodvori u Hrvatskoj, izgrađen je još za vrijeme Austo-Ugarske i nikada u svojoj povijesti nije bio u gorem stanju.

Željeznica treba predstavljati krvotok, osnovu javnog prijevoza, treba biti pokazatelj civilizacijskog nivoa, a kod nas je godinama na izdisaju. Željeznički putnički promet preživljava zahvaljujući međunarodnom prometu iz Europe prema Beogradu, linijama prema moru u sezoni i prigradskim vlakovima oko Zagreba. Sve ostalo je kao Karlek, vlak koji se samo zove vlakom.

Regoč i Luka Cindrić

U Ogulin smo stigli po planu. Na kolodvoru, koji postoji od 1873., dočekao nas je Regoč i poželio nam je dobrodošlicu. Putnici u Karleku su uglavnom bila djeca s mamama i bakama. Krupniji muškarac koji se predstavio kao Regoč, preporučio nam je da slijedimo mladiće i djevojke s lepršavim bajkovitim pokrivalima za leđa. Centar zbivanja festivala je bio kod crkve, tu su bili info centar, šator za tetoviranje i šminkanje, duhoviti voditelj, polazio je vlakić Bubi… Kod crkve Uvišenja Sv. Križa sagrađene 1781., je bio i smjerokaz za lokacije na kojima su se igrale brojne predstave za djecu.

U parku oko crkve se nalazi i spomenik Kralju Tomislavu podignut 1925. U ovome parku se se nalazi vrelo Cesarovac. Prema legendi iz njega teče vilinska voda.

Oko parka sam vidio nekoliko velikih postera Luke Cindrića, danas najpoznatije osobe rođene u Ogulinu. Hrvatski rukometni reprezentativac je bio jedan od ključnih igrača skopskog Vardara na putu prema naslovu rukometnog prvaka Europe. Posteri Luke Cindrića u dresu hrvatske reperezentacije i dresu skopskog Vardara su okvireni u ostakljene ulične oglasne kutije.

Bajkovita festivalska zbivanja

Ovogodišnji 12. Ogulinski festival bajke održao se od 9. do 11. lipnja. Kako i sam naziv ovogodišnjeg festivala govori, “Bajke u novom ruhu”, predstave, radionice i pričaonice su bile obučene u „novo ruho“. Svi sudionici festivala i posjetitelji su bili uključeni u program i sadržaj festivala, mogli su se aktivno uključiti u različite radionice koje se nude u programu.

Neizostavan dio festivala je svakako i pripovijedanje, koje možemo nazvati i krunom festivala, nisu se čitale i pripovjedale samo hrvatske narodne bajke, nego i bajke poznatih svjetskih pisaca poput Hansa Christiana Andersena, ali i „Tri čarolije“ japansku verziju poznatog „Mačka u čizmama“, u kojoj baš poput poznatog Mačka stari mudri svećenik svojom lukavštinom oslobodi cijelu planinsku šumu jedne vrlo zle vještice. Priča je pripovijedana publici na stari japanski način pričanja priča, kamišibai, koji na europskom tlu predstavlja sasvim nov i inovativan način predstavljanja priča.

U tri dana festivala prikazano je deset predstava profesionalnih kazališta i sedam amaterskih. Predstave su bile raznolikog sadržaja od klaunskog žongliranja, lakrdijaškog showa, preko putovanja na letećem tepihu prema Tunisu i Iranu, do svima dobro znanog Grge Čvarka, Popaja, Olive… Kao što je najavljivao festivalski slogan u Ogulinu se stvarno moglo zakoračiti u bajku na drugačiji način.

Ogulin se zaista ima pravo i čast zvati – zavičejem bajki. U Ogulinu postoji i zanimanje pripovjedač bajki. Nedavno izgrađena Ivanina kuća bajki, koja se nalazi pored starog Frankopanskog kaštela sada je uz Klek, Đulin ponor i legendu o vješticama nezaobilazna ogulinska atrakcija. Nažalost Ivaninu kući bajki nismo uspjeli posjetiti, bila je gužva, a puštali su samo po 50 posjetitelja.

No zato sam se nadvirivao nad Đulinim ponorom. Đulin ponor je kanjon u centru Ogulina, odmah preko puta dvorišta uz stari Frankopanski kaštel. Zaista djeluje opako i zastrašujuće, kao ralje neke džinovske zvijeri. Prema legendi, dobio je ime po mladoj djevojci Đuli ili Zulejki iz 16. stoljeća. Njezini su je roditelji obećali jednom starijem plemiću za ženu, ali ona se zagledala u kapetala Milana Juraića, branitelja utvrde u obližnjem Tounju. Kako to obično biva, njih dvoje su se odmah zaljubili, ali, nažalost, Milan je u međuvremenu poginuo u borbi protiv Turaka. Kad je Đula čula ovu tužnu vijest, bacila se u ponor rijeke Dobre, gdje ona ujedno završava dio svoga toka i postaje ponornica. Otada se taj dio rijeke zove Đulin ponor.

Bogata povijest

Grad je nastao je s prijelaza iz 15. u 16. stoljeće, a pretpostavlja se da je to bilo 1500. godine, kad je Bernardin Frankopan u Modrušu izdao ispravu kojom je označio granice novoizgrađenoga grada između Vitunja i Modruša. Ta renesansna utvrda ima oblik nepravilnog četverokuta s kulama, a izgrađena je krajem 15. stoljeća po naredbi Bernardina Frankopana. On je bio vrlo moćan plemić iz roda Frankopana, ujedno i gospodar obližnjeg Modruša, Bosiljeva, Dubovca, Novigrda i Tounja. Zidine, osim glavne zgrade, omeđuju dvorišni prostor, a tu je i malena dvorska kapelica. U kaštelu se nalazi Zavičajni muzej, otvoren 1967. godine, s nekoliko zbirki, poput etnografske, arheološke, planinarske, zbirke staroga oružja…

Ogulin se u prošlosti zvao i Julin grad, po djevojci Đuli. S vremenom se Ogulin sve više razvijao, usprkos brojnim ratovima, a u 19. stoljeću postao je sjedište Modruško-riječke županije. U to se vrijeme tu rodila i najpoznatija stanovnica toga kraja – Ivana Brlić-Mažuranić.

Danas se Ogulin sve više okreće turizmu, budući da se osim razgledavanja povijesnih znamenitosti, tu može uživati u ribolovu, bicikliranju, planinarenju, skijanju i sanjkanju, što je najveća ‘zasluga’ nekoliko prirodnih znamenitosti, kao što su planine Klek i Bjelolasica, rijeke Dobra i Zagorska Mrežnica te jezero Sabljaci. Na cesti prema jezeru Sabljaci se nalazi kapela sv. Jakova, izgrađenu u 12. ili 13. stoljeću. Nalazi se na istoimenom groblju.

U spomen na ponosnu prošlost i svoga osnivača, 30. svibnja 2004. godine osnovana je Frankopanska garda Ogulin, počasna povijesna postrojba. Svečane odore, oznake i oružje izrađeni su po uzoru na vojnika iz 18. stoljeća, odnosno krajišnika Ogulinske pukovnije tadašnje Vojne krajine.

Jedna od glavnih Ivaninih inspiracija bio je Klek, koji je prema legendi zapravo istoimeni

skamenjeni div. Naime, dok su na Zemlji nekoć živjeli samo bogovi i divovi, bogovi su često hranu i piće zadržavali isključivo za sebe, pa je tako div Klek zaratio s bogom Volosom, koji ga je skamenio čarobnim mačem. No, prije nego je bio skamenjen, Klek se zakleo da će se jednog dana probuditi i osvetiti, pa su tako stari ljudi čak i vjerovali da rijeka Dobra zapravo teče iz divovih vena.

Inače, planina Klek je istaknuti vrh na rubu masiva Velike Kapele, visok 1182 metra, a sam vrh planine je vrlo uočljiva kamena glava promjera desetak metara. Ovdje je i počelo ‘službeno’ hrvatsko planinarstvo, budući da je iz Ogulina 1874. godine krenula ideja o utemeljenju planinarskog društva. Cijela je planina bogata florom i faunom, a neki vrste su i zaštićene.

U Ogulinu postoje dva hotela – hotel Klek i hotel Frankopan u središtu grada, a u blizini su još i lovačka kuća St. Hubert i Hrvatski olimpijski centar Bjelolasica. Osim ovakvog tipa smještaja, na raspolaganju vam je još nekoliko kuća za odmor, apartmana i soba. T

 



Nema komentara

Komentari tjedno.hr

Još nema komentara!

Možeš biti prvi sa svojim komentarom.

Your data will be safe!Your e-mail address will not be published. Also other data will not be shared with third person.